Sahrana patrijarha Pavla podignuta je na nivo državne sahrane – i ne zna se ko je tu više bio zbunjen. Išlo je to na trenutke na državnoj strani do neukusa koji ovaj, lično skroman, čovek nije zaslužio. A još će dosta vremena proći dok se svi ne budu sabrali od „šamara“ koji im je pokojnik zadao. Svima nama. Nije izabrao kriptu u Sabornoj crkvi za svoj večni dom, ni mermernu grobnicu u hramu sv. Save na Vračaru, ne, otišao je na malo crkveno groblje u Rakovici. Iskoristio je svoje pravo izbora znajući šta i država i crkva od njega očekuju. I to je neka poruka, od mnogih koje već mnogi čitaju različito. Kako god ga istoričari budu ocenjivali, za ovaj „bum“ oko sahrane, barem za to, pokojnik nije kriv.

U novinama pak čega sve nema – detalji banalni, ali i oni sa porukom. Znamo da honorar od svojih knjiga ostavlja Crkvi, da je stari budilnik zaveštao unuku, ali ne znamo još kome je zaveštao svoj stari kišobran. Godinama se viđao na ulicama sa tim starinskim kišobranom. Budilnik je njega budio za jutrenje, ali nije uspevao da probudi sabraću arhijereje. I sada na sahrani, ko sve nije bio pod kišobranom njegovim – i ko sve godinama pod njim stajao nije. Naravno, ne pod onim starim, već pod onim koji se podrazumeva za ono vlasti koliko je imao među sabraćom arhijerejima u Sinodu i Saboru. I tu je sva muka njegova, možda i udes njegove misije tokom dvadesetak godina na čelu SPC.

Došla je sada da potraži utehu nad odrom i sama „kosovka đevojka“ B. Plavšić, koja je – sa ratovođama Karadžićem i Mladićem – dobar deo Bosne posejala grobovima. U mučnim godinama raspada države – sa zločinima koji su užasnuli svet – pokojni patrijarh se nije baš snalazio. Izgovarao je opomene – ne da nije – ali sabraća arhijereji, barem dobar deo među njima, nisu krili svoje ratne ciljeve. Ne, ne Isusu mira i pravde, već balkanskom bogu Marsu do crne zemlje su se klanjali. I druge su vodili, i sve nas do ambisa iz kojeg još izašli nismo. I skoro nećemo.

Stotine hiljada nevino ubijenih ne daju mira, i zovu na neka prisećanja. Možda to i treba tako da bude – čeka nas ocena lika i dela ovog pokojnika. Ovi što mu već sada ispisuju hagiografije – neukusno politički intonirane, boje se tog prisećanja. Ovi što već viču santo subito – odmah svetac – nisu iskreni. I ne zna se da li ih je više neiskrenih u društvu ili u crkvi. A manipulisali su sa patrijarhom svi – od Miloševića do Koštunice; a on se nije umeo snaći i mnogu je gorku čašu ispio, a da nije uspevao da makar neku otkloni.

Ponudili su mu da da blanko potpis Miloševiću da može da zastupa sve Srbe ma gde oni bili. I on je potpisao zelenim mastilom i onda – sabraća su zatražila da potpis javno povuče, i on ga je povukao. Poniženje je to, i treba ga podneti. Nad njegovim odrom zvaničnici se sada boje da se prisete i svoje i njegove uloge. A tajne nema, sve je zabeleženo, sve je objavljeno.

Dosudili su i njemu i crkvi političku ulogu. I on se nije snašao – daleke 1991. potpisao je pismo lordu Karingtonu da svi Srbi moraju ući pod zajednički krov sa Srbijom i svim srpskim krajinama. To je bio početak sunovrata. Jeste on blagoslovio i Karadžića i Mladića – ne na zlo – ali su oni pod njegovim kišobranom sejali zlo i smrt. I danas nad odrom ima mnogo onih koji su činili zlo, i ritualnim besedama se neće pokriti ničija krivica, ni njegova ni svakog od nas. Ne, nije patrijarh Pavle dao blagoslov o. Gavrilu kod Trnova da činodejstvuje – ne, daleko od toga – a o. Gavrilo je pod epitrahiljem blagoslovio Škorpione koji su streljali one jadne bosanske, bosonoge dečake. Ne, nije o. Gavrila patrijarh blagoslovio, ali ga nije – a trebalo je – izopštio iz vere i odlučio od crkve. Dugačka je hronika i njegovih i naših lutanja i svi je znamo. Da je on imao dobre namere, u to ne sumnjamo, ali da su sabraća u Sinodu imali svoje namere, i u to se ne može sumnjati.

I zastanimo tu nad još jednom gorkom čašom: odveli su ga bili 1995. u spaljenu Foču – nazvali su je tada Srbinje – i raspisala se bila evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, i onda je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi – istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako „dobro“ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati. I tu je gorku čaši ispio pokojni patrijarh – a da li smo i svi mi sa njim, o tome je rano suditi. Jeste, stigao je da kaže i da ponovi kako neće ne veliku, nego ni najmanju Srbiju, po cenu zločina – i to će mu biti s pravom zapisano – ali ga sabraća arhijereji slušali nisu, još manje pak raspomamljene ratovođe. I tu smo sada, gde smo. Opomenama je otvorio put pokajanja – ali uspeo nije – a taj je put pred nama: pod pepelom onih koji su stradali u Srebrenici stoje i mnogi epitrahilji i mnoge epolete generala. Neko mora da podvuče crtu ispod prošlosti, a kajati se imaju i zbog čega i pojedinci i SPC i država Srbija. O pokojnicima se – tako kažu ne govori loše – ali se najbolje govori kada se govori istina. Poznajte istinu i istina će vas osloboditi, reči su iz jevanđelja Isusovog.

Sve ostalo – uz ovu borbu za mesto pod kišobranom sveca koji hoda među nama – najvećim delom je obično licemerje.

Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 21.11.2009.

DRUGA SRBIJA

The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)