Москва http://bit.ly/1pYEG83

 
Na društvenim mrežama su se poslednjih meseci počele pojavljivati fotografije za sada neobjašnjivih rupa usred sibirskih nedođija. Naučnici kažu da su to najverovatnije posledice oslobađanja metana zarobljenog u permafrostu koji je počeo da se topi zbog globalnog zagrevanja.[1] Kako globalno zagrevanje nipošto nije novi fenomen, ovakva su se grotla sigurno pojavljivala i ranije, ali tek su se sad, sa globalnom mrežom i kamerom na svakom telefonu, stekli uslovi da „steknu popularnost“. Jednostavno, Sibir je toliki da su donedavno postojala mesta gde „kamera“ još uvek nije „kročila“.

Ako nekome nije bilo jasno da su usvajanja novih izmena zakona o radu i zakona o privatizaciji ništa drugo do olakšavanje dalje pljačke društvene imovine i legalizacija te pljačke (pljačka koja se legalizuje i dalje je pljačka), nakon najnovijeg salta-preko-glave sadašnje vlasti, to će postati sasvim očigledno. Recimo, izmenjeni zakon o radu će omogućiti menadžmentima preduzeća da lakše otpuste radnike, da im do u nedogled produže radno vreme i da ih uskrate za plaćanje smenskog i noćnog rada. Za takve robovlasničke strategije povećanja efikasnosti – tuci ih i bolje će raditi – nije potrebno previše mudrosti. Primenjuje ih svaki bahati muž koji supruzi deli batine zbog hladnog ručka.[2] Potrebno je jedino dovoljno moći – mišićne, političke, ekonomske ili policijske – da se ova banalna strategija sprovede u delo. A ostalo je još nekoliko preduzeća u kojima radnici nisu dobili batine i koja bi se mogla prodati bud zašto: na primer, EPS, Lasta i Železnica.

Železnica je izazvala najviše interesovanja kada su mediji, koji tajkune u isto vreme obožavaju i iz dna duše mrze, najavili postavljenje Milana Beka (to imenovanje je odmah kilavo demantovano, pa ponovo najavljeno, pa bog te pita šta) na njeno čelo. Mnogo je stvari, međutim, ostalo nejasno. Na primer, nije jasno zašto je došlo do demantija samo dan kasnije, pa novog spina sledećeg dana, kao što se iz kratkih senzacionalističkih i polupraznih novinskih tekstova ne da ni zaključiti bilo šta izuzev imena budućeg (ne)suđenog direktora železnice. Ni to da li će Milan Beko biti oktroisan ili je sam „izradio“ svoje postavljenje. Kao što nije jasno ni da li je u pitanju priprema za privatizaciju, neka nova vrsta privatno-javnog partnerstava ili jednostavno najobičnija medijska izmišljotina.

Tek je nejasno šta je krajnji cilj ove „aj-ti-Mile“ politike u konkretnom slučaju. Da li je to vid kazne kojom će Beko, tajkun s miloševićevskim pedigreom, biti kažnjen tako što će morati da kuburi u jednom javnom preduzeću? Ili će to biti uvod u privatizaciju ŽTP-a kojeg će kupiti, gle čuda, baš Milan Beko. Mislili ste da će neko drugi? Žao mi je, neće. Jer kad politička elita kaže da su preduzetnici i privatnici budućnost, oni misle na tajkune, a kod nas na Beka i/ili Miškovića, i samo je zbog izgradnje imidža sadašnjeg premijera potonji, kao bajagi, izbačen iz ljubavnog dvougla države i krupnog kapitala.

Ako je verovati medijima koji su vest halapljivo progutali, Vučić je pronašao kvadraturu kruga, upro prstom u Beka i raspetljao gordijev čvor zvani javna preduzeća. Ali iznad svega, mediji su se obradovali činjenici da je Srbija konačno dobila svog Putina koji tajkunima deli naređenja i packe i stavlja ih u pogon svoje političke mašinerije. Izgleda da je za većinu medija kod nas bitnija autoritarnost vođe od njegovog političkog projekta, ma kako on bio nakaradan.

Ni najmanje nije kontradiktorno to što upravo jedan autokrata putinovskog, orbanovskog ili pinočeovskog profila Srbiju gura baš u kapitalizam. Jer putinizam (i orbanizam, dođe mu na isto) nije nikakva zaštita „naroda“ od surovosti kapitalizma, a još manje mu je alternativa: do nas dolazi veoma malo slika iz Rusije i njene surove stvarnosti gotovo da nismo malo svesni. Kao što je običaj u marketizovanoj stvarnosti, do nas dopire reklama: preskupa Moskva sa svojim bogatim bonvivanima u ferarijima, beskompromisni vođa koji zna da puca i koji doesnt take no shit ni od koga, Soči (naravno, prvo milijardama gasnih dolara našminkan za kamere, pa tek onda pušten u etar). Ali to je tek lice putinovskog vladanja – naličje i rupetine ostaju da se otkriju u nekim zabačenijim delovima gde kamera ređe zalazi. A putinovski kapitalizam je jedini kapitalizam koji je danas moguć: autoritarni, neslobodni, surovi, normativni i dosadni.[3]

Ruski tajkuni, međutim, nisu oštećeni kada im je Vladimir Vladimirovič seo na grbaču; naprotiv, njima je sve bolje. Putin njih koristi kao međunarodnu batinu, odvrćući i zavrćući gas tamo ili ovamo, koristi ih da izdržava svoje poslušnike; a tajkuni njega koriste za nabacivanje lukrativnih naftno-gasnih poslova u polu-kolonijama (kao što je Srbija). Brak je to iz interesa a korist je obostrana. Takav istočnjački kapitalizam i uloga izvora jeftine radne snage i tržišta koje ne proizvodi ništa pa je primorano da kupuje sve, rezervisan je za bedna društva kao što je naše, jer elementarnih demokratskih institucija i ozbiljne javnosti nema pa ništa ne stoji pred razgoropađenim kapitalom. Mada, ruku na srce, ubrzana razgradnja demokratije se odvija i u razvijenijim demokratijama s bogatijim tradicijama, pa je samo pitanje vremena kada će neki Vučići, Orbani i Putini tamo zasijati. Konzervativizacija društvenog i političkog života logični je pratilac rekonstrukcije devetnaestovekovnog kapitalizma. Putin izmišlja ruski puritanizam zabranjujući psovanje u flimovima, drugi Vučićev idol Orban stavio se na čelo krstaškog pohoda za očuvanje mađarskog morala (šta li je to?), u Evropi se naveliko diskutuje o usložnjavanju granica za imigrante, tamnije i one sa drugačijim akcentima i razvijaju se paravojske za razračunavanje sa sopstvenim građanima, oporavak ekstremne desnice da i ne pominjem.

Utrapljivanje ŽTP-a Beku nije nikakva aberacija, naprotiv, to je orginalni oblik poznog kapitalizma. Kada Beko završi sa železnicom, građani će osetiti sva poboljšanja: pad kvaliteta zbog ukidanja neisplativih linija, poskupljenje karata, povećanje armije nezaposlenih (zar nije novi zakon o radu trebalo da poveća zapošljavanje?). A sve se to radi da bi profit bio koncentrisan u rukama što manjeg broja privilegovanih pojedinaca bliskih vlastima. Zbog globalno niske profitne stope, koja je u opadanju već petnaestak godina i koja je dodatno ljosnula sa globalnom krizom, više nije moguće da krupni kapital ima velike dobiti izuzev ako se uz pomoć države ono malo preostalog profita ne koncentriše u ruke malog broja pojedinaca. Zato je danas glavno polje takmičenja za suprotstavljene vlasnike kapitala borba za izdašnu državnu naklonost. To je strukturni uzrok high-class korupcije, tajkunizacije privrede, diktatorskog kapitalizma,[4] privatizacije javnih dobara i ekonomizacije svakodnevnog života na globalnom nivou, ali i simulirane lokalne borbe protiv korupcije, jer sasvim je razložno pitanje da li je hapšenje Miškovića i njegov pad u nemilost samo očistilo prostor za nekog drugog – budućeg direktora železnice. Kapitalizam u praksi.

 
Peščanik.net, 07.08.2014.

———–    

  1. Zaključak: nagrabali smo. Ekološka održivost je ona krajnja i njoj nema alternative. A načina da se tendencije koje vode ravno u provaliju obrnu, izgleda više nema.
  2. Zakon o radu samo legalizuje ove prakse. Zašto, na primer, ne bismo sada razmislili o promeni zakonodavstva o braku? Na kraju, nasilje u braku teško možemo rešiti a sit radnik je dobar radnik, mora biti da je modra žena dobar ekonomski projekat. Uostalom, prvi koraci su načinjeni: feminizaciji siromaštva svedoci smo svaki dan.
  3. Reč dve o dosadi. Premijer nam je jedna strahovito dosadna osoba. Samo kuka, pravi se nevešt, besan i teatralan. Smatram da će građanima on jednostavno dosaditi sa svojim kičastim teatralnim nastupom (kao što im je dosadio i njegov prethodnik Tadić).
  4. Jer nasilna se preraspodela može ostvariti samo na račun demokratskog procesa.