Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Bilo mi je potrebno da vidim pretprošli Utisak pa da shvatim čemu sam prisustvovala, tačnije – u čemu sam nevoljno učestvovala. Jer, kao što je naslov predloga sugerisao – mi TO ne gledamo.

Žena se stvorila pored auta i započela toliko da viče i maše rukama kao da smo uveliko usred svađe i kao da mi je već više puta objasnila šta je problem a ja uporno odbijala da je uslišim. Razabrala sam da je ona sa druge strane ulice čekala da priđe rampi na parkingu a ti si, gospođo, ‘ladno stala tu, e, sad ćeš lepo da se vratiš, vikala je dok je silovito cimala bravu, jer je valjda procenila da kroz poluotvoreni prozor ne može čestito da me izbubeca. Na moju sreću, vrata se i inače teško otvaraju, pa se ona još bešnje bacila na šoferšajbnu i dlanovima pljeskala po njoj kao da želi sa te strane da me dohvati i pokaže mi moga boga. (Kad se sve završilo, navrla mi je replika Nede Arnerić iz Ko to tamo peva: lakše bre malo, nisam došla ovde da se bijemo, ali, niti sam je setila na vreme, kako to obično i biva, niti je žena delovala kao prava publika.)

Da se razumemo, čak i da sam to namerno uradila, a nisam jer mi je autobus zaklanjao vidik, zar da me zato izudara?! Njena reakcija mi jeste delovala preterano, čak nekako inscenirano, jer – ko se, zaboga, tako ponaša iz čista mira? Kako ko, pa „Elita“. Ova „moja“ je to komotno mogla da bude (možda je sve snimila da pošalje za audiciju?), baš kao i ona komunalna policajka koja je na savskom nasipu tukla ženu sa protesta. Baš kao i pitomci policijske akademije koji su kolima ganjali i oborili sa bicikla Predraga Voštinića, političkog aktivistu, a onda mu, onako povređenom, pripretili da je bolje da ne preživi.

Živimo u reality realnosti. Verbalna agresija više nije dovoljna, traži se fizičko nasilje. „Dok sam tukao novinare bio sam vam dobar, a sad ne valjam“, zavapio je dužnosnik ove vlasti na partijskom sastanku. Šta ćemo kad eliti ni batine ne budu valjale? Likvidacija, bato. Ako radiš za vlast i vođu ili makar samo navijaš, počni da lupaš recke, kao kauboji na koltovima. Nema više zezanja, neće decu pretresati u školi da bi im oduzeli oružje nego da bi kaznili one koji ne nose utoku. Kakve vrline i vrednosti, kakvi bakrači. Mržnja kao vrlina, batine kao vrednost. Dobro, mogu školarcima da se zabrane kapuljače, ionako su im samo paradne, one radne će im dodeliti vlast kad stasaju. I fizičko da im se drži na stadionima, baklje, braćo, a ne trake i vijače. Umesto fizičkog odgoja – fizičko nasilje, umesto srpskog, verbalno nasilje da se polaže na maturi. Neće ovde um da caruje kad ovakve klade imaju snagu.

Da, mi TO ne gledamo, ali TO trpimo.

Peščanik.net, 18.09.2023.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)