Svako jutro, čim se probudim, osjećam toliku ispunjenost uspjesima svoje vlade da to moram pod hitno podijeliti s hrvatskim građanima, sumorno govori Andrej Plenković, dok ga doktor Vjeran Grković pozorno promatra. „I onda kao sumanut trčim do najbliže kamere ili, još bolje, televizijskog studija da sve to izbacim iz sebe. Da odmah saopćim Hrvaticama i Hrvatima koliko sam oduševljen svojim radom. Jutros sam zbog toga izjurio van bez doručka, jedva sam stigao hlače obući. Popij barem sok od naranče, vikala je za mnom žena, dehidrirat ćeš na nekoj od konferencija za štampu.“

Pacijentu podrhtava glas i vidno mu se znoje dlanovi, pa mu ugledni psihijatar diskretno nudi kutiju s papirnatim maramicama. Ovaj uzima jednu i metodično osekne nos.

„Evo baš prije dolaska u vašu ordinaciju obratio sam se medijima da ih upoznam sa senzacionalnim rastom BDP-a u prošloj godini“, kaže Plenković. „Četiri koma tri posto u zadnja tri mjeseca, molim vas lijepo! A dva koma osam posto godišnji prosjek. Naravno da sam se opet osvrnuo i na dosad nezabilježen rast plaća, preko pedeset posto u javnom sektoru. Pa na kapitalne infrastrukturne investicije. Pa na rekordni priljev sredstava iz europskih fondova. Fenomenalni su to rezultati… Znate li vi, doktore, da Hrvatska pod rukovodstvom moje vlade bilježi drugi najveći rast BDP-a u Europi?“

„Ne morate mi iznositi takve detalje“, reče doktor Grković. „Ja sam vaš liječnik, ne vaš glasač.“

„Ali ne mogu da ih ne iznosim, razumijete?“ zavapi Plenković. „Zbog toga sam vam se i obratio. Naprosto ne mogu izdržati duže od par sati a da užu i širu okolinu detaljno ne informiram o svojim podvizima i da ne izrecitiram više lauda na račun moje vlade.“

„Iako znate da su te laude bez osnove?“ upita doktor Grković.

„Naravno da znam“, reče Plenković. „Ali ne mogu si pomoći. Evo, i sad sam došao do vas zbog narušenoga zdravstvenog stanja, i odmah sam krenuo govoriti o fascinantnom rastu BDP-a. Da čovjek popizdi.“

„A zašto mislite da vam je zdravlje narušeno?“

„Pa to postaje sve gore i gore, doktore. Skoro neizdrživo. Do prije neki mjesec bilo mi je dovoljno da jednom dnevno građane upoznam s nevjerojatnim postignućima u svim sektorima, da obavijestim Hrvate kako zahvaljujući meni i mojoj vladi žive bolje nego ikad, čak i ako toga nisu svjesni. Ali sad mi to više nije dosta. Bez tri ili četiri seanse samohvale dnevno ne mogu navečer zaspati, prevrćem se u krevetu, znojim se, žena me gleda prestravljeno… Što je to, neka ovisnost?“

„O ovisnosti se svakako radi“, klimne glavom doktor Grković.

„Pa što da radim, doktore?“ jaukne Plenković. „Ne mogu sebi dopustiti da se u zrelim godinama navučem, kao neki kokainist.“

„Ne bih se na vašem mjestu toliko brinuo“, umiri ga doktor Grković. „Bez obzira što je riječ o težem obliku ovisnosti, mišljenja sam da se možete do mile volje javno kurčiti bez pokrića, a da to ne bude opasno po vaše zdravlje. Opasno je, doduše, za društvo, za zajednicu, ili da budem malo patetičniji – za Hrvatsku. Ali, znate, ja nisam tu da liječim Hrvatsku, nego da se pobrinem za vas. A samohvala, koliko ja znam, ne dovodi do tjelesnih oštećenja. Naprotiv, čovjek može značajno popraviti kondiciju ako nekoliko sati dnevno utroši na klesanje spomenika samome sebi.“

„Ali ja govorim o psihičkim tegobama, doktore“, pobuni se Plenković. „Ne mogu više podnijeti ovakvo stanje. Želio bih provesti barem jedan jedini dan a da ne kažem ni riječi o svojim veličanstvenim uspjesima. A ne ovako. Ne samo što me ukućani sumnjivo gledaju, ne samo što me politički protivnici ismijavaju, nego već dolazi i do problema s najbližim suradnicima.“

„Kakvih problema?“ upita doktor Grković.

„Jučer me, na primjer, zaskoči Marko s nekom sumanutom pričom…“

„Koji Marko?“

„Marko Milić, portparol moje vlade, zadužen za odnose s javnošću. Dođe dakle Marko do moje kancelarije, onako sav ljepljiv i migoljav kao inače, i kaže ovako: Ako više ne postoji nikakva razlika između politike i odnosa s javnošću, to jest ako se kompletan sadržaj politike sveo na odnose s javnošću, tko je kome šef, vi meni ili ja vama? Ja ga frapiran upitam: Zašto bi ti meni bio šef, pobogu, Marko? Kaže on meni: Zato jer se čitavo vrijeme ne bavite ničim drugim osim što reklamirate rad i postignuća svoje vlade, a ja sam na čelu odjela koji se treba baviti reklamiranjem rada i postignuća vaše vlade. Znači, tko bi kome morao izdavati naloge, vi meni ili ja vama?“

„I što ste mu rekli?“ upita doktor Grković.

„Poslao sam ga u pičku materinu“, reče Plenković.

„To je dobro“, kaže doktor Grković.

„Zašto je dobro?“ pita Plenković.

„Onako, zbog dinamike teksta“, slegne ramenima doktor Grković. „Nije to bila medicinska napomena.“

„Ali možete li vi meni pomoći, doktore?“ opet zavapi Plenković. „U biti, ja bih volio pustiti Marka da radi svoj posao. Samo budem toliko ozaren svojim uspjesima da se ne mogu suzdržati. Evo i sad mi dođe da se pohvalim kako sam u stanju sebe hvaliti deset puta više i bolje nego što me hvale Marko i njegova ekipa, iako im je to profesionalna obaveza.“

„Jeste li razmislili o tome da, umjesto što pričate o tome kako ste uspješni, pokušate biti uspješni?“ upita doktor Grković.

„U tome i jest problem, doktore“, reče Plenković. „Ja uopće ne bih znao da sam uspješan da stalno ne govorim o tome. A ne mogu si dopustiti neuspjeh. Razumijete? I onda je to zatvoreni krug iz kojeg ne uspijevam izaći. Naprosto nemam predodžbu kako bih mogao uspješno voditi vladu ako ne širim vijesti o vladinim nevjerojatnim uspjesima. Pa što je to, jebote?“

„U medicini to zovemo sindromom prepotentne mrcine, ali ne bih vas htio opterećivati stručnim izrazima“, reče doktor Grković.

„Postaje stvarno naporno“, zavrti glavom Plenković. „Ljudi već pričaju da dobivam na težini jer sam pun sebe. Jer dok govorim, Hrvatska toliko cvjeta pod mojom vlašću da se osjećam kao baštovan u polju ruža. Ali čim zašutim, počinju sranja – korupcija, nepotizam, pravni nered, disfunkcionalna država, socijalno očajanje… I normalna stvar, šutim sve manje i manje. Došlo je skoro dotle da samopromotivne aktivnosti obustavljam samo kad spavam. A i to nije pouzdano. Neku noć sam sanjao kako sam toliko neophodan Hrvatskoj da izbori postaju suvišni. Čak opasni.“

„Kakav je bio vaš odnos s ocem?“ upita doktor Grković.

„S ocem? Kakve to ima veze?“

„Nikakve. Ali od psihijatra se očekuje da postavi to pitanje.“

„Bio je to lijep odnos“, reče Plenković. „U mladosti sam nastojao narasti u očevim očima, a kad sam odrastao i osvojio izbore, otac je pokušavao narasti u mojim. Tada je tata proveo ono čuveno istraživanje koje je pokazalo da su svi mediji koji kritički govore o meni i mojoj vladi neprofesionalni.“

„Znači ipak je nešto i do odgoja…“ promumlja doktor Grković i namršti čelo. „Čujte, ne vidim za vas drugoga lijeka osim dobre stare terapijske metode prelaska s riječi na djela.“

„Ali kako, doktore? Kako?“

„Postupno. Vaš slučaj je težak i oporavak će trajati dugo. Trebat će vam dosta strpljenja. Krenite od malih stvari. Od detalja. Od sitnica koje ćete zaista učiniti, a ne se tek bez osnova hvastati njima.“

„Kojih sitnica?“

„Pa ne znam… Za početak pokušajte napraviti neku dobru stvar, nešto što će pouzdano biti na korist i dobrobit zajednice, a nakon toga se prisilite izbjeći samohvalu i naprosto šutite o tome.“

„Da napravim, na primjer, što?“

„Na primjer da date ostavku.“

Novosti, 01.03.2024.

Peščanik.net, 05.03.2024.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)

Author: Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.