Možete li za našu televiziju da kažete nešto smešno i duhovito o ovom sukobu Velje i Mrke oko Koridora 11 – zamolila me je koleginica iz jednog elektronskog medija „s nacionalnom pokrivenošću“.

Ljubazno sam odbio ponudu, došlo mi da plačem od muke a kamo li da nešto smešno kažem na temu svađe dve ministarske „jetrve“. Mediji u Srbiji (naročito „s nacionalnom pokrivenošću“ i kakve nam ih je vlast dala poslednjih godina) ništa ne razumeju, svuda pa čak i u ozbiljnim temama vide šalu i zabavu i od svega prave zajebanciju.

Ali to je druga tema, ne bih time da se bavim u ovom tekstu.

Svađa dva ministra oko Koridora 11 već u prvom mesecu postojanja nove Vlade krupan je i znakovit nagoveštaj kako će naša nova vlast da radi u naredne četiri godine svog mandata. Zateklo me pred televizorom kad su emitovali prilog u kom je ministar Ilić sav zajapuren i besan „k’o ris“ napao ministra Mrkonjića koji se nešto ranije tog dana zatekao na „tri metra“ radova na Koridoru 11 i tu svašta nešto napričao. Onda smo imali prilike da vidimo uticaj „sablasnih trubačkih nevena“ na ponašanje ministra Ilića koji je izgubio prisebnost i rečnikom „rogonje“ iz gučke pivnice nasrnuo na kolegu Mrkonjića.

„Ja sam resorni ministar za Koridor 11 i neću da mi niko više ulazi u posao i smeta. To neću dozvoliti, ili će me dovesti u situaciju da obustavim sve radove“, zapenušano je upozorio Ilić, nagoveštavajući da će svoj zabran-resor braniti svim sredstvima uključujući i smenu direktora preduzeća Koridori Srbije.

Zaista bi bilo lepo i nacionalno odgovorno kad bi ministar Ilić zaista ovako zajapureno branio samo svoj „san“ da napravi Koridor 11. Poreski obveznici i birači mogli bi još i da poveruju da u Vladi eto sede i ministri vizionari čiji su snovi da narodu i otadžbini ostave za budućnost remek delo svog ministarskog mandata.

Da Velimir Ilić već nije bio ministar i da iza sebe nije ostavio svojevrsno „remek delo“ po kojem je Srbija među „najpoznatijim“ državama u svetu, možda bi se čak i našao neki naivan građanin koji bi poverovao u ministarsku bajku. Ali, V. Ilić je svoj prethodni boravak u Vladi Srbije neslavno okončao sa čuvenom rečenicom o kraduckanju kao dozvoljenoj disciplini u državnim organima i sa bar dve krupne korupcionaške afere – lopovlukom na naplatnim rampama Javnog preduzeća Putevi Srbije i nabavkom lokomotiva za Železnice Srbije. Afera “švedskih vozova” koštala je Srbiju 700.000 evra više od prvobitno najavljene sume i unela u političko ponašanje državnih činovnika rđav princip po kome ministar sam tumači da li u njegovim postupcima ima ili nema elemenata za krivično delo. “Policija je pregledala svu dokumentaciju i ocenila da nema elemenata za krivično delo”, rekao je 2005. godine Velimir Ilić. Nije vredelo ni to što je nešto kasnije reagovala Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala (UBPOK) i negirala da je sastavila izveštaj na koji se poziva Velimir Ilić. Nije vredelo ni to što je Uprava za javne nabavke proglasila ugovor o nabavci vozova ništavnim, a direktor Uprave Predrag Jovanović tvrdio je da su Železnice Srbije prilikom nabavke vozova iz Švedske prekršile tri od četiri principa javnih nabavki.

Velimir Ilić ostao je upamćen (nažalost, ne i jedini) u Vladi Vojislava Koštunice kao ministar uhvaćen sa rukama u pekmezu ozbiljne korupcije. To što nije procesuiran, ne znači da nije odgovoran i možda bi danas ministar Mrkonjić (da ima političku dozvolu svog partijskog šefa) mogao da javno pokaže neke od ministarskih nepodopština Velimira Ilića iz tog perioda.

Svađalačka ostrašćenost s kojom V. Ilić danas brani Koridor 11 kao svoj ministarski zabran nije posledica Ilićevog „sna“ da narodu i otadžbini ostavi autoput na javi.

Biće da se tu krije još ponešto što ima veze sa ministarskim DNK Velimira Ilića. Za projekat Koridor 11 ponudu je dala kineska korporacija Putevi i mostovi na 2,5 milijarde evra. Da li se ministar Ilić u međuvremenu promenio ili i dalje važi njegova poruka da je „kraduckanje dozvoljeno“? A u 2,5 milijarde evra itekako može da se ugradi „kraduckanje“, čak i ne mora prethodno da se definiše u smislu veličine procenta. Uobičajeno je 5 odsto, što bi na 2,5 milijarde evra bilo 125 miliona evra.

Malo li je?

To je neograničeno veliki prostor za kreativno tumačenje slogana „a gde sam tu ja“ kad se bude pregovaralo sa isporučiocima šljunka „s Morave“, cementa, bitumena, asfalta, aluminijumskih ograda, rasvete…

Ministru dokazano spremnom da se koristi korupcijom i da dozvoljava „kraduckanje“ dati da vodi i upravlja projektom od 2,5 milijarde evra isto je što i (kako narod kaže) „pustiti zeca da čuva kupus“.

Da je u pitanju samo „san“, možda bi i moglo da se poveruje ministru koji je danas spreman da svim silama i svim sredstvima brani „svoj“ Koridor. Ali, java nije obećavajuća kad je Velimir Ilić u pitanju. Njegova sklonost da sam istražuje i donosi zaključke iz istrage, da sam naručuje i odlučuje umesto nezavisnih državnih institucija i da sam sudi i presuđuje – teško da koga može da ostavi ravnodušnim.

Ako je Ilić već odlučio da sanja Koridor, onda bi bilo veoma važno da njegovi koalicioni partneri, ali i sve institucije države i društva „na javi“ prate koliko mu to novca zvecka pred očima dok budan sanja.

Jer, odavno se već u Srbiji ministri ne biju zbog snova.

 
Peščanik.net, 13.08.2012.