Design by Apostol

Design by Apostol

Osuda radikalizacije mladih ljudi i varvarskih napada počinjenih u božije ime, stigla je ovih dana od strane poglavara Rimokatoličke crkve pape Franje. „Svi vernici imaju zajedničko uverenje da je Bog za kojim težimo Bog mira. Njegovo sveto ime ne smemo da koristimo kako bismo opravdali mržnju i nasilje“, rekao je papa i pozvao muslimane, katolike i protestante da se zajedno bore protiv ovakvih pojava u društvu. Suprotne poruke, gotovo u isto vreme, stigle su od strane poglavara Srpske pravoslavne crkve, tokom proslave manastirske slave Visokih Dečana na Kosovu i Metohiji. Patrijarh Irinej je poručio da smo kosovske svetinje „branili i branićemo ih svim ljudskim sredstvima, ali ako bude potrebno, branićemo ih i silom“ (Večernje novosti, 25. novembar). Ako pažljivo pogledamo patrijarhovu rečenicu, uočićemo da je primena sile smeštena van okvira „svih ljudskih sredstava“ za rešavanje sporova. Zato se još više nameće pitanje: Zbog čega prekoračiti granicu svega ljudskog i posegnuti za silom? Odgovor se nalazi u drugoj patrijarhovoj rečenici: „Ako treba, prolićemo i krv da odbranimo ono što je naše, ono što nam je Gospod darovao“. Kosovska zemlja, kao dar od Gospoda, mora se braniti silom i prolivanjem krvi, svoje i tuđe. Iz toga sledi da je Bog srpskog patrijarha Bog nasilja, a ne papin Bog mira. Ali, lako je papi da bude hrišćanin i poziva na mir; on očigledno nema svetinje koje valja sačuvati.

Može se reći da je patrijarh mislio na primenu neke vrste pasivne odbrane srpskih manastira, od strane monaha i preostalog srpskog življa na Kosovu, ako bi ovi kojim slučajem bili ugroženi. Međutim, pominjanje sile u odbrani, navodi nas da odbacimo takav zaključak. Nije li u pitanju nesmotrena patrijarhova izjava, lični stav koji nema širu institucionalnu podršku. Ni to ne bih rekao.

Normativno povezivanje pravoslavnih hramova i vojne sile navedeno je kao prva zapovest u Priručniku za pravoslavnog vojnika namenjenog Vojsci Srbije. Tamo stoji: „Dužnost pravoslavnog sveštenika je da prinosi beskrvnu žrtvu u slavu Gospoda za grehe naroda i svoje, a dužnost pravoslavnog vojnika je da mu to omogući da radi u miru“.1 Sada sa većom sigurnošću možemo tvrditi da izjave patrijarha nisu samo njegovo lično mišljenje, već da takve ideje imaju i veću institucionalu podršku u jednoj državnoj ustanovi kakva je vojska. Kosovski manastiri još uvek nisu pod zaštitom pravoslavnih vojnika, a trebalo bi da budu. U tom kontekstu srpski patrijarh jeste za mir, ali bi taj mir morao biti osiguran oružjem pravoslavnih srpskih vojnika.

Patrijarh Irinej je nekada, na početku svoje službe prvog među jednakima u SPC, izjavljivao suprotno tvrdeći da je pacifista. Sledi pitanje: Na osnovu kojih se misaonih procesa i mentalnih slika dolazi do sadašnjih izjava? Najočiglednije je reći na osnovu Kosova i Svetog kneza Lazara (na koga se patrijarh tradicionalno, takođe u Dečanima pozivao), ali kosovski mit, ili zavet, nije sasvim upotrebljiv u ovom slučaju. Sveti knez je odustao od carstva zemaljskog, odustao je od države i politike da bi ušao u Hristovo nebesko carstvo. Nije se odlučio da pobedi Osmanlije, iako mu je, prema crkvenom i narodnom predanju, to nuđeno. Potrebno je Kosovo, ali je neophodno još nešto. Još jedno upečatljivo poređenje. Živa slika uspeha i moguće srpske pobedonosne budućnosti, koja bi danas zaokupila umove a već sutra možda postala realnost. „Kosovo je naša Palestina, naš Jerusalim“, rekao je patrijarh.

Upravo paralela Kosovo-Jerusalim poseduje eksplozivni ratnički potencijal, tako da se iza pozivanja na zemlju od Boga darovanu za koju vredi ratovati, krije primer Jevreja i države Izrael na koje se u Srbiji valja ugledati. „Narod, kome tokom dva milenijuma dijaspore, gotovo ni u jednoj zemlji nije bilo dopušteno da služi vojsku ili se bavi vojnim zanimanjima, ima danas jednu od najorganizovanijih, najopremljenijih, najuvežbanijih i najborbenijih armija u svetu, proverenu u nizu ratova sa daleko brojnijim neprijateljem“,2 pisali su kod nas osamdesetih godina prošlog veka novinari Mirko Klarin i Raul Tajtelbaum, ali se situacija ni do danas nije promenila. Politika Izraela prema susedima i Palestincima vidi se kao nešto što svet dopušta i odobrava; zbog toga patrijarh i ne vidi nikakav problem kada poziva na silu i prolivanje krvi za Kosovo – „naš Jerusalim“.

Peščanik.net, 28.11.2015.

KOSOVO

________________

  1. Priručnik za pravoslavnog vojnika, priređivač teksta sk Goran Marić, recenzenti: pukovnik Vinko Markovski, protođakon mr Zlatko Matić, Lapovo, 2012, str. 3.
  2. Izrael u verbalnom građanskom ratu, Mirko Klarin i Raul Tajtelbaum, Beograd, 1986, str. 10.