Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Corax nam je ostao dužan onu jednu karikaturu iz serijala autoportreta na kojima bivše predsednike, od Miloševića, preko Koštunice i Tadića, do Nikolića, sve držeći ih za uvo, ubacuje u korpu za otpatke pored svog crtaćeg stola. Ako se razumete u alate veštačke inteligencije napravite je sami, trebaće nam uskoro, a Corax je sprečen da je nacrta. Sad ima neka preča posla.

Uzrečica: bilo bi smešno samo da nije strašno, nije tačna – smešno je uprkos tome što je jezivo i baš zato što je strašno. Jer smešni su oni, a najsmešniji ovi poslednji – najjezivija vlast i najveća sprdnja od vlasti. Već sami po sebi karikaturalni prikaz vlasti. Za njih, nasuprot floskuli, važi da ne bi bilo smešno da nije tako jezivo. Karikature od ljudi, kreature koje glume da su nešto, pri tom – loše glume, a i kako bi drukčije kad su ništa. Ništa ne može dobro da odglumi da je nešto.

Uzmimo za primer kad glume mangupe, pa još mangupe „sa vrelog beogradskog asfalta“. Pa, izvinite, kad ste, u životu ili na filmu, videli mangupa da iz nemoći i sa bezbedne pozicije pljuje u protivnika, kao što je poslanik Jovanov pljunuo u Skupštini? Jedno je kad Klint Istvud žvaće duvan pa pljune u prašinu, ali kad na usporenom snimku gledate kako Jovanov skuplja pljuvačku (iju, fuj!) i pljune udalj – teško da vidite Prljavog Harija. Nije čak ni Pljuvavi Hari. Kad Hanibal Lektor kaskadno usisava sopstvenu pljuvačku i promuklo procedi: „Klaris“, to je da vas podiđe jeza, Jovanov je da vas prođe apetit čak i da ste kanibal.

Zato što su takvi, potuljeni šmokljani, kukavice koje su se osmelile da puste glas tek kad su se nezasluženo dokopali pozicija vlasti, oni moć suštinski ne razumeju. I plaše je se, bilo da je to svetla moć studentskog pokreta, bilo da je mračna moć prevejanih kriminalaca. Jedino što mogu je da kopiraju i jednu i drugu ali rezultat nikada nije kopija nego – karikatura.

Još gore je kad kolektivno kopiraju karikaturu, svog šefa nad šefovima, koji nit je Veber nit Korleone. Nit je bio vođa navijača nit bubalica koja fakultet završi u roku. Samo je karikaturalna kopija onih koje je gledao kako glume da su vatrene patriote, mudre glave, neustrašivi borci, opasni i opaki.

A kad o nečemu učite od onih koji samo glume da su to nešto, koji su štaviše karikature toga što glume, kao što su Šešelj ili ovaj koji je tokom 16 minuta tišine namerno pregazio starinu od devedeset godina pa se upišao kad su ga uhvatili (a Poverenik za zaštitu ravnopravnosti nas opomenuo da nije lepo ismevati upišanka jer valjda treba ravnopravno da ismevamo i povređenog?!), naravno da će vas preigrati oni koji ne glume nego su autentični borci za pravdu ili nepravdu svejedno. A trenutno i jedni i drugi vode. Rezultat ne može da bude nerešen.

Corax, 08.07.2008

Peščanik.net, 18.05.2026.

Srodni link: Svetlana Slapšak – Koraksu

CORAX NA PEŠČANIKU


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)