Slavija, 22.12.2024, foto: Arhiva javnih skupova
Slavija, 22.12.2024, foto: Arhiv javnih skupova

Slavija, 20° 27′ 44“, 22. 12. 2024.

Ne znam još uvek šta se dogodilo na Slaviji 22. decembra predveče. Ono što dolazi preko društvenih mreža, provučeno kroz filtere različitih pojedinaca, grupa, medija i partija, često ispraćeno Balaševićevim refrenom „Živeti slobodno!“, predstavlja tek pokušaj interpretacije najvažnijeg događaja ne samo ove godine, već i proteklih četvrt veka, čije dimenzije nikome još nisu jasne. U tom smislu, svaki komentar, savet, predlog, tumačenje protesta na Slaviji, a naročito studentske pobune, umanjuje kapacitet samog događaja i zamagljuje sliku koja je tek naizgled onakva kakvu nam mediji posreduju. To je neminovni učinak i ovog teksta. Možda bi tek artefakti pobune sa izložbe „stUUdenti“ u Galeriji FLU, mogli da nam kažu nešto važno o tome. Sve ostalo je još uvek samo slutnja.

Stajao sam te večeri na Slaviji, nedaleko od Tucovićevog spomenika koji je Goran Vesić – odgovoran za pogibiju petnaestoro ljudi u Novom Sadu – na početku svoje katastrofalne karijere pomerio ka zgradi Narodne banke. Ljudi oko mene su sa iskrenim ushićenjem pratili dolazak studentskih kolona. Prizor je podsećao na ulivanje energije solidarnosti u kružni tok koji je prvi put posle mnogo decenija funkcionisao besprekorno, bez iscrtanih traka koje bi trebalo da upravljaju saobraćajem. Iz fontane, tog nakaradnog spomenika investitorskom urbanizmu, izronili su transparenti, poruke studenata i maturanata da od zahteva za odgovornošću nikada neće odustati. Gotovo istovremeno, JKP Beogradski vodovod i kanalizacija, zajedno sa gradskim menadžerom Miroslavom Čučkovićem, odgovornim za pogibiju sedamnaestoro ljudi u Obrenovcu tokom poplave 2014, izašli su sa podacima o višemilionskoj šteti na „pametnim“ senzorima fontane.

Starija generacija je očekivala studente i nešto drugo, naučeno u godinama ranijih protesta, ozvučenja, bine, govore, ali oko nas se ispisivao drugačiji tekst. Ni nalik na predstavu o protestima iz ranijih epoha. Izgledalo je kao da studenti govore nekim drugim jezikom. Verujem da je i Orlićevim specijalcima iz BIA, koji su se gurkali po krovovima obližnjih zgrada sve to izgledalo čudno, jer nisu znali šta da prenesu svom šefu, a još manje je Orlić umeo da to što je dobio slikom i tonom saopšti Vučiću, tobože ozarenom otvaranjem nove deonice autoputa do Vrnjačke banje. Oni znaju šta znači kada se grupa ljudi raspravlja oko para, umeju da protumače ako neko nosi zastavu tuđe zemlje, eksperti su u tome da pokažu da svako ko se bori za svoja prava u ovom društvu neslobode u stvari „ne voli Srbiju“. Ova vlast najbolje razume jezik nasilja i ume da ga upotrebi za svrhe svoje promocije, bilo da nekog tuku ili da predstavljaju kako je neko ko drugačije misli – nasilan. Međutim, Vučićeva vlast ne razume jezik nenasilja, niti poziv da se građani priključe zahtevima za uspostavljanje pravne države i kažnjavanje zločina. A korupcija je zločin – glavna je poruka sa Slavije! I još nešto: Svaki je život važan! Iako premijer Miloš Vučević misli da nije. Ni 15, ni 155, niti 1.555 života. Ništa nije važno osim da koruptivna mašina vlasti nastavi dalje. U budućnost, kako je vidi predsednik Vučić, ispunjenu kolateralnim žrtvama jedne kriminalne vlasti.

A kada se počini zločin, usled megalomanske korupcije, kao što se to dogodilo prilikom pada nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu, onda se protestuje u tišini. I nema studentskih lidera čiju će aproprijaciju izvršiti pojedine stranke, mada će politički potencijal studentskih blokada svako želeti da iskoristi u svoje svrhe. Želeo bi to i predsednik. Pa opet, teško je to izvesti bez ikoničkih predstavnika kakve pamtimo iz 1996/97. Oni su danas, poput dvojice Čedomira, deo Vučićevog hora koji peva „pesmu okova“. Današnji studentski protest je generacijski bunt čija se organizacija razlikuje od svih struktura na kojima počiva sistem u Srbiji, gde je Vučić u centru, okružen korumpiranim direktorskim svetom „2000 pristojnih ljudi“. I tako sve do najnižeg nivoa. Dovoljan je mig odozgo da svako u hijerarhiji uzme batinu i kapuljaču, i pretvori se u huligana. Isto tako, zarad lojalnosti predsedniku, poslušnici se odriču svog profesionalnog identiteta, kao što su to učinili glumci poput Goncića i Ristovskog, ograđujući se tobože od „jednoumlja“ koje je zavladalo esnafskim udruženjem glumaca.

Kada je nastupio najtiši čas tog 22. decembra na Slaviji, u njemu je moglo da se čuje samo graktanje vrana i zujanje dronova iznad naših glava i podignutih telefona sa uključenim svetlima. Povremeno, nečiji kašalj. Možda bi ta tišina bila uobičajena da se dogodila na nekom drugom mestu a ne baš na Slaviji, jednom od najbučnijih mesta u zemlji. Postavlja se pitanje, kako je sto hiljada ljudi zaćutalo tolikom snagom, u jednom trenutku, bez centralizovanog komandnog sistema, bez represije vođe, bez ozvučenja i partijske hijerarhije koja disciplinuje članstvo. U tom trenutku su se sledili i Orlićevi agenti na krovovima, a Vučić je shvatio da ne može više koristiti Informerov softver za „tačkasto prebrojavanje u glavu“. Pred očima mu se dogodilo do sada neviđeno razvlašćivanje usled kojeg je postao lak i nebitan kao vašarski balon ispunjen helijumom. I njegov glas se promenio kada se obratio javnosti preko svog kanala @budućnostsrbijeav. Oglasio se iz svoje nebitnosti, jer poredak jednakosti i solidarnosti koji se nakratko uspostavio na Slaviji, više nije priznavao vertikalno naprednjačko ustrojstvo zasnovano na nasilju, korupciji, zločinu i ponižavanju žrtava.

Na Slaviji niko nikog nije učio pameti a opet, ono što je kao poruka poslato sa tog mesta postalo je kristalno jasno ne samo u zemlji već i na svim udaljenim meridijanima sveta do kojih su se probile slike tog trga, koji je prvi put dobio vidljivi oblik šake raširenih prstiju. Samo ona nije bila crvena kao Vučićeva krvava ruka, već svetla, u boji pravde koja će se izvršiti nad počiniocima zločina u Novom Sadu.

Peščanik.net, 27.12.2024.

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)