Foto: Getty Images
Foto: Getty Images

Ja sam profesor. Jedan drugi profesor je 16. oktobra obezglavljen. Sutradan sam dobio sledeću poruku na tviteru: „Stavljeni ste na spisak kretena za klanje kada za to dođe vreme. Spisak je dugačak, ali imajte strpljenja: svi ćete stići na red“. Ovo je bio odgovor na moj tvit sa izvodom iz teksta koji sam objavio nakon napada u novembru 2015: „Da bismo pobedili terorizam nije dovoljno, iako je neophodno, boriti se protiv terorista. Pre svega treba da pokažemo da to što oni čine nema efekta i da neće uspeti da nam nametnu reakcionarnu politiku“. Ukratko, „ne treba želeti ono što žele naši neprijatelji“: ako teroristi nastoje da isprovociraju sukob civilizacija, moramo po svaku cenu izbeći tu zamku.

Na Božić 2013. na kućnu adresu mi je stiglo anonimno pismo. U njemu se reprodukuju argumenti iz islamofobnih tekstova koji optužuju levicu za izdaju, kao i traktat iz vremena Pokreta otpora, pri čemu se izdvajaju sledeće reči: „gde god da su, šta god da urade, izdajnici će biti kažnjeni“. U dnevniku Libération sam tada primetio da „ekstremna desnica jača u mraku, još uvek se plaši da otkrije svoje ime“. Ali to više nije slučaj. Danas pretnje potpisuje osoba poznata u nacističkom pokretu. Zbog toga sam podneo tužbu. Targetiran sam kao univerzitetski radnik i imam podršku svog univerziteta.

Ekstremna desnica u Francuskoj je u usponu. Francuska akcija je tako 29. oktobra nekažnjeno razvila transparent na trgu Konkord: „Zakoljimo Republiku!“ To se desilo samo nekoliko sati nakon novog islamističkog napada u Nici, ali i nakon bezuspešnog neofašističkog napada u Avinjonu. Pre nego što je ubijen, jedan čovek je uperio pištolj i pretio trgovcu poreklom sa severa Afrike. On se pozivao na ekstremno desnu grupu Identiterska generacija, čiju je jaknu nosio, sa logoom „Odbrani Evropu“, pravdajući njihove aktivnosti protiv migranata na Mediteranu i na francusko-italijanskoj granici. Jedan svedok kaže da je i nacistički salutirao. Državni tužilac ipak nije bio zabrinut: „U pitanju je Francuz rođen u Francuskoj, koji nema ništa sa muslimanskom verom… Imamo posla pre svega sa neuravnoteženim čovekom, koji je izgleda blizak ekstremnoj desnici i koji je bio na psihijatrijskom lečenju. Nije ispostavio nikakve zahteve“. Kao i u vezi sa atentatom u džamiji u Bajonu, koji je izvršio bivši kandidat Nacionalnog fronta (partija je 2018. promenila ime u Nacionalni zbor, prim. prev.) u oktobru 2019, Mediapart je tim povodom zabeležio: „Nacionalna antiteroristička služba nije želela da se bavi ovim slučajem“. Taj fašista je nekakav ludak, reći će nam, ne islamski terorista: napad u Avinjonu je tako prošao skoro nezapaženo.

Razlog zašto se identitarci zamišljaju kao čuvari poretka leži u činjenici da su im određeni mediji pripremili teren za to. Na naslovnicama je islamofobija uvek praćena denuncijacijom univerzitetskih profesora antirasista. Još gore, ekstremna desnica je ohrabrivana od strane vlasti. Predsednik Republike, koji je inače pre godinu dana izabrao da govori o komunitarizmu, islamu i imigracijama za Valeurs actuelles (novine ekstremne desnice, prim. prev.) inspiriše se društvenim mrežama i magazinima. „Univerziteti su odgovorni. Oni su ohrabrili etnicizaciju socijalnog pitanja misleći da čine dobru stvar. Ali to vodi ka secesionističkim tendencijama“. Prema dnevniku Le Monde od 10. juna 2020, Emanuel Makron je ovde ciljao na „diskurs koji ističe rasne i intersekcionalne komponente“. U Les Inrocks sam zabrinuto upitao da li je ovo antiintelektualizam na tragu „sofista koji korumpiraju omladinu; samo je pitanje kada ćemo dobiti otrov kukute“. E pa, sada smo stigli dotle.

Od separatizma smo došli do terorizma. Ministar obrazovanja je 22. oktobra na televiziji Europe 1 napao „islamo-levičarenje“ koje je „napravilo pustoš na univerzitetima“. Još je denuncirao i „intelektualne saučesnike terorizma“. „Na koga ciljate?“, upitali su ga u intervjuu za novine Le JDD. Prema ministru, „predstoji nam borba protiv intelektualne matrice koja dolazi sa američkih univerziteta i protiv intersekcionalnih teza koje esencijalizuju etničke zajednice i identitete, što je suprotno našem republikanskom modelu“. Ova ideologija je „zarazila veliki deo poslenika u našim društvenim naukama… neki to čine svesno, dok su drugi samo korisni idioti“. U stvarnosti, intersekcionalnost omogućava da analiziramo, u svoj njenoj složenosti, logiku diskriminacije koja u praksi protivreči deklarativnoj univerzalnosti (francuske Republike, prim. prev.). Ova kritika je utemeljena na egalitarnim principima. Međutim, ukoliko bismo poverovali ministru, radi se „o viziji sveta koja se prepliće sa interesima islamista“. Ono što proizvodi separatizam nije dakle segregacija, već njena kritika…

Ukoliko Žan-Mišel Blanke (ministar obrazovanja, prim. prev.) obeležava kao saučesnike one koji, uz pomoć koncepta intersekcionalnosti, analiziraju rasne podele u našem društvu kako bi ih lakše prevladali, neonacisti ih vide kao kolaboracioniste. U Francuskoj, ministar unutrašnjih poslova uvek staje na stranu policajaca, a ministar obrazovanja sprovodi politike na štetu univerzitetskih radnika. Marion Marešal Le Pen je ostalo da se pohvali da ministar „preuzima našu analizu o opasnostima intersekcionalističkih ideologija levice na univerzitetu“. Islamo-levičarenje tako postaje aktuelna verzija judeo-boljševizma, stigme koju je koristila ekstremna desnica između dva svetska rata. Međutim, do sada nije utvrđena nikakva veza između Abdelhakima Sefrijua, koji je optužen za saučesništvo u ubistvu (profesora Samjuela Patija, prim. prev.) u istražnim radnjama atentata u Konflanu, i levice. S druge strane, ministar nije rekao nijednu reč o ekstremnoj desnici, uprkos otkrićima La Horde i Mediaparta o vezama između imama i bliskih saradnika Marin Le Pen. U javnim debatama nikada se ne govori o islamo-lepenizmu, iako i ekstremna desnica i islamisti dele istu viziju politike sukoba civilizacija.

Bez sumnje, napadi na univerzitetske radnike su način da naši lideri skrenu pažnju sa sopstvenih propusta: jedan profesor je mrtav, hajde da odgovornost za to svalimo na profesore… Štaviše, to je prilika da oslabimo otpor Zakonu o programiranju istraživanja koji prekarizuje univerzitete. Pored toga, Senat je 28. oktobra usvojio amandman na prvi član tog zakona: „Akademske slobode se ostvaruju kroz poštovanje vrednosti Republike… na prvom mestu laičke države“. Drugačije rečeno, nije više samo krivični zakonik taj koji definiše ograničenja slobode izražavanja univerzitetskih radnika. Kolege, željne toga da dovedu u red neke naučnike i političare, podržavaju ovu ofanzivu tražeći na stranicama Le Monde osnivanje „instance čiji bi posao bio da otkriva slučajeve povrede republikanskih principa i akademskih sloboda“ i to u ime slobode izražavanja. Ukratko, kao što najavljuje blog Academia, ovo je početak kraja. Frederik Vidal, ministar za visoko obrazovanje i istraživanja to potvrđuje bez okolišanja: „Laička država, Republika, o tome se ne raspravlja“. Međutim, zar nije glavni politički izazov u demokratiji upravo debata o smislu koji želimo da damo ovim rečima? Ko je taj ko nameće definicije? Da li ćemo zadržati pravo da kritikujemo lažno klanjanje laičkoj državi?

Ali to nije sve. Zašto bismo napadali bele saveznike diskriminisanih manjina, osim ako ne želimo da sprečimo solidarnost preko optužbi za separatizam? To je upravo ono što teroristi žele: binaran svet, crno-beo, bez sive zone, gde bi muslimani činili front sa islamistima protiv većinskog islamofobnog bloka. Ovde sam već pisao o tome kako se naši lideri „upinju da teroristima pruže argumente za nove napade“. Cilj terorista je u stvari građanski rat. Ko su dakle intelektualni saučesnici islamističkog terorizma? I ko su korisni idioti fašizma?

U Francuskoj se danas prava manjina, religioznih ili ne, izbeglica i demonstranata redovno ismevaju. I kada ministri napadaju udruženje za borbu protiv islamofobije, univerzitetske nastavnike, ali i sindikate, Nepokorenu Francusku i njenog lidera (najjača partija radikalne levice, prim. prev.) ili Mediapart i njenog direktora (najčitanija dnevna online novina, prim. prev.), koji se optužuju da se previše angažuju za prava muslimana – trebalo bi podvući belodanu činjenicu: u demokratiji se danas guše fundamentalne slobode. Paradoksalno, republikanska Francuska Emanuela Makrona u tom smislu liči na islamističku Erdoganovu Tursku, koji zajedno sa kurdskom manjinom progoni i univerzitetske radnike, slobodne medije i partije opozicije.

Za slobodu izražavanja nije dovoljno objavljivanje karikatura. Kritički duh treba da odzvanja i u medijima i na ulici, svuda u društvu. Inače je omaž Samjuelu Petiju čisto licemerje. Treba se boriti za slobodu misli, angažmana i istraživanja. To podrazumeva odbranu akademskih sloboda, protiv pretnji sa društvenih mreža i protiv zastrašivanja od strane vlasti. U trenutku kada naši lideri na teror odgovaraju politikom straha, postoji opravdan strah za demokratiju.

Brojnim osobama koje su mi dale podršku ovde, na društvenim mrežama ili preko privatnih poruka, toplo se zahvaljujem. Mobilišimo se zajedno za akademske i ostale slobode.

Autor je sociolog, profesor na Univerzitetu Paris 8.

Eric Fassin, Mediapart, 01.11.2020.

Preveli Ivica Mladenović i Gazela Pudar-Draško

Peščanik.net, 04.11.2020.

NAŠ TERORIZAM