Incident u Resniku dogodio se na međunarodni dan Roma, kada su predstavnici ove manjine bili primljeni u Skupštinu Srbije i kada se intonirala njihova internacionalna himna. Izgovarali su stravične podatke o svom položaju u Srbiji, predstavnici države, u drugom planu, delovali su kao da se dosađuju. Nevena Petrušić, poverenica za zaštitu ravnopravnosti, v.d. Predsednika Republike Slavica Đukić-Dejanović, ministar policije Ivica Dačić i drugi funkcioneri, sažaljevali su slučaj i govorili kako je situacija teška. Kao da su u pitanju neki nemoćni ljudi koji ništa tu drugo ne mogu da urade nego da konstatuju da je ’situacija Roma u Srbiji teška’.

Romi su najveća i najugroženija nacionalna manjina u Srbiji. Vlada, očekivano, nema tačnu procenu o broju Roma koji žive u Srbiji, to je delom i zbog toga jer neutvrđen broj njih nema nikakva dokumenta i ne postoje za pravni sistem ove države. Procenjuje se da u Srbiji živi između 600 i 700 hiljada Roma u preko 600 romskih naselja; stalno zaposlenje ima tek 5 odsto, a preko 80 odsto je funkcionalno nepismeno.

Proces raseljavanja dvadeset romskih porodica u beogradsko naselje Resnik sa deponije pored Belvila prekinuto je u obračunu između građana i policije. Meštani Resnika, kako ih nazivaju mediji, sukobili su se sa policijom tokom izgradnje kontejnera u koje Romi tek treba da se usele, pred kraj predizborne kampanje. Gradonačelnik Beograda Dragan Đilas, od ranije poznat javnosti po svom odnosu prema Romima, začuđeno je izjavio kako je povod za incidente u Resniku pravljenje naselja koje će se ’nalaziti na više od kilometar udaljenosti od prvih kuća’. Hteo je valjda da kaže da je unapred predvideo reakciju građana, da je učinio sve da sanitarnim kordonom u vidu praznog prostora širine jedan kilometar razdvoji bele od crnih, poštene od lopova, mirišljave od prljavih, zdrave od bolesnih. Međutim, Beograđanima u Resniku se ova ideja nikako nije dopala, pa su organizovali demonstracije, sukobili se sa policijom, a sada prete blokiranjem pruge Beograd-Bar dok se ne ispune njihovi profašistički zahtevi. Ako su građani ovako odreagovali na pravljenje naselja, dok su njegovi korisnici još 20 kilometara daleko, u smeću i kanalizacionim vodama, možemo da pretpostavimo šta bi se dogodilo da su Romi tamo raseljeni danas.

Ovo nije prvi put da dolazi do incidenata prilikom raseljavanja romskih porodica kada im se uskraćuju mnoga ustavom Srbije i međunarodnim konvencijama zagarantovana ljudska prava. Oni se raseljavaju bez mogućnosti da sa sobom ponesu sve lične stvari, odlaze razdvojeni u grupama gde su primorani da žive u uslovima kakve im nametne demokratska gradska i republička vlast.

Pre nekoliko godina, Romi ispod Gazele prinudno su raseljeni u neadekvatne metalne kontejnere u prigradskim naseljima oko Beograda, kada je takođe dolazilo do oštrog otpora meštana. Tada je došlo do zastoja realizacije kredita Evropske investicione banke i Evropske banke za obnovu i razvoj koje su aktivaciju kredita za obnovu Gazele uslovile poboljšanjem uslova života u improvizovanim naseljima u koje je Rome na brzinu najurila gradska vlast. Romi iz bloka 72 raseljeni su pre mesec dana, kada se gradska vlast hvalila da je ’proces preseljenja prošao bez incidenata’. Oni su raseljeni u naselja Makiš, Mladenovac, Barajevo i Rakovica. Romi ispod Pančevačkog mosta raseljeni su prošlog juna kada su, rano ujutru i bez prethodne najave, predstavnici gradskih uprava i institucija prinudno iselili dvanaest porodica koje su prebačene u selo Dren, pored Obrenovca, gde su smeštene u kontejnersko naselje bez vodovoda, struje i kanalizacije. Nakon reagovanja organizacija za zaštitu ljudskih prava, porodice su raseljene u četiri već postojeća kontejnerska naselja. Romi koji u ovim akcijama nisu raseljeni po prigradskim naseljima Beograda, prinudno su oterani u južnu Srbiju, čime im je prekršeno pravo na slobodu kretanja i boravka, između ostalih. Rušenje pet objekata oktobra 2011. na uglu Bulevara Milutina Milankovića i ulice Omladinskih brigada na Novom Beogradu u kojima živi 21 osoba prošlo je uz neviđene mere bezbednosti. Tada je aktivistima organizacija za ljudska prava bilo onemogućeno da prate sprovođenje rušenja ovih objekata. Bili su zastrašivani od strane policije pretnjama privođenjem, a bilo je i nekoliko hapšenja, pa čak i krivičnih prijava zbog ometanja pravde. Kasnije tog meseca iz stana u Lješkoj ulici na Banovom Brdu prinudno je iseljena Mevljuda Kurteši, samohrana majka sa šestoro maloletne dece. Tokom njihovog raseljavanja dvojica aktivista Regionalnog centra za manjine nisu želeli da se pomere sa ulaza u stan jer su hteli da zaštite porodicu Kurteši od prinudnog iseljenja. Oni su privedeni i protiv njih je takođe podneta krivična prijava za krivično delo ometanje pravde. Nakon što je isterana iz stana, porodica Kurteši se preselila kod rođaka koji žive u jednoj od kartonskih baraka pored Belvila.

Ostali su, dakle, još samo Romi pored Belvila čije raseljenje treba da nas dovede korak bliže konačnom rešenju problema Roma u Beogradu. Time će njihov položaj, ugrožavanje njihovih prava i tortura kojoj su bili izloženi potonuti u zaborav. Kakva će njihova sudbina biti posle ove preventivne akcije građana Resnika verujem da je svima ovog momenta nepoznato.

Sramotnog ponašanja ove grupe meštana treba da se stidimo svi, a razlozima za stid treba dodati i nasilničko ponašanje policije, kao i reakcije, tačnije nereagovanja gradskih i republičkih vlasti na ovaj događaj. Sve su to sigurni pokazatelji da će, kada za to dođe vreme, Romi pored Belvila biti u životnoj opasnosti ukoliko budu oterani u naselje u Resniku u kome već sada vlada vanredno stanje.

Godine 2006. u slovenačkom selu Ambrus, lokalna vlast je rešila da se obračuna sa Strojanovima, sada naširoko poznatom romskom porodicom iz Slovenije. Horor priča o Strojanovima počinje onog trenutka kada se dogodio sukob među meštanima kojom prilikom je jedan od njih pretučen. Nasilnik je pobegao u kuću Strojanovih koji su mu pružili utočište, kasnije se otkrilo, neznajući zbog čega ili od čega je bežao. Njihov postupak osudio ih je na javni linč i izolaciju unutar sela. Bili su zatočeni u svojoj kući, neprestano u strahu za život, dakle ništa drugačije od ovog slučaja u Resniku. Slovenci su zahtevali da ih država spasi napasti, da protera Strojanove iz sela, a ako to ne uradi, pretili su da će se sami rešiti bede. Država se nije posebno nasekirala zbog geta u koji su Strojanovi iznenada upali, mediji su veselo izveštavali o fašističkim izjavama građana, vrlo slično kao i B92 koji je u udarnim vestima emitovao prilog u kome meštanin Resnika daje rasističke izjave. Strojanovi su na kraju preseljeni u okolinu Ljubljane, što nije prošlo bez negodovanja lokalnog stanovništva.

U čemu je razlika između Ambrusa i Resnika? Razlika je u tome što se u Sloveniji pojavio neko da odbrani ljude, a potom i dostojanstvo države i univerzalne vrednosti na kojima se zasnivaju ljudska prava. Ta osoba bio je tadašnji predsednik Slovenije Janez Drnovšek. Kada je situacija u Ambrusu dostigla vrhunac, pred Božić 2006. godine, i kada je bilo izvesno da će Strojanovi biti linčovani ili umreti od gladi u svojoj kući koja se pretvorila u ratno sklonište, Drnovšek se pojavio usred noći, sa dva kamiona hrane i ostalim potrepštinama za progonjenu romsku porodicu. Pred kamerama, kao dodatni gest podrške, zagrlio je majku porodice na užas okupljenih građana. Pitao ih je kakvi su to hrišćani i da li su ljudi. Bes koji se potom sručio na Drnovšeka njega nije mnogo brinuo. Ono što je bilo zabrinjavajuće je to što njegov primer skoro niko nije pratio, gotovo nijedan samoproklamovani ili osvedočeni borac za ljudska prava. Ono što je u celoj toj groznoj slici činilo razliku jeste autoritet institucije predsednika republike koju je Drnovšek iskoristio i načinio pozitivan gest pokazujući da država koju predstavlja, bar što se njenog Predsednika tiče, nije rasistička.

Gde je predsednik države Srbije danas i svih onih dana kada su Romi u Beogradu bili proganjani i proterivani od strane njegovih stranačkih i koalicionih poslušnika? Zar ovo nije prilika za takav jedan gest? Zar se ovde ne brani nešto veće od sudbine dvadeset romskih porodica, pa čak i da je tako – zar to nije dovoljno? Šta rade proevropske, liberalne i demokratske snage u ovom društvu i kako je moguće da su neme pred ovim događajima koji su nas u tri koraka bacili u atmosferu mržnje i fašizma?

Trebalo bi da se trkaju do Resnika svi koliko ih ima sa tih fingiranih lista, svi predsednički kandidati, poslanici i kandidati za buduće poslanike i funkcionere. Ako je to za nas previše, nemoguće i nerealno, onda zašto bar ova tzv. liberalna opozicija, koja se hvali svojim tobožnjim sistemom vrednosti, ne iskoristi ovaj grozan događaj i alarmira građane, zašto ne povede i pomogne, u Resnik, kad već nije otišla na Gazelu, Pančevački most ili Banovo brdo. Jednom da urade nešto veliko i značajno, nešto što bi ulivalo nadu da se u Srbiji neće sve završiti kao u filmu Bele Tara. Samo što u našoj verziji izgladneli i siromašni građani, pretvoreni u otvorene fašiste zbog udruženih postupaka vlasti, opozicije i medija, ne ulaze prvo u bolnice da likvidiraju stare i bolesne, nego odmah kreću na Rome, slede homoseksualci, i konačno, na red dolazimo – mi.

Peščanik.net, 09.04.2012.