Američka Samoa, maleni ostatak stare revolveraške diplomatije u južnom Pacifiku ima jednog jedinog predstavnika u predstavničkom domu kongresa u Vašingtonu. Taj predstavnik nema pravo da glasa u kongresu, jer Samoanci jesu stanovnici SAD, ali nisu njeni državljani. Međutim, zahvaljujući opskurnoj proceduralnoj anomaliji, taj predstavnik može da glasa kao član komiteta. Tako je 4. marta samoanski predstavnik Eni Faleomavaega obezbedio presudni glas za usvajanje rezolucije kongresnog komiteta spoljnih poslova kojom se priznaje genocid nad Jermenima.

Faleomavaega je veteran kongresa i do sada nije pokazivao zanimanje za istoriju osmanskog carstva. Predsedavajući komiteta, demokrata Hauard Berman iz Kalifornije, i sam je skromno priznao da nije stručnjak za tu temu. Nakon što je spomenuo da je i njegova država loše tretirala američke Indijance, Berman je rekao kako njegov komitet ima obavezu da očuva poziciju SAD kao moralnog lidera u svetu. Nije se primetilo da mu je bilo neprijatno što je tu obavezu ostvario pomoću kolonijalnog podanika svoje zemlje.

Ovo nije prvi put da komitet donosi rezoluciju o Jermenima – slične su usvajane 2005. i 2007. zahvaljujući efikasnom lobiranju američkih Jermena, ali je tada Bela kuća uspela da odloži glasanje u kongresu. Aktivisti se nadaju da će ovoga puta rezolucija stići do kongresa. Hilari Klinton je pre samo tri godine bila jedan od predlagača slične rezolucije u senatu. Barak Obama je bio još odlučniji u predsedničkoj kampanji 2008: „Amerika zaslužuje predsednika koji će iskreno progovoriti o genocidu nad Jermenima i odlučno odgovoriti na svaki genocid. Nameravam da ja budem taj predsednik.“

Naravno, kasnije je došlo do malog kolebanja. Prilikom posete Turskoj Obama nije upotrebio nezgodnu reč na slovo „g“, mada je i dalje tvrdio da ostaje pri svojim stavovima. On ima razloga da bude obazriv. Nije u pitanju samo uloga Turske kao umerene muslimanske sile. U pitanju je i gasovod koji od Kaspijskog mora vodi prema EU (ključna alternativa ruskom gasu), kao i prolaz kroz Tursku za američku vojsku u severni Irak. Naravno, tu je i Iran. Turska trenutno ne podržava ideju intervencije protiv svog istočnog suseda – premijer Erdogan je nedavno ukazao na neprijavljeni nuklearni arsenal Izraela – a Obamina administracija se boji da bi priznavanje genocida nad Jermenima Tursku dodatno približilo Iranu, upravo u trenutku kada je Americi potrebna podrška Turske u vršenju pritiska na Teheran.

Iako je Ankara i dalje važan saveznik Amerikanaca, već neko vreme među njima postoji tenzija. Tradicionalno bliski odnosi Turske i Izraela – koji je toliko važan Vašingtonu – zahladneli su od zauzimanja Gaze. I na veliko nezadovoljstvo Amerike, turski parlament još uvek nije ratifikovao sporazum za ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa sa Jermenijom. Analitičari kažu da se Obama uzdržao od blokiranja izglasavanja rezolucije u kongresnom komitetu da bi Turcima zapretio glasanjem u samom kongresu, to jest da bi ih naveo na potpisivanje sporazuma sa Jermenijom.

Erdoganova gnevna reakcija na rezoluciju o genocidu nad Jermenima pokazuje da ova taktika možda nije dobra. Turski ambasador je povučen iz Vašingtona. Erdogan je izjavio da u Turskoj nelegalno boravi 100.000 jermenskih imigranata i da oni u svakom trenutku mogu biti proterani. Ova neodmerena izjava je u samoj Turskoj izazvala pravu bujicu osuda, pa je premijer morao da je povuče. Možda on nije hteo da kaže da su turski Jermeni – kojih sigurno nema toliko – taoci svojih sunarodnika u inostranstvu, ali je to tako zvučalo.

Ako je Erdogan, koji se uspešnije od svojih prethodnika odrekao kemalističkih navika, nastupio kao okoreli kemalista – možda to nije bilo samo zbog očuvanja nacionalne časti. Možda su ga na to naterali materijalni problemi – pre svega energetski. Zbog poboljšanih odnosa sa Jermenijom, Turska se našla u procepu između obaveza prema Jermenima i tradicionalne podrške Azerbejdžanu, sa kojim su Jermeni vodili krvavi rat početkom devedesetih i čiju zemlju jednim delom još uvek drže pod okupacijom. Azerbejdžanci su besni zbog mogućeg turskog sporazuma sa Jermenijom, doživljavaju ga kao izdajstvo, a svoje nezadovoljstvo iskazuju pretnjom da će, umesto kroz Tursku ka Evropi, svoje gasovode preusmeriti ka Rusiji ili Kini.

U ovom geopolitičkom zamešateljstvu lako je izgubiti iz vida davnu i krvavu istoriju, o kojoj američki i evropski zakonodavci imaju toliko čvrste stavove. Prilično je očigledno da je ono što se desilo Jermenima 1915-1916. bio genocid. Ali slušajući političare stiče se utisak da je istočna Anadolija iz doba Prvog svetskog rata savladana istorijska lekcija, kao London iz doba Herberta Morisona ili Poljska 1942, a zapravo tek treba da se razjasne neke osnovne stvari. Za razliku od Trećeg rajha, osmanlijska Turska nije bila totalitarna država sa jasnim komandnim lancem. Državni činovnici su se u mnogim stvarima oslanjali na lokalne viđenije ljude, plemenske poglavare i hajduke. Sama vlada je bila u rukama trijumvirata koji je odgovarao partiji – Komitetu jedinstva i progresa – kojoj nisu bili strani mračniji aspekti politike. Uz to, te arhive nisu sačuvane, za razliku od velikog dela nemačke dokumentacije. Da bi se ustanovilo šta se tačno desilo 1915-1916, moramo se oslanjati na izjave žrtava i svedoka, pre nego na izjave počinilaca ili političara. A budući da je u kemalovskoj Turskoj to decenijama bila tabu tema, istoričari su je zaobilazili.

Ironija je u tome što su istanbulske arhive počele da se otvaraju tek za vreme Erdogana. Većina građana još uvek čvrsto veruje u stare tužbalice i herojsko-patriotske mitove. Popularna književnost i udžbenici stvaraju iskrivljenu sliku ovih događaja i raspiruju onu vrstu ekstremizma koja je dovela da ubistva jermenskog novinara i aktiviste Hranta Dinka. Ali na univerzitetima, posebno u Istanbulu, stvari se pokreću i mladi novinari i istoričari – Turci, Jermeni i ostali – proširuju naše razumevanje onoga što se dogodilo. Njihova istraživanja otkrivaju duboko ukorenjene sumnje u rukovodstvo mladoturskog pokreta i posledice njegovog delovanja: Jermeni su propatili najviše, kao jedini koji su sistematski ubijani, ali proganjani su i hrišćani, muslimanski Albanci, Čerkezi i Aleviti. Nijedno od ovih otkrića ne umanjuje težinu genocida, ali nam pomaže da bolje razumemo situaciju.

Evropsko insistiranje na tome da Turska prizna svoju krivicu stvara još jednu prepreku na putu Turske ka članstvu u EU. Dok konzervativci stigmatizuju Tursku zbog njene religije, liberali je napadaju zbog poricanja genocida. Male su šanse da Erdogan postane turski Vili Brant i da javno zatraži oproštaj, naročito zato što takav gest Tursku verovatno ne bi približio članstvu. (Naprotiv, Angela Merkel je nedavno ponovila da bi Turska trebalo da bude zadovoljna statusom „privilegovanog partnera“.) Ispostavilo se da ono što Ankara zaista traži od Amerikanaca – pomoć pri ulasku u Evropu – oni ne mogu da joj pruže. U takvim okolnostima, američke rezolucije o genocidu ne pomažu turskoj vladi da krene u pravom smeru. Jedini rezultat može biti jačanje nacionalističkog besa i produžavanje istorijskog poricanja koje vlada u zvaničnom turskom diskursu. Na duži rok, efikasnija će biti promena akademskih i kulturnih stavova, koja se već odvija u zemlji i inostranstvu. Ali to nikome neće doneti glasove na izborima, ni u Turskoj ni u Američkoj Samoi.

Autor je profesor istorije na Kolumbija univerzitetu u Njujorku.

Mark Mazower, London Review of Books, 07.04.2010.

GENOCID NAD JERMENIMA