Mnogi gradovi imaju svoje „in“ mesto, gde sedi „fini“ svet, kako ga definiše određeno doba. Ponekad je samo pokoji lokal, ponekad ulica, trg, kvart. Zanimljivija su uvek mesta gde su se ili se još uvek susreću umetnici, književnici, duhovna elita. Ona druga, gde se pogledima izlažu oni koji se zbog svog privilegovanog načina života skrivaju, danas su sve ređa. Bogati više vole skrivena, zaštićena mesta, okruženje gde su samo proverene sluge i drugi, slični njima. Zato je Kolonaki, mali trg u Atini, sasvim poseban fenomen.

Kononaki, „mali stub“, po spomeniku na skveru, verovatno ima veze sa Kolonom, brdašcem i predgrađem u Atini, i mestom gde je u Sofoklovoj tragediji Ojdip na Kolonu samovoljno otišao u Donji svet, ostavivši Atinjanima, u znak zahvalnosti, svetost i isceliteljske moći toga mesta. Deo grada je postao značajan u novoj nemačkoj organizaciji, u devetnaestome veku, kada je klasicistički urbanizam promenio lik Atine. Obronci brda Likavit nisu bili gusto naseljeni, i Kolonaki je uživao loš glas. Tek kada se betonska arhitektura dvadesetoga veka ustalila, Kolonaki je postao privlačan za gradnju, investitore, i vlasnike radnji. Njegovo mesto je u urbanoj topografiji Atine dobilo nov značaj – između Skupštine, dva glavna trga Atine – Sintagme (Ustav) i Omonije (Jedinstvo), sa pogledom na Akropolj, kao najkraći prelaz u nove delove grada. Doduše, u Kolonaki se računa samo deo likavitskih padina – delovi grada sa druge strane brda nemaju taj status. Sa Kolonakija žičara vodi na vrh Likavita, gde je veliko pozorište i mala crkva Svetog Đorđa. Uloga Kolonakija u urbanom pejzažu je višestruka: tu se kupuje, pije i jede između seansi kupovanja, vode se poslovni i drugi razgovori, i pre svega, gleda se i izlaže pogledu. Ovo poslednje je najvažnije. Uzor ponašanja na Kolonakiju su pariski kafei, u kojima su stolice okrenute ulici: možete ih okrenuti i posvetiti se razgovoru, ali uvek opažate i ulicu – ili se potpuno posvetite opažanju. No Kolonaki je ostvario svoj, prepoznatljiv karakter: nema pariskog kosmopolitizma i razlika, lokali su strogo socijalno određeni, publiku manje zanima opažanje ulice, koliko da bude opažena po tome gde sedi. Na Kolonakiju se nalazi najviše Grka koji ćute – fenomen koji je jako redak. Tipični gost skupoga kafea na Kolonakiju je starac ili starica, sa tamnim naočarima, u bundi od oktobra do aprila, sa mnogo zlatnog nakita (oba pola). U kafeima na Kolonakiju se ne ruča, već se uživaju laki obroci i pića. U „pravome“ lokalu (na Kolonakiju ih je ukupno pet), sve košta bar tri puta više nego na manje uglednome mestu na istome trgu. Sedi se satima. To može samo određeni društveni sloj na Kolonakiju, rentijeri, koji drže ceo kvart. Stanovi na Kolonakiju su najskuplji u Atini, premda su ulice strme i slabo održavane, a većina zgrada, sagrađenih u pedesetim i šezdesetim godinama, ne odgovara više standardima visokog komfora. Staroj rentijerki Filipinka sluškinja pomaže da siđe sa svoja tri sprata koja zauzimaju ceo gornji deo kuće, i svaki je okružen terasom, do trga gde će popiti drugu i treću kafu. Gospođa, koja nikada nije radila, verovatno živi na renti od dvadesetak stanova i kuća; skoro sigurno ima vilu u Kifisiji, rezidencijalnom kvartu prema istoku, vilu na moru, porodično imanje negde u kontinentalnoj Grčkoj: no dok je vreme ugodno, pre nego što počnu vrućine, ona će provesti deo godine u najskromnijem boravištu – na Kolonakiju. Onda se bunde daju u specijalna skladišta sa iznajmljivanjem da se zaštite od moljaca, a gospođu jahtom ili helikopterom prenesu na jedno od letnjih prebivališta. Posebnost trga Kolonaki je upravo u tome što pored gospođe, dok pije kafu, prolaze svi – sirotinja, Pakistanci, što nema vidljivih barijera. Na Kolonakiju se naime trguje na najvišem nivou – tu su butici svetskih kreatora, neizmerno mnogo radnji sa cipelama, nakit, srebro: neko mora da sve to donese, počisti, odnese posle kupovine. U drugim luksuznim delovima gradova po svetu se brinu da se taj deo ne vidi. Na Kolonakiju, radnici, istovarivači, čistači i njihova vozila nisu skriveni, a i ne ćute: buka je često nesnosna. Uveče se scena menja utoliko što se najskuplja kola i motocikli mešaju sa kamionetima, i svi trube do iznemoglosti: stiže omladina. Danju su tu, ali pretežno dame u kupovini. Prevladavajući tip danas ima sedamnaest godina, i tata i mama su joj za rođendan poklonili novi nos, zube i prsa. U miraz donosi određeni broj stanova, računa se da će broj znatno povećati do udovičkoga statusa. Što se muške omladine tiče, oni su tako žalosno prolazni: u surovom životu će u Kolonaki-statusu ostati mali broj, uglavnom bogatih naslednika. I da bi nepravda bila veća, u starosti će izgledati dostojanstveno. Za njih su, na počecima ulica Skufa, Vukurestiu i Tsakalof, napravili nove lokale, sa foteljama od pletenog aluminijuma i koktelima ludih cena. Po sredini pešačkih ulica sada su skromni primerci vegetacije, koji treba da poboljšaju beznadežno betonski lik grada. No Kolonaki staraca ostaje…

Kolonaki je izuzetan po mešavini: na trgu su opstali skromna pečenjarnica pilića i restoran u podrumu, koji služi najjednostavnija i najjeftinija jela, i gde ćete videti ozbiljnu gospodu kako, svaki sam za svojim stolom, jedu čorbu od sočiva ili rezance sa sokom od pečenja. Vlasnik pečenjarnice je jedanput na Uskrs doveo svoju kozu da pase u parkiću na opustelome trgu, i još mi veselo dodao – zašto i ona ne bi videla Kolonaki? Kada su demonstracije ili čak državni udari, stvari se na Kolonakiju ne menjaju bitno: na dva koraka od Sintagme, gde su tenkovi okružili Skupštinu i gde se pucalo, na Kolonakiju se i dalje mirno sedelo. Na drugoj strani se Kolonaki graniči sa Eksarhijom, studentskim delom grada, koji je već dvadeset godina u stanju pobune. Odlično organizovani studenti su upadali u sve mogućne institucije, pre nekoliko dana su doveli stotinak ilegalnih imigranata na Pravni fakultet, gde ih štiti zakon o nedodirivosti univerzitetskoga prostora i autonomiji univerziteta. Nikada se nisu pojavili na Kolonakiju.

U gradu od preko pet miliona ljudi, u kojem veliki deo živi na ivici ili ispod granice siromaštva, Kolonaki je, sa svojim mladim budućim i starim rentijerima, minijaturno društveno ogledalo koje vraća sliku pravog kapitalističkog parazitizma – zarađivanja na životnom prostoru drugih. Možda je zaista bogatstvo koje se pokazuje na ulici simpatičnije od onoga koje se skriva za dobro čuvanim zidovima…

Preko maloga trga sam prolazila svakodnevno, jer je najkraći put između biblioteka, muzeja i spomenika. Dva najlepša muzeja u Atini – Kikladske umetnosti i Benaki – su darovi dve bogate porodice, i nalaze sa u neposrednoj blizini trga, na donjem rubu Kolonakija. Njihove neprocenjivo bogate zbirke su izložene u kućama koje su im pripadale. To ne daje neke posebne nade – živeli su u drugačijem dobu, sa drugačijim osećanjem javne odgovornosti. Današnja fauna Kolonakija pruža samo jednu prednost – da je vidljiva. Najbolje sam razumela Kolonaki kada sam čula starca sa susednog stola u vrlo skromnoj taverni kako u mobilni telefon poručuje da je „na ručku na Kolonakiju“. Ručao je dva paradajza, glavicu luka, hleb i ulje.

Peščanik.net, 12.02.2011.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)