Odbornici SO Kosovska Mitrovica su na vanrednoj sednici većinom glasova odlučili da raspišu referendum za 14. i 15. februar na teritoriji Kosovske Mitrovice i u mesnim zajednicama Ibar, Partizansko brdo i Suvi do. Ovaj referendum predstavlja prvoklasni pravni, ali i politički problem. Pravno gledano, on je nelegalan, jer po Ustavu Srbije lokalne samouprave nemaju pravo da raspisuju referendum o pitanjima državnog uređenja, promena granice, odnosno, o najvišim državnim pitanjima. Tu je još jedna nezakonita radnja. Krstimir Pantić, predsednik opštine Kosovska Mitrovica, izjavio je da referendum neće biti plaćen iz budžeta Republike Srbije, već da će troškovi biti pokriveni iz donacija privatnih firmi (firmi koje su u poslednjih deset godina dobile desetine tendera od strane Republike Srbije), koje će platiti glasački materijal i smeštaj posmatrača. To praktično znači da je u pitanju privatni referendum nekolicine ljudi, što opet znači da se ovim čini krivično delo zloupotrebe službenog položaja od strane predsednika opštine. A za to se u normalnim zemljama ide u zatvor.

Dalje, predmet referenduma ne može biti nesaglasan Ustavu, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i potvrđenim međunarodnim ugovorima, niti se njime može smanjivati nivo ljudskih i manjinskih prava ili ugroziti načela građanske demokratije i vladavine prava. Raspisani referendum krši neke međunarodne ugovore i obaveze koje je Srbija prihvatila. Jedan takav ugovor na koji je Srbija pristala zove se Kumanovski sporazum iz koga je proizašla i Rezolucija 1244. Srbi na severu Kosova poslednjih deset godina insistiraju na ovoj rezoluciji, jer u njoj vide održavanje statusa quo. Paradoksalno, predloženim referendumom krši se i Ustav Srbije (države koja finansira ukupan život na severu Kosova) i Rezolucija 1244, na osnovu koje Srbi uživaju posebna prava na severu (kao što su odsustvo carine i policije).

Lokalne samouprave imaju pravo da raspišu referendum kada je reč o komunalnim, arhitektonskim, urbanističkim i sličnim pitanjima koja se tiču kvaliteta života građana. U Srbiji lokalne samouprave retko koriste ovaj mehanizam, jer partijska država odlučuje u ime građana, pa on nije ni potreban. Primer jednog legalnog (mada neuspelog) referenduma bio je glasanje žitelja mesta Kovačica o izgradnji fabrike za preradu otpada. Za razliku od građana Kovačice, građani severa Kosova i njihovi odbornici žele izjašnjavanje o temi za koju nisu nadležni, tj. nisu vlasni, i tu dolazimo do političkog pitanja. Referendum na severu Kosova predviđen je za februar, odnosno, za mesec kada će EU ponovo početi da razmatrata kandidaturu Srbije. Referendum je nastavak politike sprečavanja EU integracija Srbije, koji je počeo u julu 2011, postavljanjem balvana na severu Kosova. I zaista, tada su Srbi sa Kosova i njihovi politički mentori u Beogradu postigli svoj cilj, odnosno, uspeli su da spreče donošenje odluke o kandidaturi Srbije 9. decembra.

Referendum, kao nastavak takve politike, ima za cilj da Srbija ni u martu 2012. ne dobije status kandidata, odnosno, da se preko njega proizvede nova tenzija u odnosima sa kosovskim Albancima i EU.

Ispostavlja se da je zahtev Angele Merkel za raspuštanje paralelnih institucija na severu Kosva bio u najdirektnijem interesu Srbije, jer se pokazalo da Srbija iz svog budžeta plaća opštine na severu koje su se odcepile i od Srbije i od Kosova. Referendum na severu Kosova je u najdirektnijem interesu partija DSS, SRS i eventualno SNS, jer bi trebalo da dokaže trajnu nekompatibilnost Srbije i EU. SNS bi ovde mogla politički da profitira, jer nove nevolje na Kosovu ogoljuju slabost Tadića i DS. Dodatno, SNS ima svoje partikularne interese među Srbima na Kosovu, posebno Srbima poput Zvonka Veselinovića, kojeg su u više navrata javno branili posle njegovog hapšenja. Ponašanje najveće opozicione partije prema pitanju severa Kosova pokazuje njenu pravu vrednosnu orijentaciju, koja je protiv EU, a za Putina, ali će zbog glasova građana (za koje je SNS ispravno prosudila da ipak žele EU integracije) ova partija nastaviti politiku ćutanja o severu Kosova, uz davanje tihe podrške Veselinoviću i liderima kosovskih Srba.

Srbe sa severa Kosova su pre deset godina kidnapovali, a kasnije i korumpirali lokalni kriminalci i jedna politička partija iz Beograda. Ta politička partija od 2004. do 2008. godine instalirala je predsednike opština, koji u ovom trenutku ruše nade Srbije za sticanje kandidature u martu. Ali nije sve u rukama Zvonka Veselinovića i Vojislava Koštunice. Administrativna moć je u rukama Borisa Tadića i Vlade Srbije. Naime, vlada administrativnom merom može da zaustavi referendum, tako što bi donela odluku o raspuštanju opština sa severa i uvođenju privremenih mera. I to ne bi bila novina. Sredinom 2010. godine, administrativnom odlukom Vlade Srbije ukinuta je administracija sedam opština sa Kosova u kojima ne žive Srbi: Podujevo, Đakovica, Suva Reka, Dečane, Prizren, Uroševac i Klina. Umesto predsednika i potpredsednika opština imenovani su koordinatori. Slično bi moralo da se uradi i danas. Ukoliko se građanima sa severa dozvoli održavanje referenduma, onda to znači da iza njih stoji Beograd (bez obzira na deklarativnu osudu referenduma). Naime, Tadić bi novcem iz budžeta Republike Srbije ipak platio održavanje neustavnog referenduma, a eventualni interes Beograda za njegovo održavanje mogao bi biti da se ponovo pokaže da Srbi sa severa ne žele da žive u „jednoj monstrum-državi“,[1] a što bi mogao da bude osnov za pregovore o posebnom statusu severa Kosova.

Međutim, takva kalkulacija bi po Srbiju bila pogubna. Jer Nemačka, Holandija, Austrija i Belgija na to neće pristati. A onda od kandidature ponovo nema ništa, i to najranije do decembra 2012.

Peščanik.net, 30.12.2011.

———–    

  1. Marko Jakšić DSS, jedan od organizatora referenduma.