Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Nemajući druga posla, doneo sam odluku da pošaljem sebe na odmor. Ta moja ideja, koju sam ostvario dolaskom na Taru, verovatno će čitaoca ostaviti potpuno ravnodušnim. I čitalac će biti u pravu. Čudna mi čuda, Tara, planina u Srbiji, reč od četiri slova u ukrštenicama. O tome se putopisna reportaža retko piše. Izađeš iz Valjeva, pređeš baš Debelo brdo a onda i Basarinu Bajinu Baštu, i eto te na Kaluđerskim barama.

Sasvim dovoljno. Odavde se ne vidi niti oseća pretenciozna no zapuštena beogradska palanka. Tara je metropola među srpskim bregovima, njihova neosporna i nedostižna kraljica. Njene su litice tamo iza Mitrovca ka Perućcu, no ipak je to mesto za vraćanje bar dela nostalgije iz autorove planinarske biografije, koja se odvijala daleko odavde. Vreme koje sam voleo. Možda i zbog toga što sam tada imao 28 godina.

Na dvadesetak minuta od Omorike, nalazi se Mokra Gora, samo deo iz zbirke Emira Kusturice, prvog kolekcionara planina u istoriji. Tek malo dalje Andrićgrad, neukusno kameno naselje velikih spomenika, gde je Njegoš sa Cetinja spušten na vodu.

Omorika još važi za vojni hotel, ali vojnika ovde nema. Oni nekadašnji ne liče više ni na šta, a pogodni su za maskiranje i spasonosnu osamu. Koga je briga za čiču koji satima hoda i prepada sanjive medvede, ili sedi u lobiju i pravi se da nešto čita.

Ipak je sve započelo sa klekovačom.

Konobar donosi rakiju pred ručak. Kaže, to je od onog gospodina tamo. Taj gospodin kaže da je gledao Vladaoca, pa eto… Čovek i žena pored njega mašu. Odmahujem i nazdravljam. Kleka je lek, kaže konobar.

Nešto kasnije, drugi kelner donosi drugu kleku. Od istog gospodina? Ili od gospođe pored njega? Hvala, zaista mi je jedna dovoljna.

Ma ne, kaže konobar. To nije od njih nego je od mene. Gledao sam Vladaoca. Kakva jedna? Šta je jedna kleka? Ništa!

Pravdam se da je moja uloga u Vladaocu mala, skoro epizodna. Ali opravdanje slabo pomaže.

Kafanska etika nalaže da se tura vrati. Zahvaljujući Vladaocu uzeli smo nekoliko doza leka protiv Vladaoca i onog smešnog virusa.

Lečenje je potrajalo, i onemogućilo dugo popodnevno pešačenje.

Jedne večeri, dok sam bio uveren da nešto pišem, prilaze dve čitateljke Peščanika. Kažu da nemamo pojma koliko smo čitani.

Nemamo pojma o mnogo čemu. Ali znamo kakva je čitanost. Svetlane to precizno vide. Kako – to ne znam.

Ne, nemate pojma, uporna je ona mlađa. Mi to delimo, printamo, čitamo jedna drugoj. Uveče, telefonom. To ne ulazi u te vaše podatke. Imamo i grupna čitanja nekih tekstova. Niste to znali?

Ne, nisam.

Sofija Mandić i Nadežda Milenković su omiljene kod nas.

I kod mene su.

Jel to za Peščanik?

Jeste.

O čemu?

O Tari.

Čitava tema o puču ostala mi je u Beogradu. A ima je i u Moskvi. Ekselencija Lazanski i dalje misli da je vojni udar mogao da spase Jugoslaviju. Ali to verovatno nije njegova ideja, on ih nije imao. Nikada, nijednu.

Boško Obradović je pozvao vojsku da silom uzme vlast i spreči migrantsku invaziju. Bilo je trenutaka kad je taj momak delovao suvislo, ali to je bio privid. Sada je svoj programski rasizam osenčio glupim neznanjem i ispadom kojim je postao Vučićevo strašilo. Biće ambasadorskih mesta, bar za još jednu budalu.

Gledam elitnu naprednjačku listu za parlamentarne izbore. Pri samom vrhu Apolon srpske satire, vodeća naprednjačka tv zvezda, Lav Pajkić. Lepota poroka Isidore Bjelice i Nebojše Pajkića.

Među izabranima je i Ivan Tasovac, sasvim zasluženo. Niko nije toliko mučnog ponižavanja, samoprezira i propadanja u glib uložio poput njega, samo da bi bio uočen. Razorio je frizuru i ugradio kapu koja se ne skida.

Braneći Vladaoca prosuo se pred njim poput sluzavih pihtija od jegulje.

Mlada konobarica, koju ranije nisam video donosi pitu od suvih šljiva. Specijalitet ovog dela Srbije.

Nisam naručio…

Ako. Odlično ide posle one kleke od ponedeljka.

Zna li Vladalac da se od Tasovca pita ne pravi?

Peščanik.net, 06.03.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)