Gospodine Ćosiću,

Koristim svoje poslednje studentske dane (sada sam još na doktorskim studijama, od januara sam istraživač) da odgovorim na Vaš poziv upućen srbijanskim studentima u inostrantvu.

Kada sam pročitao naslov vašeg pisma, kroz glavu mi je prošla Vaša poznata izjava iz ranih devedesetih o bolnim, ali ipak nužnim “planskim preseljenjima i razmenama stanovništva”. Vaše pismo mi govori da za Vas, dakle, još uvek postoji zajednica – do kraja mi nije jasno da li je ovde u pitanju Srbija ili srpski narod – koja ima pravo da pojedince pretvori u “stanovništva”, istrgne ih iz života koji imaju i premesti negde drugde, sve zbog šireg interesa, interesa zajednice. Jasno, vi više ne nastupate kao otac nacije, vi nam samo tumačite vreme u kome živimo i procenjujete da je nastupilo vreme kada otadžbina/narod od nas zahteva da prestanemo da radimo ono što radimo i vratimo se.

Ja nisam vaš ideološki saputnik, ali, za razliku od autora reakcija na Vaše pismo koje sam video (mislim na gospođu Srbljanović i kolegu studenta Univerziteta umetnosti), mene zanima šta imate da kažete i pažljivo sam pročitao Vaše pismo. Povodom Vašeg poziva imao bih da kažem dve stvari, ne samo kao student u inostranstvu, već i neko ko se kreće među “stanovništvom” koje ste p(r)ozvali.

Prvo, mi nismo toliko daleko od Srbije. Mi Srbiju, zapravo, nismo ni napustili kao što se nekad napuštala domovina i odlazilo u tuđinu. Mi se svaki dan čujemo sa nekim svojim iz Srbije, provodimo sate na kojekakvim socijalnim mrežama gde su nam i svi stari prijatelji, čitamo novine, glasamo na izborima, učestvujemo u političkim diskusijama i ponosno trpimo kada nam kažu da je lako praviti se pametan kad ne moraš da živiš u Srbiji. Drugim rečima, tu smo mi, deo smo “javnosti”, bar još jednu generaciju. Naša borba za Srbiju se već odvija, mada možda ne na frontovima na koje ste Vi obraćali pažnju. Nekima od nas uspeva i da profesionalno ponešto uradimo. (Sâm sam ponosan na činjenicu da sam prošle godine uspeo da objavim dva stručna članka u Srbiji.)

Drugo, i možda bitnije, mislim da ni Vama nije sasvim jasno ni ko smo mi ni šta biste s nama da se sutra vratimo. Tačnije, mislim da ste pogrešno isplanirali još jedno pomeranje stanovništva. Mi bismo, kada bi nas neko sutra “teleportovao” u Srbiju, sa svim našim znanjima, navikama i uverenjima, bili daleko nesrećniji i disfukcionalniji od prosečnog građanina Srbije. Mi smo, gospodine Ćosiću, uglavnom u poodmaklom stadijumu bikulturalnosti, osećamo se kod kuće i u Srbiji i tamo gde živimo i ne mislimo da smo zbog toga zbunjeni ili sputani. Mi volimo strance, govorimo njihov jezik, živimo sa njima i znamo da ne postoji “neprijatelj”, koji je “demonizovao i ozločinio” naš narod. Često smo deo tzv. jugoslovenske dijaspore, pa čak nismo sigurni ni gde se taj “naš narod” završava. Mi podižemo bar dvojezičnu decu i predajemo im kulturu koja je i balkanska i srbijanska i srpska i jugoslovenska i evropska i postkomunistička i posleratna i antiratna i ko zna još kakva i ne mislimo da je tu išta kontadiktorno. Mi smo neplansko, neideološko i nekonrolisano mešanje među stanovništvom, noćna mora svakog etničkog čistunca. U tom smislu, pazite koga pozivate u svoje projekte.

Ipak, mislim da je dobro što ste se oglasili jer ste pokrenuli diskusiju o jednom bitnom pitanju: ogromnom potencijalu koji Srbija ne koristi, a koji srbijanski studenti i naučnici u inostranstvu jesu. Moram priznati da sam ponukan Vašim pozivom i reakcijom gospođe Srbljanović zapravo prvi put ozbiljno razmislio o tome kako bismo Srbija i ja bolje mogli pomoći jedno drugom. Mislim da mi je osnovnu ideju dala gospođa Srbljanović, svojom pretnjom da će se pobrinuti da oni koji razgovaraju sa Vama (dakle i ja) izgube svoje boravišne dozvole za države EU. Gospođa Srbljanović očigledno zna koliko migrantu znači pravo boravka, pravo na privremeni dom, koje jednog dana može čak dovesti do državljanstva, koje nas izjednačava sa većinom ljudi među koje smo se doselili.

Pođimo, dakle, ako ćemo realno da pričamo, od toga da niko od nas ne želi da izgubi svoje pravo boravka tamo gde već jeste, ni formalno ni ekonomsko, naročito ako u Srbiji niko ne može da mu zagarantuje održivu egzistenciju (kao što ne može). Nažalost, mi smo prečesto primorani da biramo između prava boravka u inostranstvu i građenja ozbiljnih šansi u Srbiji. To ne mora biti tako. Mislim da iz ove perspektive postaje jasno šta se može učiniti. Prvo, na duži rok, najbolje što Srbija može učiniti za svoje odnose sa intelektualnom dijasporom jeste ulazak u Evropsku Uniju, kada ćemo sa srbijanskim državljanstvom moći da radimo i u Srbiji i u zemljama EU i kada će svi oni koji su morali da izgube naše državljanstvo moći da se zaposle u Srbiji pod jednakim uslovima. Drugo, i realnije, mislim da je zadatak države u ovom trenutku da nam tamo gde smo omogući saradnju sa naučnim institucijama u Srbiji. Pre svega mislim na uklanjanje ogromne barijere između srbijanskih univerziteta i univerziteta u inostranstvu (netransparentan i nemušt birokratski sistem, beskrajne i preskupe nostrifikacije, nedostupnost zvaničnih prevoda na engleski itd). Zbog ove barijere, čak i kad dobijemo sredstva za boravak u nekoj drugoj zemlji, teško je organizovati da to bude Srbija. “Studijski boravak u Srbiji” još uvek zvuči kao pozajmljenica iz jezika daleke budućnosti. Zato je potrebno izgraditi infrastrukturu za saradnju, omogućiti protok informacija i znanja i time nam dati šansu da budemo korisni i mobilni članovi dveju akadamskih zajednica: srbijanske i one u kojoj smo naučili sve što možemo doneti u Srbiju.

Nemojte nas, dakle, čekati, gospodine Ćosiću, nećemo se vratiti, ili bar nećemo svi odjednom ostaviti svoje živote i pohrliti nazad. Ako se vratimo, vratićemo se kako smo i odlazili, svako za vrlo konkretnom i realnom šansom i tek kada smo sigurni da se to što radimo u Srbiji „računa“ i u „svetu sa razvijenom naukom i bogatom kulturom“.

Ne znam da li sve ovo spada pod Vaše uslove “našeg časnog opstajanja”. Kao što sam već spomenuo, nisam siguran ko smo “mi”. Ali prilično sam siguran da će i Srbija i studenti i naučnici iz Srbije opstati. Bilo bi dobro kada bi opstali zajedno i mislim da je potrebno da svi upotrebimo svoj uticaj da to omogućimo, bez obzira na naše lične „senke“ i „horizonte“.

S poštovanjem,
Marko Simonović, MA, Univerzitet u Utrehtu

Peščanik.net, 31.12.2012.

Srodni linkovi:

Miloš Ćirić: Srce tame

Dario Hajrić: Dobrica, loš, zao

ODLAZAK DOBRICE ĆOSIĆA (1921-2014)