Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić

Pravilo je u Hrvatskoj da se ljudi naglo poprave nakon svoje smrti.

Nigdje se deviza „O mrtvima sve najbolje“ ne poštuje tako striktno i tako zdušno kao u ovoj živopisnoj zemlji. Hrvatska nacionalna memorija nakrcana je pokojnicima kojima se neizmjerno divimo, o čijoj časti, dobroti, skromnosti, poštenju i ljudskosti govorimo biranim riječima, a smatrali smo ih amoralnim bezveznjacima dok su bili živi.

Lijep je to običaj. Ako bi se saldo jedne ljudske egzistencije mjerio samo po tretmanu u prostoru kolektivne memorije neposredno nakon smrti, teško bi bilo pronaći barabu čije ovozemaljsko bivstvovanje ne bi završilo happy endom. Ničiji život nije toliko promašen da izbjegne salve posmrtnih počasti.

Istini za volju, nastupi na karminama pripadaju varljivome žanru: uglavnom se radi o tome da što više ukrasnih epiteta istreseš u što kraćem periodu, kako se kasnije ne bi time baktao. Ali to najčešće važi za takozvani običan svijet.

Radi li se, međutim, o javnim figurama od takozvanoga nacionalnog značaja, pa još u zemljama poput Hrvatske, uočljiva je tendencija da se jezik karakterističan za posljednji ispraćaj, pogodan za obasipanje preminuloga rafiniranim pridjevima, prelije u jezik službene historije.

Uz tek malo pretjerivanja moglo bi se reći da oficijelna verzija povijesti – kakvu preferiraju pisci školskih udžbenika, stručni suradnici državnih instituta ili mumije iz Hrvatske akademije znanosti – i nije ništa drugo nego zbirka kićenih „odavanja počasti“ galeriji potencijalnih nacionalnih velikana, odnosno pokušaj da se retorika karmina, verificirana pečatom nekog od nadležnih komiteta, ukoriči i zadrži na duži rok.

Intenzivna kozmetička obrada kakvu podrazumijeva odlazak na onaj svijet pritom pruža neslućene stvaralačke mogućnosti i bilježi nevjerojatne rezultate, do toga da će, za ilustraciju, nekakav drumski razbojnik bez problema evoluirati u bogobojaznu časnu sestru ili, štajaznam, šef tajne policije postati demokrat i borac za ljudska prava.

Nedavnu smrt Miroslava Tuđmana hrvatska je politička klasa popratila tronutim jednoglasjem. Njegovi stranački drugovi ispunili su knjigu žalosti i brzojave sućuti pomno sročenim rečenicama, hvalili su njegove ljudske, stručne i političke vrline, isticali ga kao uzora i moralnu vertikalu, nesalomljivoga borca za hrvatsku državnu samostalnost čiji se prerani odlazak ne može nadomjestiti. Ipak, zanimljivije su bile reakcije onih koji s pokojnikom nisu dijelili politička i svjetonazorska gledišta. Za njih je on uglavnom bio blag, tolerantan, kultiviran, parlamentaran, staložen, netko s kime se moglo bezbolno debatirati i kad se s njim ne slažeš. Šef opozicijskog SDP-a Peđa Grbin otišao je toliko daleko da ga je nazvao „demokratom“.

„Da se HDZ sastoji samo od Mire Tuđmana, i ja bih bio član“, rekao je, primjerice, sociolog Ozren Žunec, mada ni on s pokojnikom „nije dijelio iste političke stavove“. Njihov „najveći zajednički događaj“ bila je primopredaja HIS-a – obavještajne službe koju je početkom 2000. godine Žunec preuzeo od Tuđmana, pa se na toj funkciji zadržao svega par mjeseci – čega bi se sociolog, „kada bi postojala reinkarnacija, sjećao deset života“. Naime: „Institucija mu je bila prije i ispred svega. Brinuo se što će s HIS-om biti nakon njegova odlaska. Ono što mu ne mogu zaboraviti jest što je tu instituciju ustrojio doista na uzoran način, to je za mene bilo remek djelo izgradnje institucije.“

Najizdašniji u laudama bio je, prema slobodnoj procjeni, Radimir Čačić, lider Narodne stranke – Reformisti, opisujući umrloga ne samo kao „izuzetno časna i dosljedna čovjeka“, koji je svoje javno djelovanje „uvijek podređivao nacionalnom interesu“, već i kao najodličnijeg muža što je ikada kročio na domaću političku scenu. „Miroslav Tuđman je i bez obzira na svoje godine imao takav odnos prema politici da bismo ga mogli izdvojiti kao civilizacijski standard koji bi hrvatska politika trebala doseći.“

Neprimjereno žalobnom trenutku, spomenuti me je „civilizacijski standard“ podsjetio na to da je M. Tuđman, u vrijeme kada je njegov otac bio predsjednik države, ordinirao na dužnosti šefa tajne policije, i da je u periodu njegova rukovođenja „institucijom“ u ovoj zemlji bilo prisluškivano više od stotinu novinara, pod optužbom da se bave protudržavnim rabotama. Tehnička izvedba, istina, bila je povjerena Službi za zaštitu ustavnog poretka, no M. Tuđmana slavi se kao osobu koja je „ustrojila model hrvatske obavještajne zajednice“, i to na uzoran način, a HIS je, osim svega, uživao status „krovne službe“, nadređene SZUP-u i zadužene za izravnu komunikaciju s mrkim državnikom.

Moj su telefon, recimo, prisluškivali punih osam godina, kao i telefone mojih redakcijskih kolega, pa „civilizacijski standard“ kakvoga utjelovljuje M. Tuđman razumijem na nešto drugačiji način. Civilizacijski standardi u nekim drugim zemljama takvi su da bi sama činjenica da predsjednik države postavlja sina za šefa obavještajne službe izazvala zgražanje i opravdanu sumnju kako je riječ o dinastički osmišljenoj autokraciji, ali u Hrvatskoj se i danas drži da je na stvari bilo „remek djelo izgradnje institucije“. Radimir Čačić, doduše, sugerira kako „civilizacijski standard“ što ga je svojim djelom postavio dragi pokojnik tek „treba doseći“, jer bi valjda umjesto stotinu i nešto prisluškivanih novinara valjalo prisluškivati njih stotinu i nešto više.

To je tek sitan primjer koji dočarava magičnu silinu zaborava u prilikama posljednjeg ispraćaja. Komemorativni ambijent presudno je obilježen rupama u memoriji, nekad i veličine masovne grobnice. Na primjer one što je premještana diljem Hrvatske, pod nadzorom Hrvatske izvještajne službe M. Tuđmana. Evo neumjesnog podsjetnika:

U selu Paulin Dvor kod Osijeka, u noći između 11. i 12. prosinca 1991., nekolicina pripadnika Hrvatske vojske ubila je 19 civila. Nakon masakra, tijela likvidiranih ugurana su u plastične vreće i zakopana u jednom od skladišta u osječkoj vojarni „Lug“. Pet godina kasnije, u siječnju 1997., kada se pojavila bojazan da bi masovna grobnica mogla biti otkrivena i kad je zaključeno da zločin treba temeljitije zataškati, leševi su pod okriljem noći iskopani, strpani u plastične bačve i kamionom prebačeni petstotinjak kilometara jugozapadno, do zaselka Rizvanuša kod Gospića, gdje su opet zakopani.

Operaciju su obavili pripadnici vojne obavještajne službe, uz puno znanje tadašnjeg ravnatelja HIS-a M. Tuđmana. Da je tome tako, svjedoči i dopis što ga je 27. studenoga 1996. general Đuro Dečak, kao ondašnji zapovjednik Drugog zbornog područja HV-a, poslao prvome čovjeku HIS-a – dopis što ga je kasnije objavila nezavisna štampa – u kojem traži pomoć za „rješavanje problema“ posmrtnih ostataka ubijenih civila. Pa je nakon toga problem zaista i riješen.

U nekim drugim okolnostima ti bi elementi, skupa s njihovim moralnim implikacijama, također bili uzeti u obzir prilikom razgovora o „civilizacijskim standardima“ i metodama kojima se postižu „remek djela izgradnje institucije“. Ali okolnosti nisu takve. Okolnosti su zadane ujedinjenim pijetetom. Okolnosti su nabijene nježnim uspomenama i svijetlim državotvornim idealima.

Meni pak ni slučajno nije namjera kvariti ugođaj na karminama. Nego tek podsjetiti koliko velika znade biti razlika između službenih i neslužbenih sjećanja, kao između lakiranog kovčega i plastične bačve.

Novosti, 06.02.2021.

Peščanik.net, 08.02.2021.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.