drva za ogrev ispred ulza u kuću
Foto: Predrag Trokicić

Juen Juen Ang, profesorka političkih nauka na Univerzitetu u Mičigenu, objavila je zanimljivu knjigu. Zlatno doba Kine: paradoks ekonomskog buma i korupcije mnogo je više od onoga što bi se na osnovu naslova dalo zaključiti. Autorka je postavila sebi zadatak da redefiniše korupciju, preispita odnos korupcije i ekonomskog rasta i analizira (često empirijski) ulogu korupcije u razvoju Kine u poslednjih 40 godina.

Na početku knjige su dve važne napomene: da bismo korupciju bolje razumeli, potrebno je da je razložimo na različite tipove, jer je verovatno da oni različito utiču na ekonomski rast. Drugo, moramo se osloboditi zapadnocentričnog pogleda koji – možda baš zbog previđanja takvih razlika – obično zanemaruje oblike koji su tipični za zapad (lobističke grupe i javno-privatna vrteška) i tako gradi iskrivljenu predstavu da korupcija postoji samo u slabije razvijenim zemljama. Takav pristup, tvrdi autorka, vodi i do pogrešnog uverenja da je korupcija loša za ekonomski rast (uprkos odsustvu empirijskih dokaza za to), kao i do idealizovanih predstava o „inkluzivnim institucijama“ (Acemoglu-Robinson) ili „društvu otvorenog pristupa“ (Douglass North) kao preduslovima rasta. Autorka se u knjizi obračunava i sa jednima i sa drugima.

Ona predlaže podelu na četiri tipa korupcije. Prvi tip su sitne krađe (kada ponudite mito da ne biste platili kaznu); drugi je naknada za brzinu: to je korupcija uličnog nivoa (brže dobijanje dozvola za otvaranje lokala); treći tip su teške krađe (pronevere velikog obima, na primer, Abacha u Nigeriji); četvrti tip je naknada za pristup (davanje dozvola kapitalistima za izvođenje velikih projekata). Samo poslednji tip korupcije je poželjan, smatra autorka, jer u kratkom roku proizvodi pozitivne efekte na rast kroz velike investicije i nove infrastrukturne projekte, otklanjanje uskih grla i otvaranje novih radnih mesta. Takav tip saveza kapitalista i birokrata na kraći rok donosi rast. Autorka dopušta mogućnost da su na duži rok mogući i negativni efekti usled lošeg usmeravanja resursa koji su mogli biti upotrebljeni na bolji način. Primer za to je mehur izgradnje nekretnina u Kini („čija je tragična posledica to što ljudi kojima je potreban dom ne mogu da ga priušte, dok manjina koja poseduje nekretnine ne živi u njima“, str. 147) ili prekomerno investiranje u infrastrukturu. Ali pogrešno usmeravanje sredstava je moguće i bez pomoći korupcije: preduzetnici svakog dana donose pogrešne odluke. A nije dokazano da su odluke kojima je kumovala korupcija nužno lošije.

Preostala tri tipa korupcije, smatra autorka, ne doprinose rastu. Razlozi za takav zaključak nisu sasvim jasni: zašto je naknada za brzinu koja omogućuje brže pristupanje uslugama države loša, dok je naknada za pristup dobra? To nije objašnjeno. Zaključak je prihvatljiviji u slučaju velikih pronevera koje je teško opravdati po bilo kom osnovu.

Ona zatim iznosi empirijsku procenu zastupljenosti četiri tipa korupcije u 15 zemalja sveta. Rezultati su zanimljivi. Pokazalo se da plaćanje naknade za pristup dominira u Kini i Sjedinjenim Državama, naknada za brzinu u Indiji i Rusiji, a velike pronevere u Nigeriji. Ipak, razlike između zemalja u pogledu relativne zastupljenosti pojedinih tipova korupcije nisu velike. Samo poređenje brojki za Rusiju i Kinu ili za Kinu i Indiju (str. 36-41) upućuje na zaključak da su ove zemlje veoma slične, iako, tvrdi autorka, to nije tačno, a mnogi bi se složili sa njom.

Verujem da bi ovakav pristup vredelo proširiti u bar dva smera: prvo, uzorkom obuhvatiti sve zemlje sveta i, drugo, ustanoviti bilo empirijski ili analitički (više nego što to autorka ovde čini) zašto određeni oblici korupcije imaju pozitivne ili negativne efekte na razvoj.

U nastavku knjige autorka prelazi na istorijsku analizu korupcije u Kini, od otvaranja pod Dengom do Sijeve kampanje za borbu protiv korupcije. Jedan izvanredan odeljak sadrži vinjete o dva pala idola: o Bo Silaju, nekadašnjem članu politbiroa i Sijevom konkurentu za poziciju šefa partije, i Đi Đianjeu, gradonačelniku Nankinga. Njihove istorije su veoma zanimljive i poučne i svaki čitalac će zažaliti što autorka nije uključila više sličnih priča (što je lako mogla učiniti, jer ih je nekoliko završilo u apendiksu).

U prvom delu knjige naglasak je na plaćanju naknade za pristup kao tipu korupcije kojim se služe „tigrovi“, ali autorka ne zaboravlja ni korupciju za „muve“. U ovom slučaju, tvrdi ona, korupcija nižeg nivoa u Kini je oblik učešća u dobiti prema prebendalističkom modelu. Plate su uniformne i niske. Dopunski prihodi, koji prema istraživanju autorke čine 3/4 dohotka birokrata, zavise od mogućnosti ubiranja lokalnih poreza i dažbina. Birokrati tako imaju razloga da vode računa o lokalnim investicijama i ekonomskom rastu jer im od toga zavisi veliki deo prihoda. Ako preduzetnici napuste grad, prihodi će se smanjiti. Autorka citira gotovo religijska uputstva lokalnim zvaničnicima da kapitaliste tretiraju kao „bogove“ koji donose obilje.

Za učešće u dobiti važna je i vremenska osa: birokrati moraju imati na umu da preveliko povećanje poreza i dažbina može ubiti koku koja nosi zlatna jaja; ono što uzimamo danas može ugroziti buduće prihode. Nije sasvim jasno kako se ta komplikovana igra odvija u stvarnom životu. Ali moguće je da činjenica da se birokrati nižeg i srednjeg ranga ne premeštaju iz jedne prefekture u drugu doprinosi njihovoj zainteresovanosti za sudbinu lokalne ekonomije.

Poslednji deo knjige posvećen je empirijskoj analizi pada i propasti partijskih lidera (korišćena je baza podataka za 331 partijskog lidera od kojih je njih 54 bilo kažnjeno ili premešteno na niže položaje u okviru Sijeve kampanje borbe protiv korupcije). Ovde bi verovatno bio korisniji neki deskriptivniji ili bar manje ekonomski pristup. Glavni nalazi su to da je odnos patrona i klijenata veoma važan, kako u uspinjanju tako i u padu na hijerarhijskoj lestvici (kada pada patron padaju i njegovi klijenti), kao i da se Sijeva kampanja ne može objasniti samo kao projekat koncentracije moći. U pitanju je nešto drugo, iako Si i njegove pristalice, naravno, neće odbiti priliku da još malo uvećaju svoju moć.

Korupcija je endemska pojava u sistemu političkog kapitalizma u Kini (kao što sam i sâm tvrdio u knjizi Capitalism, Alone), a opasnost antikorupcijskih kampanja je u tome što mogu stvoriti problem suprotne vrste, kao u slučaju vođstva Hu Đintaoa; taj problem je uzdržavanje od bilo kakvog postupanja, jer svaka doneta odluka može biti upotrebljena kao povod za smenu. Birokrati su odlični u toj vrsti igre: najsigurniji način postupanja je nepostupanje, to jest, najbolje je ne raditi ništa. A to očigledno nije dobro za rast.

Ovo je važna knjiga, ne samo kao dobar izvor za čitaoce koji pokušavaju da shvate korene uspeha savremene Kine, nego i kao trezveniji i manje zapadnocentričan pogled na korupciju. Nadamo se da će se ekonomisti konačno osloboditi moralizatorskog pristupa korupciji i početi da neke njene elemente tumače kao oblik rente.

Global inequality, 28.06.2020.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 21.07.2020.