Ima nečeg nadrealnog – skoro blesavog – u britanskoj raspravi o Evropi. Pet godina nakon kraha, ekonomija i dalje stoji u mestu. Nacionalne finansije nikako da se oporave. Zdravlje susedne evrozone daleko je od idealnog, i njen budući oblik je nejasan. Šta je odgovor Dejvida Kamerona? Da obeća referendum (doduše ne u narednih pet godina) o britanskom članstvu u EU. Ostatak sveta gleda na ovo sa neskrivenim čuđenjem. Sjedinjene države su upozorile premijera da ako izdvoji Britaniju iz EU, može da se oprosti od uticaja u Vašingtonu. Ove nedelje sam u Pekingu čuo kako se kineski zvaničnici čude što Britanija želi da se odvoji od najvažnijeg ekonomskog bloka na svetu.

Mnogo najavljivani i odlagani govor g. Kamerona o ovoj temi neće rešiti ništa. Taj govor predstavlja izraz nemoći – skoro bolni krik – a ne strategiju. On želi „novi dogovor“ kako bi Britanija mogla da preuzme ovlašćenja od Brisela, ali da zadrži povlašćeni pristup jedinstvenom tržištu. On obećava novi sporazum i referendum da ga potvrdi ako pobedi na izborima 2015. Međutim, to će biti razočaravajući govor. U njemu će se neodoljiva sila rastuće torijevske evrofobije suočiti sa nepomičnim objektom geopolitičke realnosti. Britanskim saveznicima, trgovinskim partnerima i investitorima obećava se nekoliko godina nesigurnosti, dok se konzervatici trude da pomire nepomirljivo.

Premijer kaže da želi da ostane u EU. Do sada neprecizirani izuzeci i ustupci koje traži, omogućili bi Britaniji veću „udobnost“ u uniji. Međutim, na pitanje da li će Britaniji i dalje biti članica EU kroz 10 godina, ministar finansija Džordž Ozborn kaže kako se „nada“ da hoće. Za mnoge duboko evroskeptične torijevske ministre i poslanike koji sada vode politiku, referendum je put ka izlazu, a ne ka boljim uslovima.

Britanski partneri prihvataju da dalja ekonomska integracija unutar evrozone mora da promeni ove odnose. Angela Merkel ima razumevanja za ideju da je „izuzecima“ iz jedinstvene valute potreban sigurnosni mehanizam koji će zaštititi njihov glas u odlukama unije – najpre u onima o jedinstvenom tržištu. Koliko god evropske lidere često iritirala britanska izuzetnost, ne postoji kontinentalna težnja da se Kameron protera. Možda ponekad glume da nije tako, ali čak i Francuzi vide prednosti zadržavanja nepouzdane Engleske u klubu.

Međutim, gđa Merkel i društvo povlače neke granice. Za Britaniju već važi pregršt „izuzetaka“, od Šengenske zone slobodnog kretanja do evra. Ako Kameron sada traži prekid nekadašnjih dogovora i obaveza, onda je crvena linija pređena. Naravno, može se pregovarati o socijalnim zakonima i regionalnoj politici, ali demontiranje ključnih normi unije – ili ukupne legislative – predstavlja most koji čak ni najveći evropski prijatelji Britanije nisu spremni da pređu.

Velika strategija nikada nije bila premijerova jača strana, ali on to sigurno zna. Čemu onda govor? Zato što se boji velikog raskola u svojoj stranci, sličnog potresima oko Zakona o kukuruzu iz 19. veka i imperijalne preferencijalne trgovine s početka 20. veka. Sada su, kao i tada, rasprave o mestu Britanije u svetu pomešane sa neuralgičnom torijevskom debatom o nacionalnom identitetu i suverenitetu.

Britansko istupanje iz EU za sada je samo moguće, ali ne i verovatno. Nik Kleg, lider koalicionih partnera torijevaca, pere ruke od Kameronovog plana. Nakon perioda glumljenog evroskepticizma, Laburistička partija se odupire iskušenju da podrži referendum. Daglas Aleksander, stranački portparol za spoljne poslove, ove nedelje je rekao da je EU neophodni multiplikator britanskih interesa i vrednosti. A torijevska pobeda 2015. uopšte nije tako očigledna, imajući u vidu katastrofalno stanje ekonomije.

Partija za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP), koja zastupa potpuno povlačenje iz EU, dodaje ulje na vatru torijevske evrofobije. Ali iako baš ne obožavaju EU, birači bi mogli da ispadnu pragmatičniji nego što nagoveštavaju ankete. Jedna je stvar osuđivati mešanje Brisela u naše poslove; sasvim je druga stvar ugroziti prosperitet i radna mesta uklanjanjem mosta ka najvažnijim britanskim trgovinskim i investicionim partnerima.

Opasnost je u tome što g. Kameron, ako se prikloni populističkoj galami, stvara političku dinamiku koja vodi odvajanju, dok se od Evrope pravi žrtveni jarac za britanske samonametnute ekonomske nedaće. Premijerovi partneri jednostavno nisu spremni da odustanu od planova za „više“ Evrope zbog britanskog ucenjivanja i zahteva za „manje“ Evrope.

Evroskeptici uzdižu Margaret Tačer kao idola. Ona je svakako bila nemilosrdna prema onima koji su zamišljali EU kao buduću federalnu nad-državu. Ali iza retorike, držala se trezvenog pogleda na nacionalni interes. Pored toga, razumela je i političku prirodu unije. Pozivajući da se glasa Za na referendumu 1975, rekla je da je glavna prednost Evrope u jačanju britanske snage. EU je otvarala „prozore u svet“ koji bi inače ostali zatvoreni nakon sloma imperije.

Čak i na vrhuncu njenog sukoba sa Žakom Delorom, tadašnjim predsednikom Evropske komisije, gđa Tačer je razumela surovu realnost koja čeka neku evropsku državu srednjeg ranga. Kao što je rekla u svom čuvenom govoru u Brižu: „Britanija ne sanja o nekakvoj udobnoj, izolovanoj egzistenciji na rubovima Evropske zajednice. Naša sudbina je u Evropi, i moramo biti deo Zajednice“. Eto teme o kojoj treba da razmišljaju njeni samozvani naslednici.

 
Philip Stephens, Financial Times, 17.01.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 23.01.2013.