Vicepremijer liči na kockara čiji se gubitak uvećava brzinom s kojom mu raste nada da će mu se u sledećem deljenju sreća konačno osmehnuti. Znamo već kako to ide: umesto da odustane na vreme i tako ograniči štetu, kockar srlja u propast s pomišlju da će u svakom narednom pokušaju osvojiti dovoljno da izmiri sve veće dugove. Ovde je svakako reč o izlizanom poređenju, što ga ipak ne čini manje tačnim i poraznim. Da stvari budu gore, vicepremijer je u sopstveno kockarsko vrzino kolo uvukao i većinu građana Srbije. Važi, međutim, i obrnuto: građani Srbije, omamljeni pričama o vlastitoj nemoći, namenili su vicepremijeru obavezu da ih – spasi. Šta god to bilo – sreća, spas ili nešto treće – nije nam nadohvat ruke i nimalo ne zavisi od nas, veruje većina građana Srbije. Ta sreća ili spas stići će odnekud drugde, sliće se u Srbiju kroz levak u liku vicepremijera.

Za radnike FAP-a, sledeće izvlačenje zakazano je za 1. mart 2014, kada će se videti da li je vicepremijer lično uspeo da im nađe strateškog partnera. U ulozi jemca da će FAP u sledećem krugu biti bolje sreće nego do sada, vicepremijer je doveo radnicima „jednog od direktora Mercedesa“. No, za razliku od vicepremijera, taj direktor ne garantuje ništa – on je samo rekao da će proceniti ima li smisla uložiti sredstva i uspostaviti saradnju sa FAP-om. Na čemu će se zasnivati njegova procena i kada će biti gotova – o tome se, ako je suditi po izveštajima, nije razgovaralo. To kao da nije zanimalo ni same radnike. Uostalom, kakvog bi smisla imalo razgovarati sa krupijeom o tome koje će se karte naći na stolu u sledećem izvlačenju? Vicepremijer je, pak, obećao isplatu zaostalih i redovnu isplatu minimalnih zarada u narednim mesecima. Ni radnici, ni novinari, a očito ni sam vicepremijer nisu osetili potrebu da se objasni kakve veze ima obećanje o zaradama sa nedavno proglašenim ekonomskim merama.

Izostanak jedne takve potrebe sasvim je razumljiv: svima je, naime, jasno da ta veza ne postoji. U ekonomskoj, kao i u drugim politikama u ovoj zemlji, na snazi je pravilo diskontinuiteta. Nijedan događaj, nijedna odluka, ni ustav, ni pravo, ne obavezuju aktere na političkoj sceni da se ponašaju konzistentno. Reakciju na neki događaj usloviće isključivo trenutni odnosi moći. Blokadom pruge radnici su primorali vicepremijera da izađe u susret njihovim zahtevima, i tako jasno pokazali da je u Srbiji, uprkos svemu što tvrdi vicepremijer, svaka organizovana grupa spremna na nasilje bilo koje vrste – jača od države. Pred pretnjom silom, vicepremijer je odustao od svih proglašenih mera, i radnicima bez ikakvog osnova dao jednu platu i obećao više sreće u 2014. Pod pretnjom gladi i nemaštine, radnici su to sa zahvalnošću prihvatili i povukli se. Tako su i vicepremijer i radnici ušli u sledeće deljenje. Reći im sada da će i u sledećem deljenju izgubiti, bilo bi u najmanju ruku bezosećajno, pa ćemo to prećutati.

I šta sam se ovde uopšte navrzo na radnike iz Priboja? Nisu li se i kolege iz moje struke nedavno ponele slično? Poput zaposlenih u FAP-u, grupa pisaca napisala je pre nekoliko nedelja otvoreno pismo ministru kulture i za sebe, a od njega, zatražila – stipendije. Naveli su u tom pismu i tačan iznos: 60.000 dinara mesečno. Ministar ih je u petak, 25. oktobra, ljubazno primio u Narodnoj biblioteci i razvezao im par vaspitnih šamara. Rekao im je da su sami krivi za situaciju u kojoj su se našli, da uopše ne vode računa o čitavom polju unutar koga deluju, te da su sebično izostavili knjižare (kojih je sve manje) i biblioteke (u kojima je sve manje čitalaca). U tom razgovoru čije je okvire zadalo samo otvoreno pismo, ministar je delovao ubedljivo, a njegovi argumenti tačno. Ali, pošto je upravo okvir bio pogrešan, i ministrova ubedljivost i njegovi argumenti pokazuju se ispraznim.

Da ponovim, pisci su u svom pismu pokazali dobru meru neosetljivosti za probleme scene na kojoj se nalaze. Iz tog pisma lako je iščitati kako oni uopšte vide tu scenu i šta ih na njoj jedino zanima. Iz njihovog ugla, književno polje čine koncentrični krugovi oko središnje tačke u kojoj se nalazi ministarstvo kulture. Prvi, i najvažniji krug, odmah oko centra, čine, razume se, sami pisci. Sledeći krug sastoji se od književnih časopisa. Tu je onda krug izdavačkih kuća. Na, kraju, po obodu plutaju biblioteke. Časopisi, izdavačke kuće i biblioteke bitni su samo u onoj meri u kojoj se bave domaćom književnom produkcijom, to jest samim piscima, autorima pisma. Na ovoj slici, koju su dakle nacrtali ti književnici, upadljivo nedostaju knjižare i čitaoci, i sasvim je opravdano što ih je ministar na to strogo podsetio. Nevolja sa ovom slikom je i u tome što ona dodatno jača i inače isuviše jake procese centralizovanja kulturnog polja. Naprosto nije pametno svu moć unutar bilo kog polja smestiti u jednu tačku.

Na primer, pozvavši ministarstvo da dodeljuje stipendije piscima, autori pisma su u stvari odmah prizvali naredni problem: kome će stipendije zaista i biti dodeljene, i kakvi su im instrumenti na raspolaganju da se ospori legitimnost mogućih pogrešnih odluka. Naravno, tih instrumenata nema: prenošenjem sve moći na ministarstvo, akteri u kulturnom polju dobrovoljno se lišavaju mogućnosti da efikasno kontrolišu rad tog ministarstva. Umesto što su tražili da ministrastvo neposredno (ili kvaziposredno, preko neke svoje komisije) odlučuje o stipendijama, pisci su mogli da zahtevaju formiranje više fondacija koje bi stipendirale književnike, a čije bi budžete delom činila i sredstva iz ministrastva, ali i sredstva drugih pravnih ili privatnih lica, koja bi za uzvrat imala poreske olakšice na iznos koji su donirala. Tako bi se stvorio mehanizam koji bi bio razuđeniji, i čije bi delovanje moglo osigurati raznovrsniju i pravedniju raspodelu inače ograničenih resursa.

Da ne bih sad pojedinačno razmatrao i sve ostale predloge, reći ću samo da bi i pisci i ostali kulturni radnici morali da se trude da podriju strukturu koncentričnih krugova oko jednog središta moći, i založe se za stvaranje mreže tačaka raznih nivoa moći unutar koje će biti lakše opstati i postići prikladniju raspodelu resursa, mimo ideoloških diktata i podela, o kojima je ministar takođe imao šta da kaže, premda nijedan okvir unutar koga bi to što je rekao moglo da se smesti ne bi njegovim rečima mogao da osigura bilo kakav smisao.

I dok postoji niz sličnosti između književnika i radnika FAP-a, koje se sve tiču njihovih predstava o tome kako društvo funkcioniše i gde je centar moći, očito je da su odgovori vicepremijera i ministra kulture bitno različiti. Grubo govoreći, vicepremijer je bio prisiljen da napravi ustupak, dok je ministar kulture samo održao lekciju piscima i nije dao ništa. S jedne strane, banalna je istina da nijedna razumna osoba ne treba da strahuje od toga da će se pisci organizovati i blokirati neku prugu, most ili put. Svaka inicijativa pisaca, i radnika u kulturi uopšte, unapred je lišena bilo kakve potpore u vidu pretnje silom. Zato je lako odbiti njihove predloge i držati im lekcije. Pitanje je, međutim, da li to oslobađa ministra kulture od obaveze da sam izađe sa nekim smislenim sugestijama o tome kako da se bolje uredi polje kulture?

Za ovih par meseci, novi ministar uspeo je da pokaže samo to da sebe vidi kao štit koji vlada istura pred nezadovoljnim kulturnim radnicima. Budući da je njihovo nezadovoljstvo po vladu uglavnom bezopasno, ni od štita se ne očekuje da bude preterano čvrst. Ministra kulture mogli bismo videti kao radnika na šalteru koji prima pritužbe i uredno ih odbija, s manje ili više uverljivim obrazloženjima, koja su u krajnjoj instanci i inače nebitna. Stoga ovde nije pravo pitanje s kojim će argumentima ministar izaći pred neku grupu manje ili više zabrinutih ili gnevnih kulturnih radnika i odgovoriti na njihove manje ili više opravdane zahteve. Pitanje je hoće li ministar išta učiniti da započnu sistemske promene unutar polja za koje je zadužen, bez obzira na to da li iz samog tog polja stižu bilo kakve inicijative. Treba reći da je u toj početnoj fazi preuređivanja ponajmanje bitan priliv nekog dodatnog novca, ali bi mogla postati veoma važna raspodela postojećih resursa. Iz svega što smo do sad videli, da se zaključiti da je ministru daleka svaka pomisao da se poduhvati jednog tako ozbiljnog posla. I to jeste i za žaljenje i za kritiku. Jer, ako se i složimo da je problem radnika iz Priboja daleko složeniji i da ga je daleko teže reštiti, upravo je to razlog da se oštro zameri ministru kulture: problemi za koje je on po funkciji zadužen jesu i laki i lako rešivi.

Peščanik.net, 04.11.2013.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)