Ukrajinske izbeglice, foto: Maxim Zmeyev/Reuters
Ukrajinske izbeglice, foto: Maxim Zmeyev/Reuters

Nedavni izveštaj Ujedinjenih nacija navodi da je od aprila ove godine gotovo pola miliona Ukrajinaca napustilo zemlju. Podatak da porodice beže iz ratnog područja je bolan, ali očekivan. Uznemirujući su neki detalji – od otprilike 454.000 ljudi koji su do kraja oktobra napustili Ukrajinu, više od 387.000 je otišlo u Rusiju. Većina izbeglih su govornici ruskog sa istoka, ali to i dalje postavlja otrežnjujuće pitanje: ako je ovo konflikt između Ukrajine i Rusije, zašto je toliko Ukrajinaca izabralo da okuša sreću sa neprijateljem?

Poricanje Moskve da je umešana u sukobe u istočnoj Ukrajini svakako je apsurdno: jasno je da su separatiste u Donjecku i Lugansku opremile i obučile ruske snage. Međutim, da je Vladimir V. Putin slanjem komandosa bez obeležja zaista pokušao da osnuje pseudorepublike u zapadnoj Ukrajini, gde su antiruska osećanja veoma jaka, njegovi ljudi bi se u Kremlj vratili u mrtvačkim sanducima. Da, Putin zakuvava nevolje na istoku, ali ih zakuvava sa lokalnim sastojcima. On se povezuje sa stanovništvom govoreći isti jezik kojim i oni govore i koristeći zajedničke simbole.

Neprijatna realnost je da značajan deo istočnih Ukrajinaca – onih koji tamo i žive i stradaju u ovom sukobu – nema poverenja u Kijev i Zapad, i bar prećutno podržava Rusiju i separatiste. Budimo iskreni, to je bilo očekivano.

Prošlog meseca, ukrajinski predsednik Petro O. Porošenko odlučio je da zamrzne državne penzije i prekine finansiranje škola i bolnica u istočnim oblastima Donjeck i Lugansk. Nažalost, separatističkim banditima koji se tamo bore nisu potrebni bonovi za hranu kako bi kupili oružje – dobijaju ga od Rusije. Sve što je Porošenko postigao bilo je da je Putinu dao „šlagvort“ da izgladnelim penzionerima u regiji kaže: „Vidite – Zapad ne mari ako vi umrete“. I to je stav koji sada prevladava, sudeći po izveštajima koji dolaze iz regije.

Podjednako je loša i odluka Kijeva da održi vezu sa bataljonom Azov, ultranacionalističkom paravojnom formacijom od oko 400 ljudi koji koriste nacističko salutiranje i oznake. Svakome kome je poznata krvava prošlost istočne Ukrajine tokom Drugog svetskog rata, dopuštanje bataljonu Azov da se bori u regiji pomalo liči na sponzorisanje Večeri zahvalnosti Timotiju Makveju[1] u Oklahoma sitiju. Time se samo razjaruje lokalno stanovništvo, a Putinu pruža još jedna prilika da se ratosilja stigme osvajača i postavi se kao zaštitnik.

Efekat koji je Drugi svetski rat – ili Rat, kako ga većina lokalaca zove – imao na svest istočnih Ukrajinaca nije za potcenjivanje. Moje detinjstvo u severoistočnom gradu Harkovu (koji se sada zove Harkiv) kasnih osamdesetih, bilo je okruženo Ratom, iako je on bio gotov još pre 40 godina. Svaka porodica – ruska, ukrajinska, romska, jevrejska – imala je rođake koji su netragom nestali ili stradali. Jedno od mojih najranijih sećanja je kada sam pitao oca odakle su rupe u malteru na fasadi naše zgrade; jedno od najranijih sećanja moga oca je bekstvo iz Harkova nekoliko sati pre nego što će nacisti zauzeti grad. Danas istočni Ukrajinci, a naročito starije generacije, na svastiku i dvostruku runu – nacističke simbole koje sada koriste ukrajinski ultranacionalisti – reaguju otprilike kao što Afroamerikanci reaguju na zapaljene krstove.

Putin i ruski mediji govore da su zapadni Ukrajinci u Porošenkovoj vladi – neonacisti. Zapad poriče takve navode, tvrdeći da u ukrajinskoj vladi nema neonacističkih elemenata. Obe strane su u krivu. Vlada u Kijevu i vojske koje se bore u istočnoj Ukrajini sadrže neznatan broj neonacističkih ultranacionalista. Istočnim Ukrajincima, međutim, i jedan je previše.

Vašington i zapadni mediji su većinom ignorisali negativne posledice akcija Kijeva. Stejt department nije rekao ništa o tome kako će zamrzavanje penzija uticati na stanovništvo istočne Ukrajine; izveštajima da bataljon Azov koristi nacistička obeležja nije posvećena značajnija pažnja. Najjače Putinovo oružje može postati odbijanje Zapada da se direktno obrati građanima istočne Ukrajine. Kada razgovaram sa porodičnim prijateljima koji još uvek žive u Harkovu, pitaju me: „Zašto Zapad misli da smo im mi neprijatelji?“

Zapad kao da je zaboravio lekcije iz sopstvene istorije. Na kraju Hladnog rata 1989, komunizam je propao i ostavio za sobom nespokojstvo i neizvesnost. U tom haotičnom trenutku, građani Istočne Evrope okrenuli su se ka zapadu. To se nije dogodilo slučajno, nego kao posledica decenija diplomatskih zalaganja – od „Ich bin ein Berliner“, preko „Gospodine Gorbačev, srušite ovaj zid“, do noćnih emisija Glasa Amerike i radija Slobodna Evropa – sve to je neprestano uveravalo ljude iza Gvozdene zavese da ih Zapad nije zaboravio. Te godine, moja porodica je bila jedna od mnogih koje su iz istočne Ukrajine pobegle najpre u Beč, a potom u Sjedinjene države.

Godine 2014. građani istočne Ukrajine našli su se u mnogo goroj, strašnoj i pogubnoj situaciji. Oni će se okrenuti bilo kome ko im ponudi hleb, bezbednost i poštovanje njihovog jezika i kulture. I čini se da se oni sve više okreću istoku.

Lev Golinkin, The New York Times, 08.12.2014.

Preveo Zoran Trklja

Peščanik.net, 11.12.2014.



———–    
  1. Timoti Džejms Makvej, američki terorista koji je 1995. godine aktivirao kamion-bombu ispred federalne zgrade u Oklahoma sitiju. U napadu je poginulo 168 ljudi, a povređeno više od 800.
UKRAJINA