
„Od krucijalne je važnosti da ljudska prava budu zaštićena pravnim poretkom kako čovek ne bi bio primoran da kao krajnjem izlazu pribegne pobuni protiv tiranije i ugnjetavanja.“ Iz Preambule Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (1948)
Počelo je pre tri meseca, ali sada je potpuno jasno – građani Srbije su kao krajnji izlaz iz tiranije i ugnjetavanja izabrali pobunu. To se desilo instinktivno, kao poslednji interni zov na fizički opstanak koji je ugrožen svakome, svakoga dana. Nije neophodno da mislite kako vlast misli da se ne sme, čega su se mnogi godinama čuvali. Dovoljno je samo da postojite i da se slučajno zateknete u zoni građevinske ili neke druge korupcije. A te zone su nakon 13 godina vlasti SNS – svuda. Krećemo se po njima kao po minskom polju.
Mnogi koji su danonoćno na ulici nisu učili o Univerzalnoj deklaraciji, mada je trebalo. Da se čitala ta lektira, umesto neke druge, pobuna bi počela ranije, a tiranija sasečena u začetku. Zato ima radosti i nade zbog pobune koju vidimo. Ali je neodvojiva od žala za izgubljenim godinama i naravno, još više, za izgubljenim životima.
Zločin u Novom Sadu, a onda i zločini protiv onih koji su ustali protiv tog zločina skovali su jasnu poruku pobune. Mi građani ćemo poštovati Ustav i zakone tek onda kada on bude važio i za vlast. I to za sve tri grane vlasti – zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Do tada, naša pobuna omeđena je samo osećajem za pravično i moralno. To može biti sklizak teren – već je detaljno pisano o tome da Srbija ima istorijsku tendenciju da se kreće između autokratije i anarhije. Najteži i retki zadaci bili su oni usmereni na izgradnju države i sistema u kome svi razumeju da je sopstveni život moguće sačuvati i učiniti smislenim samo u uređenoj zajednici ravnopravnih. Možda sada konačno prisustvujemo postavljanju temelja za takav sistem, dok Srbija doživljava svoju zakasnelu, ali autentičnu građansku revoluciju.
Zato su tako smešne pretnje izvršne vlasti da će nastavnici, đaci, studenti i oni koji ih podržavaju odgovarati po zakonu jer ne rade jednog ili više dana, jer ne idu u školu i jer su fizički zauzeli neke zgrade i prostore. Vlast još uvek nije shvatila da joj je otkazana poslušnost, sve dok pravila ne počnu da važe za sve.
Najveće nerazumevanje onog što se događa pokazuje upravo najodgovorniji od svih odgovornih, koji je na tu poziciju sam sebe postavio, iako je u realnosti predsednik Republike skromnih dužnosti. Obećao je pre neki dan da će, zbog svakodnevnih navodno nasumičnih gaženja građana, a koje je aminovao, „paziti na svaku reč“. Međutim, tokom jagodinskog mitinga, omakla mu se još jedna implicitna, ali dovoljno jasna pretnja. Priznao je A. V. da zbog lokalnih moćnika i onih koji ne brinu o narodu „ima nezadovoljstva zbog objektivnih problema“ i da on to razume. Međutim, nastavio je i dodao: „To ćete vi, narode, da počistite, a ja ću samo da vam pomognem. I imaćete moju svu podršku u svemu tome.“
Da li je verovatnije da je predsednik „narodu“ poručio da treba da počiste objektivne probleme? Kako bi oni to mogli da učine? Možda pridruživanjem protestima? Teško da je predsednik na to mislio. Ili je govornik jednostavno rekao svom narodu da počisti nezadovoljne, kako je to njegov narod činio i prethodnih nedelja. Recimo tako što će u idealnoj prilici, a koje se otvaraju svakog dana, dati gas i pregaziti još neposlušnih građana koji će ostati razbijeni da leže na pločniku.
Dilema se u interpretaciji dosta lako rasprši u predsedničkom dodatku – i imaćete moju svu podršku u tome. Da je mislio na rešavanje državnih sistemskih problema, ova rečenica bi bila čist višak. Predsednička pomoć u datom kontekstu više deluje kao obećanje amnestije.
Nastavlja da preti nazovi predsednik Srbije svojim građanima, preti im narodnim čišćenjem. Ali nije to čudno, svi znamo da je politika mržnje i čišćenja manjinskog, politički, verski i etnički drugog radikalsko mleko kojim je A. V. zadojen od prvih dana svoje jedine karijere. Na tome je izgradio sebe, a sada je prestar da bi se menjao.
Međutim, predsednik do sada nije probao da „očisti“ jačeg i brojnijeg, samo malobrojnijeg i slabijeg. Nadamo se da su oni koji slušaju njegove usahle propovedi pametniji od njega i da su možda spremni da budu plaćeni miting statisti, ali ne i auto-ubice.
Gomilaju se razlozi zbog kojih bi predsednik trebalo da prestane da govori javno, a zbog kojih bi trebalo da razgovara sa nadležnim tužiocem. Bilo da je reč o nadstrešnici, bilo da je reč o konceptu jagodinskog čišćenja, vreme je da se odgovori na pitanja. Tek kada taj poziv stigne, znaćemo da su zahtevi za jednakost pred zakonom ispunjeni.
Peščanik.net, 27.01.2025.
NADSTREŠNICA- Biografija
- Latest Posts


Latest posts by Sofija Mandić (see all)
- Evropskoj komesarki za proširenje - 06/02/2025
- Ostavke pa suđenje - 30/01/2025
- Jagodinsko čišćenje - 27/01/2025