Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

U šestoj nedelji od proglašenja epidemije u Srbiji stopa zaraze u domovima za smeštaj starijih i građana sa invaliditetom 30 puta je veća nego u opštoj populaciji. Nažalost, usled neadekvatnog razvrstavanja objavljenih podataka, javnost Srbije ne zna broj umrlih koji su se zarazili u domovima, dok u Francuskoj, Belgiji, Italiji, Španiji i Irskoj on čini približno 50% od ukupnog broja umrlih od COVID-19 u ovim državama.

Neki stručnjaci i aktivisti su upoređivali širenje zaraze COVID-19 u domovima sa šumskim požarima, aludirajući na njihovu neukrotljivost i pustoš koju ostavljaju za sobom. Domovi za smeštaj i u redovnim okolnostima su plodno tlo za nastanak i širenje raznih bakterijskih i virusnih infekcija, od kojih su neke vrlo opasne, poput hepatitisa B i hepatitisa C. Ovo je posledica života u kolektivnom smeštaju, gde svaki pojedinac hteo, ne hteo dolazi u bliski kontakt sa velikim brojem drugih ljudi od kojih su neki nosioci virusa. Jako loši higijenski uslovi su drugi faktor rizika, kao i često nepostojanje lične odeće, obuće, četkica za zube, čaša za vodu i drugih ličnih predmeta, što je uobičajeno u domovima za smeštaj građana sa mentalnim invaliditetom. Na primer, Dom u Sremčici u dečjem paviljonu, do pre nekoliko nedelja nije imao čak ni odvojene kabine u toaletima, pa su deca koristila čučavce poređane jedan pored drugog, bez ikakve pregrade između. Renoviranje dečjeg paviljona u Sremčici je nedavno završeno, posle više meseci rada, za koje vreme su sva deca bila smeštena u radionici i fiskulturnoj sali gde su desetine kreveta bile nanizane u jednoj prostoriji.

Verovatno nije slučajno što je baš u domu u Sremčici nekoliko zaposlenih smoglo snage da digne glas protiv uredbe Vlade kojom se određuje obaveza karantina ne samo za korisnike već i za zaposlene u domovima. Jedino su još zaposleni u domu u Trbunju, kod Blaca, u kojem su do skoro vladali katastrofalni materijalni i higijenski uslovi, javno nastupili protiv navedene uredbe. Problemi nastali u toku pandemije COVID-19 za ove domove samo su bili kap koja je prelila čašu. Uprkos pritiscima koje trpe od nadređenih i opšteg straha od gubitka posla i mobinga, ovi ljudi su izašli u javnost i tražili da ne budu lišeni slobode na sopstvenom radnom mestu, kako je to Uredbom predviđeno. Ovaj karantin znači da deo zaposlenih treba da živi zajedno sa korisnicima, doduše u odvojenim prostorijama, u smenama po 14 dana. Po isteku ovog vremena, zaposleni se smenjuju, pa druga grupa narednih 14 dana živi i radi sa korisnicima. Prirodna reakcija mnogih zaposlenih na potencijalno zatvaranje u domove bila je strah i želja da izbegnu ovo lišenje slobode na radnom mestu.

Grubo rečeno, ovi zaposleni sada imaju priliku da iz prve ruke vide kako je to živeti zatvoren u domu za ljude sa mentalnim teškoćama. Takođe, za razliku od korisnika, oni nikada neće osetiti odnose moći koji po pravilu funkcionišu tako da je svaki stanar u potpunosti podređen autoritetu svakog zaposlenog. Naravno, ovo poređenje nije sasvim fer, jer mnogi od ovih ljudi koji će morati da budu u karantinu na svojim radnim mestima su svesni da institucije nisu dobro mesto za život bilo koje osobe i da bi svako trebalo da bude podržan da živi u zajednici, u porodici, uključen u društvo i svet oko sebe, bez obzira na invaliditet i druge lične osobine. Njima ovakva lekcija nije potrebna.

Ubrzo posle navedenog obraćanja medijima nezadovoljnih zaposlenih u Sremčici, javila se druga grupa zaposlenih koja podržava direktorku ovog doma i koja će sa radošću odslužiti svoj radni karantin. Objavljeno pismo „zadovoljnih“ radnika obiluje kontra-argumentima na izjave onih nezadovoljnih, a formulacije i entuzijazam kojim se podržava uprava odaje utisak kao da ga je sama direktorka pisala. Jasno je da su mnogi zaposleni u srpskim domovima za smeštaj dali saglasnost da borave u ovom karantinu pod pritiskom nadređenih i straha od gubitka posla, uprkos izjavi nadležnog ministra da oni koji ne pristanu neće biti sankcionisani. U današnjoj Srbiji ovo nije ništa neobično i potvrđuje tezu da su čak i ustanove socijalne zaštite duboko politizovane i zaražene virusom strahovlade, što će svakako usporiti procese deinstitucionalizacije.

Pandemija COVID-19 je lekcija čitavom društvu i političkoj eliti da je prelazak sa institucionalne nege na život u zajednici i porodici uz podršku (deinstitucionalizacija) jedini put ka ostvarenju minimalnog životnog standarda i osnovnih prava ljudi sa mentalnim teškoćama. Za radnike u socijalnoj zaštiti deinstitucionalizacija nege je put ka radnim mestima koja će biti manje zavisna od centralne vlasti, pri čemu će njihova radna prava ili barem pravo na slobodu biti lakše ostvarivi ciljevi.

Autor je deo tima Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom (MDRI-S).

Peščanik.net, 01.05.2020.

KORONA