Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Ne patimo mi od viška istorije nego od manjka datuma. Evo, pogledajte samo mart. Gotovo da nema dana u njemu u kojem ne obeležavamo neki datum (od kojih je Dan žena najbenigniji). I, kao da mart već nije krcat, od prošle godine u njemu obeležavamo i hiljadugodišnje poplave, a od naredne ćemo i izricanje presude Radovanu Karadžiću.

Pa ako već ne možemo da zamolimo buduće događaje da se malo pravilnije rasporede tokom godine, nadajmo se bar da će vlast biti dovoljno uviđavna da pravično preraspodeli dane u kojima ćemo ubuduće obeležavati sve ono što je ova vlast uradila prvi put u istoriji, prvi put u modernoj istoriji i prvi put u novijoj istoriji. U suprotnom će nam zaista ponestati datuma pa ćemo morati da ovom kalendaru pripojimo i crkveni – da imamo sedamstotinak dana da obeležimo svaki događaj ko ljudi, a ne ovako zbrda-zdola, godišnjica na godišnjicu, proslava na parastos, tragadija na veselje. Ljudi su već toliko sluđeni da ne znaju koje transparente kog dana da ponesu – da li nešto slave ili protiv nečega protestuju, da li se raduju događaju koji se zbio ili kunu aktere, da li pevaju od radosti ili pucaju od muke. Na kraju će sve da im se zbrka u jednu dramu sa pevanjem i pucanjem, a znamo da to kod nas nikad ne izađe na dobro.

A ako bismo ovom kalendaru pridodali i crkveni, imali bismo dupliran svaki dan, da jednog dana, kao što Japanci rade, skrušeno obeležimo početak bombardovanja, a sledećeg, istog tog datuma, protestujemo protiv NATO-a i pravednički ističemo samo svoje žrtve. Ti dodatni datumi bi nam omogućili i veću distancu (makar kalendarsku kad već nema istorijske) između, na primer, Bratunca i Srebrenice pa bismo možda mogli da se odvojeno posvetimo tim događajima umesto što svaki zagadimo pričom o onom drugom.

Ovako, u ovom opštem krkljancu od martovskih događaja, opet nismo imali kad da obeležimo dvadesetsedmomartovske demonstracije. Dobro, lažem, nije da nismo imali kad zbog gustog rasporeda obeležavanja, nego zato što se zvanična istorija, odnosno ona koja se prezentuje u medijima, više ne bavi proučavanjem onoga što se desilo, nego predviđanjem onoga što bi se desilo da se nešto drugo desilo. Pa sad pouzdano znamo da bismo u Drugom svetskom ratu bolje prošli da smo prigrlili okupaciju umesto što smo ratovali i tako samo uludo potrošili ”nacionalnu esenciju” (koje bi sad bilo više za banku matičnih ćelija). Dok je, sa druge strane, dobro što smo ratovali devedesetih jer smo samo ratom mogli da sačuvamo istu tu (dobro, ne baš istu, ali svakako srpsku) ”nacionalnu esenciju”.

A i nije, brate, ni primereno da sad vičemo ”Bolje grob, nego rob”. Prvo, neko bi nas optužio da smo grobljanska mafija, a drugo, kako sad nećemo da budemo rob? Sad kad smo uveliko rob kapitala i politike, sad kad kao u ”Matrixu” služimo samo kao baterije kojima se napajaju političari, banke, trgovci, poslodavci…? Šta treba, da se sad pobunimo, da opet potrošimo ”nacionalnu esenciju” pa da nas ne bude sedam miliona koliko glasački listići tvrde da nas ima?

Peščanik.net, 28.03.2016.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)