Najveći kompromis duge istorije sukoba između Albanaca i Srba – upravo je država Kosovo. Trenutni status koji Kosovu garantuju mnoge svetske sile i međunarodne organizacije trebalo bi da bude dovoljan da i Albanci i Srbi priznaju nezavisno i integralno Kosovo, kao dogovoren kompromis svih globalnih političkih snaga novog milenijuma, a koji isključuje stvaranje etničke ili „Velike Albanije“, odnosno etničke ili „Velike Srbije“.

Albanija više nije jedina država na Balkanu čiji narod živi i izvan njenih granica, nastanjen po državama u okruženju, iako je to bila nepobitna činjenica tokom najvećeg dela prošlog veka.

Iako skoro potpuno zanemarena među albanskim intelektualcima, ta sudbina više nije ekskluzivnost samo Albanaca, jer istu sudbinu sada deli i Srbija.

Raspadom Jugoslavije, Srbija je izgubila dominantnu ulogu koju je imala kao republika u okviru bivše federacije, a svi Srbi više ne žive u jednoj državi. Ova nova stvarnost svakako je stvorena dobrim starim, klasičnim načinom formiranja država tokom istorije – odnosno, rezultat je ratova. U pokušaju da ostvari projekat Velike Srbije, Beograd je pokrenuo i izgubio četiri rata: u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, dok je bez rata izgubio još neke delove teritorija naseljene Srbima, proglašenjem nezavisnosti Crne Gore i Makedonije.

Srbija je, dakle, izgubila ratove koje je pokrenula.

U tom kontekstu, granice današnje Srbije rezultat su kapitulacije Srbije u ratovima koje je vodila tokom 90-ih godina, kao i odluka različitih međunarodnih konferencija, organizacija i moćnih država sveta.

To je nepromenjiva stvarnost novog milenijuma za Srbe i Srbiju, kao što je bila i ostala za Albaniju sa Albancima koji žive na Kosovu, u Crnoj Gori, Makedoniji i Grčkoj.

Kraj veka ratova

Uz pomoć lekcija koje su naučili u prošlom, krvavom veku na Balkanu, izgleda da se i Albanci i Srbi polako osvešćuju.

Sa obe strane zavađenih balkanskih naroda danas čujemo izjave političkih elita da ratovi ne bi trebalo da se ponove i da sve treba postići pomoću dijaloga. To je i dobra vest za sve stanovnike poluostrva zato što daje nadu za normalizaciju života i dobrobit građana koji tu žive.

A najveći kompromis čitavog tog dugog ratovanja između Albanaca i Srba – upravo je država Kosovo.

Iako ga Beograd i dalje ne priznaje, Kosovo je nezavisna država. To mu je priznalo više od 90 zemalja, od kojih se većina smatra najvećim demokratijama sveta; NATO i EU mu garantuju teritoriju, Rezolucijom 1244 Kosovo je priznato u UN kao poseban entitet, što je uokvireno sa tri principa Kontakt grupe – nema podele, nema vraćanja na situaciju pre 1999. i nema pripajanja drugim državama ili teritorijama – čija je članica i Ruska Federacija. Ove činjenice bi trebalo da budu dovoljne da i Albanci i Srbi priznaju nezavisno i integralno Kosovo, kao dogovoren kompromis svih globalnih političkih snaga novog milenijuma, a koji isključuje stvaranje etničke ili „Velike Albanije“, odnosno etničke ili „Velike Srbije“.

Opasnost od novog rata

Ipak, i kod Kompromisa Kosovo, ponovo se albansko-srpske strele lome zbog jednog dela Srba i Albanaca koji žive izvan granica zemlje za koju smatraju da im etnički pripada – Srbi koji žive na severu Kosova i koji žele da budu deo Srbije i Albanci koji žive u Preševskoj dolini odnosno na jugu Srbije, a žele da se ujedine sa Kosovom. Naravno da promene granica voljom samo jedne i uz protivljenje druge strane, neminovno vodi u novi rat.

Ukoliko bi Srbi sa severa i Beograd hteli da na silu podele Kosovo, a budući da teritoriju Kosova garantuje NATO, to bi automatski Srbiju uvuklo u rat sa Alijansom ali i sa Albancima. S druge strane, pokazalo se da se Preševska dolina nije ujedinila sa Kosovom iako je početkom prošle decenije tamo ratovao UÇPMB (OVPMB).

Naravno, to je lekcija koju bi trebalo da najbolje razume sadašnji premijer Srbije, Ivica Dačić, trenutno jedini državni lider i među Srbima i među Albancima koji zagovara podelu Kosova kao najbolje rešenje problema. Podela Kosova jednostranom voljom Srbije vodi u rat.

Važno je shvatiti da ne mogu svi Srbi i Albanci živeti unutar svojih etničkih država. Čini se da su ključni albanski političari ovo veoma ozbiljno shvatili ali, kako se pokazuje, ne i svi srpski.

Valja podsetiti da su Albanci u Preševskoj dolini 2002. godine održali referendum za „teritorijalnu i političku autonomiju uz pravo na ujedinjenje sa Kosovom“, kada je većina glasala za, ali je tada poruka iz institucija u Prištini i Tirani glasila: „Neće biti nikakvih promena granica“.

Srbi sa severa Kosova većinom su glasali protiv na svom referendumu oko „priznavanja vlasti u Prišitni“ ali, iako je tadašnja vlada uskratila zvaničnu podršku referendumu, poruka iz Beograda nije bila jasno protiv otcepljenja severa – kako se to danas uporno zahteva od Dačića.

Evropski standardi za Kosovo i Srbiju

Kako tretirati ovo pitanje?

Ukoliko Priština i Beograd shvate da nezavisnost Kosova nije tek pitanje volje Albanaca i Srba – već da je bilo rata, da postoje gubitnici i pobednici, te da je konačno i međunarodna zajednica učestvovala u tom ratu, obnovila mir i pokazala gde su granice – verujem da bi svima bilo lakše. Formula za nezadovoljne Albance i nezadovoljne Srbe našla bi se u evropskom rešenju o manjinskim pravima u državama u kojima žive. Ako i Kosovo i Srbija najiskrenije žele da budu deo Evropske unije i usvoje evropske vrednosti, ne mogu se zalagati protiv prava koje zahtevaju manjinske zajednice u njihovim državama; građani tih zemalja treba da osete da imaju jednaka prava kao i većinsko stanovništvo, umesto što žive kao građani drugog reda. Na taj način, dakle na osnovi ljudskih prava, status srpskog stanovništva na severu Kosova mogao bi biti unapređen, kao i status albanskog stanovništva u Preševskoj dolini.

Kako se ovo može postići?

Prosto: na evropskom Kosovu potreban je evropski standard poštovanja prava manjinske zajednice Srba, isto kao što je u evropskoj Srbiji potreban evropski standard poštovanja manjinske zajednice Albanaca. Znači, sa punim ravnopravnim reciprocitetom. U suprotnom, bilo bi neprihvatljivo da Srbi na Kosovu, koje bi ispunjavalo standarde EU, kao manjinska zajednica imaju više prava od Albanaca u Srbiji, koja bi takođe ispunjavala važeće evropske standarde za manjinske zajednice. Standardi EU trebalo bi da važe isto i podjednako za sve, a ne da budu dvojaki.

Reciprocitet omogućava i razmenu teritorija

Na takvoj bi platformi Prištini i Beogradu bilo lako da se među sobom dogovore o bilo čemu što se tiče građana na severu Kosova i u Preševskoj dolini u Srbiji. Čak bi se jednog dana mogli složiti i da razmene teritorije – ne vidim nikakav problem da takvo stanje ne prizna i međunarodna zajednica.

Do tada, potrebno je prihvatiti današnju realnost, a ona jasno govori da sa ljudskim pravima u sadašnjim granicama ne može biti kompromisa, kao ni stvaranja monoetničkih država.

Autor je glavni i odgovorni urednik KTV Kohavision i kolumnista dnevnog lista Koha Ditore.

E-novine, 26.10.2012.

Peščanik.net, 27.10.2012.

KOSOVO