Godina koja počinje posebno je obilježena prošlošću. Po strani od numeričkih (a kamoli numerologijskih) igrarija reminiscencije na prošlost već su naveliko započele (a bit će ih zasigurno neusporedivo više u narednim mjesecima).

Tri su obljetnice konstitutivne za ovogodišnje, kalendarski zadano, aktualiziranje prošlosti – stogodišnjica Prvoga svjetskog rata, sedamdesetpetogodišnjica Drugoga svjetskog rata, te dvadesetpetogodišnjica pada Berlinskoga zida. Jer, kao što se svagda iznova pokazuje, jubilarni su povodi za sagledavanje prošlosti toliko naglašeni i zato što, doduše izvanjski, odgovaraju fundamentalnoj ljudskoj potrebi da pronađe kakav-takav smisao u povijesnome zbivanju.

Nalaženje smisla u povijesti funkcionira u pravilu pokušavanjem da se nađu racionalni (ili neki drugi) razlozi za povijesne zgode, da se iza činjenica pronađu činitelji, iza događaja djelatnici, iza procesa uzroci. Lako je vidjeti da se riječca “iza“ opetovano pojavljuje kao posve naivni opis složenoga procesa spoznaje.

Da bi se doprlo “iza“, da bi se smisleno interpretiralo povijesno zbivanje, uvijek se nužno pretpostavlja njegova višeslojnost. To pak znači da su različite interpretacije svaki puta moguće, jer se “iza“ rijetko jednoznačno raskriva.

Svojim dosezima ove interpretacije počivaju na interesu kojim se pristupa prošlosti (kako bi se nešto dokazalo današnjima), ali i na različitim metodičkim paradigmama koje se pritom koriste – u širokome rasponu od materijalističkih tumačenja (karakterističnih ponajprije za liberale i marksiste) do onih koja u povijesti vide djelovanje nadnaravnih silnica (Božje providnosti, Uma, ili zlih duhova, izvanzemaljaca, itd.).

Sve te interpretacije polaze od toga da je ono što se zbilo (res gestae) fundamentalno razdvojeno od shvaćanja, tumačenja dogođenoga (historia rerum gestarum). Tumačenje počiva, već i etimologijski, na pripovijedanju o onome što je istraženo – pitanje o odnosu onoga što je ispripovijedano i zbiljskoga zbivanja ostaje pritom, kako je poznato, stalno otvorenim problemom.

No, i sama interpretacija, pripovijest, istraživanje, postaje povijesnom činjenicom; i iskaz je “događaj“ (kako to poodavno pokazuje Foucault u “Arheologiji znanja“).

Hrvatski jezik tu razliku pokušava pokriti razlikovanjem povijesti i historije (premda ni to nije općeprihvaćeno), ali riječ povijest nije drugo do prijevod termina historija, internacionalizma grčkoga podrijetla.

Unošenje smisla u protekla zbivanja

Slovenski izraz zgodovina utoliko bi bio mnogo primjereniji problemskim razinama o kojima je ovdje riječ, no pokušaji da ga se prošverca u hrvatsko (barem stručno) pojmovlje nisu uspjeli. Kako bilo, ove dvije problemske razine ostaju meritornima za svaku raspravu o povijesnoj prošlosti. Na interpretativnoj razini pokušaji unošenja barem smisla (ako već ne i reda) u protekla zbivanja se oslanjaju ponajprije na izvanjske povode.

Ne radi se ovdje samo o obljetnicama, nego o jednome od ključnih problema historiografije, naime o periodizaciji povijesnih zbivanja. Različite periodizacije smještaju, primjerice, početak Novoga vijeka u 1453, godinu pada Carigrada, 1492, godinu „otkrića“ Amerike, ali i u 1755, godinu velikoga potresa u Lisabonu.

Nije teško shvatiti kakve posljedice ovakve promjene interpretacijskoga okvira imaju po interpretirane sadržaje i njihova današnja značanja.

Jednostavniji – s historiografijskoga stajališta gotovo primitivni – pristup naprosto preskače brojne poteškoće što ih svaka periodizacija sa sobom nosi i svoj predmet istraživanja određuje kronologijski. Baveći se, primjerice, petnaestim ili dvadesetim stoljećem povjesničari skidaju velik problem s dnevnoga reda (uz uvjet, dakako, da se, prethodno, sporazumiju o tomu koje godine stoljeća zapravo započinju; npr. počinje li XX. stoljeće 1900, ili 1901.?) .

No, i tu postoje ozbiljne poteškoće – paradigmatički ih je iskazao Eric Hobsbawm podnaslovom svoje glasovite knjige “The Age of Extremes” koji govori o “kratkome dvadesetom stoljeću“ (od 1914. do 1991.).

Moglo bi se, možda, Hobsbawmu nasuprot, govoriti i o malo produženome dvadesetom stoljeću, od 1898. Do 2001. (od Američko-španjolskog rata, koji je SAD potvrdio kao svjetsku velesilu, bitnu za čitavo XX. stoljeće, do 11. rujna 2001, kada se zbivaju teroristički napadi koji, prema svemu bitnome, pripadaju proteklome stoljeću).

Riječju, ni najjednostavniji, posve formalni pristupi povijesnim zbivanjima ne mogu izbjeći već rečenu konstitutivnu dvojnost interpretacije i dogodovštine, istraživanja i istraživanoga. Stoga i uvodno naznačene godišnjice (o kojima se već posvuda naveliko piše i govori) podliježu raznolikim interpretativnim preinakama (a i samo trajanje stoljeća postaje, naizgled paradoksalno, još jednim interpretacijskim problemom).

Većina povjesničara vezuje, npr., Prvi svjetski rat uz (drugu) Agadirsku krizu, pa bi se moglo reći da je obljetnica (zapravo) bila 2011, itd.

Ipak, ono što ostaje jest – upravo s današnjega gledišta – bitno: Prvi svjetski rat predstavlja nedvojbeni početak onoga procesa koji će (doduše mnogo kasnije) biti nazvan globalizacijom.

Crno-bijelo u boji

Ono što nije uspjelo postići “mirno doba“, kako su generacije iz 1914. zvale razdoblje prije “Velikoga rata“, učinio je baš rat; sudbina velikoga dijela čovječanstva našla se u sinkronicitetu bez ikakva povijesnoga presedana, unatoč i dalje postojećim enormnim ekonomijskim, socijalnim, političkim, zemljopisnim i ostalim razlikama.

Iznimno duhovito je to prije četrdesetak godina demonstrirao (na žalost) uglavnom zaboravljeni Annaudov film „Noirs et blancs en couleur“ (“Crno-bijelo u boji“) – premda kasne nekoliko mjeseci za zbivanjima u svojim središtima (globalizacija je, ipak, tek u početnoj fazi), francuski i njemački kolonizatori u Africi moraju se nekako priključiti općesvjetskome (ratnom) događanju (sa svim tragikomičnim implikacijama situacije u kojoj svaka strana mobilizira svoje “urođenike“ u rat koji oni ni na koji način ne mogu razumjeti).

Globalnost rata nije tek izvanjska, fenomenalna, odrednica ovoga zbivanja; ona se iskazuje u dodatnoj problemskoj dvostrukosti, onoj koja se odnosi na opravdavanje rata u pojedinim (nacionalnim) sredinama.

Ta su opravdanja, sukladno logici konstitucije modernih država (i pripadnih društava) posve različita od (nužno pozadinskih) stvarnih uzroka.

Povijest jasno pokazuje zašto su države vodile ratove; uglavnom su to bili politički, ekonomijski, geopolitički, socijalni ili ideologijski razlozi. Ti su razlozi, međutim, važili za države kao aparate (u modernim vremenima napredne manipulacije sustavno su preoblikovani za masovnu uporabu), ali, kao motivacija, ne i za brojne pojedince koji su stvarno sudjelovali u tim ratovima.

I na individualnoj su razini politički, ideologijski i, naročito, ekonomijski razlozi igrali veoma značajnu ulogu, ali za pojedince su moralne vrijednosti i osjećaji praktički uvijek bitno prisutni i upravo oni ubijanje “drugih“ u ratu čine ne samo prihvatljivim, već i moralnom obvezom.

Stvarni razlozi za rat i opravdanja

Ne samo na način moraliziranja pobune protiv nekoga stanja stvari, što za mnoge ljude često znači nešto poput: “Stvarno je dosta toga, sada im moramo pokazati“, nego i kao opravdanje rata, prije svega kao opravdanje individualnoga ponašanja u ratu (koje je, sa stajališta „civilne“ normalnosti, načelno posve neprihvatljivo).

Najvažnije pitanje za suvremeno razmatranje stoga nije ono o “pravim“ (političkim, ekonomijskim, geostrategijskim i drugim) globalnim razlozima za rat nego pitanje njegove prihvatljivosti.

Uzroci se, naime, povijesno mijenjaju od rata do rata, ali metode mobiliziranja vojnika dobivaju baš početkom dvadesetoga stoljeća neke (opet: globalne) konture koje ostaju zadanima sve do danas.

Moralnost u ime koje rat započinje tradicionalni je izvor ove prihvatljivosti – drugim riječima, ona zakriva “realne“ uzroke, a to pak znači da znanstveno, povijesno, politologijski, geopolitički ustanovljeni uzroci ne djeluju zapravo u mobiliziranju onih koji će – barem spočetka ne samo dragovoljno, nego nerijetko i oduševljeno – postati Kanonenfutter.

To masovno, milijunsko slanje vojnika u smrt (i/ili ubijanje) još je jedna novost Prvoga svjetskog rata. “Napredak“ vojne tehnike to “uspješno“ prati – što ne pokazuju samo (stručno mnogostruko analizirane) promjene u taktici i strategiji ratovanja, nego, prije svega, žrtve – u broju koji je neprispodobiv bilo kojemu ranijem iskustvu.

U optici mnogih interpreta, globalnost je Velikoga rata zajamčena sukobom velikih sila zbog preraspodjele kolonija u Africi.

No, to ne objašnjava, primjerice, angažman SAD, ideologizirano objašnjavan težnjom da svijet postane „safe for democracy“ (što, valjda ne posve slučajno, jako liči na ideologeme iz devedesetih godina dvadesetoga stoljeća).

Još manje to objašnjava oduševljenje s kojim, recimo, mnogi u Austro-Ugarskoj (takorekuć svi osim, dakako, dobroga vojaka Švejka) kreću u rat na Srbiju.

Ono o čemu bi u lokalnim okvirima posebice trebalo razgovarati u povodu ovoga jubileja, jest činjenica da tom oduševljenju nisu odoljeli ni mnogi Srbi u današnjoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini, nego su, dapače, bili uzorni ratnici u borbi protiv Kraljevine Srbije. (U memoarima nekadašnjega načelnika sanitetske službe JNA, Gojka Nikoliša, nalazi se indikativan opis situacije u kojoj – nakon prvoga uspješnog protuudara – srbijanska vojska okružuje posljednju austro-ugarsku jedinicu na svojem teritoriju; na poziv srbijanskoga oficira – na francuskome – da se predaju, zapovjednik austro-ugarske jedinice – srpski – odgovara: “Srbin se nikada ne predaje!“. Sa današnjega stajališta ovo svakako upućuje i na nužnost kontekstualiziranja aktualnih nacionalnih identitetskih strategija, odnosno na relativiranje uobičajene nacionalističke praznovjerice o tomu da su nacije – i njihovi neprijatelji – određeni zauvijek.)

U Beču se, dakle, ljeti 1914. ne viče o Tanganjici, nego jednostavno: „Serbien muß sterbien!“, jer to je ljudima nekako bliže, razumljivije (lažna konkretnost uvijek dobro funkcionira u propagandi).

Koliko god ideje djelovale na pripravu ratova, njihov je navlastiti učinak u ovakvim situacijama pojačan općim histeriziranjem. Karla Krausa će to, znano je, nagnati na sumornu knjižurinu s odgovarajućim naslovom Die letzten Tage der Menschheit.

Ma koliko pogođeno poimao ratna zbivanja, Kraus je u bitnome – na žalost – u krivu; dani o kojima je riječ nipošto ne predstavljaju “posljednje dane čovječanstva“, nego, naprotiv, povijesni trenutak njegova rođenja.

Skrivanje pravih motiva i nakana

Od 1914. zemlju doista nastava čovječanstvo, a ne konglomerat naroda, plemena, pojedinaca, koji, eventualno, dijele kalendar, ali ne i povijesnu epohu.

Politička vodstva su, dakle, zbog globalnoga konteksta “prisiljena“ skrivati svoje zbiljske motive (kao i nakane). Jednostavno rečeno: nijedno državno vodstvo u povijesti ratovanja (a posebice u modernome dobu) nije moglo zvanično i javno opravdati rat, primjerice upućivanjem na to da je državi (ili “njezinome društvu”) potrebno otprilike 10.000 kvadratnih kilometara plodnoga zemljišta koja trenutno pripada susjednoj državi.

Čak i kada je to bio pravi razlog mnogo je efektnije bilo, upravo radi uspješne motivacije pučanstva, objasniti vojne pothvate povijesnim ili demografijskim argumentima, u novije doba izloženima poglavito u nacionalističkome ključu (pa se, umjesto o plodnome tlu s druge strane “privremene“ granice pripovijeda kako su tamo “davnašnji grobovi naših otaca, a u tihim noćima pokatkada možemo čuti kako njihove duše jauču nesretne zbog tuđinske čizme koje po tim grobovima gazi“).

Nasuprot ovome modelu motiviranja za prolijevanje krvi, skupina pljačkaša koja unaprijed zna kako će podijeliti mogući plijen u banci koju „obrađuje“ imanentno je bitno poštenija.

Lenjinov “Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma“ sažima čitavu epohu (ne samo povijesnih zbivanja, nego i njihovih interpretacija) karakterističnom (doduše preuzetom) lapidarnom formulom: “Jer, treba žuriti: nacije koje se nisu osigurale riskiraju da nikada ne dobiju svoj dio i da ne sudjeluju u gigantskoj eksploataciji zemaljske kugle koja će biti jedna od bitnih činjenica XX. stoljeća“.

Nastajanje svjetske političke zajednice

Dogodit će se da se njegova analiza – u tom pogledu – pokaže (barem djelomice) točnom (za razliku od osporavanih dijelova koji se odnose na financijski kapital – u naslonu na Hilferdinga). Revolucionarna reakcija na I. svjetski rat (za koju je osobno zaslužan) pritom će, na svoj način, također funkcionirati kao svojevrsna globalizacijska poluga (barem do devedesetih), ali i dovesti do toga da revolucionarnim ratom stvorene državne tvorbe i same postanu subjektima borbe za (novu) preraspodjelu teritorija.

Stotinu godina poslije svega što je započelo 1914. čitavo se stoljeće odista može smatrati uvjetovanim tadašnjim zbivanjima. Do te mjere da jedan od suvremenih povjesničara ovo razdoblje označava sintagmom (posuđenom, u promijenjenome značenjskom kontekstu, od briljantnoga reakcionara Ernsta Jüngera) “svjetski građanski rat“ (D. Diner, “Razumjeti stoljeće“).

Naravno, svjetski bi građanski rat imao doista smisla kao oznaka epohe samo uz uvjet da postoji svjetska politička zajednica (kosmopolis). No, s druge strane, sve što se – već desetljećima – nespretno i stidljivo pokazuje kao težnja globalnoj političkoj zajednici intimno je (premda negacijski) vezano uz globalno ratovanje.

Moguće je – uz mnogo sreće – da politička globalizacija bude, kad-tad, svojevrsnom konsekvencijom spoznaje o neizdrživosti militarne globalizacije XX. stoljeća. Za milijune pobijenih, naravno, prekasno.

Banka, 24.01.2014.

Peščanik.net, 24.01.2014.

TEMA – PRVI SVETSKI RAT