Kada je karmelićanka Edith Stein, filozofkinja koja se 1922. preobratila iz judaizma u katolicizam, odvođena iz holandskog klostera Echt u Auschwitz, svojoj je jednako tako preobraćenoj sestri Rozi Stein kazala: “Komm, wir gehen für unser Volk!”, “Dođi, idemo za naš narod!” Time nije aludirala samo na činjenicu da je za naciste, premda je bila krštena, još uvijek bila Jevrejka. Ova je izjava također pokazala da je u dubokom i očajnom smislu interiorizirala stajalište Katoličke crkve prema jevrejskom narodu. U njenom testamentu ostala je rečenica: “Molim Gospodina da moj život i smrt primi… kao ispaštanje nevjere jevrejskog naroda (Ich bitte den Herrn, dass Er meinen Leben und Sterben annehmen… zur Sühne für den Unglauben des jüdischen Volkes)”. Edith i Roza Stein ugušene su u plinskoj komori 9. avgusta 1942.
I zaista, kršćanske Crkve od samog su početka okrivljavale Jevreje ne samo za Isusovu smrt na križu, nego su im i predbacivale da su svojom nevjerom spriječili veličanstveno djelo Božjeg iskupljenja i konačan povratak Mesije sudnjeg dana. Još u evanđeljima, a prije svega u pismima apostola Pavla, položen je kamen temeljac onome što je kao kršćanski antijudaizam ostalo učinkovito sve do naših dana, položen je temelj, kako bi rekao Henryk Broder, “jednom konstantnom osjećaju”.
Čak je i jedan tako odlučan protivnik nacionalsocijalizma i njegove zločinačke rasne teorije, kao što je teolog Karl Barth, osjetio egzistenciju jevrejstva skoro 2000 godina nakon Kristova čina iskupljenja kao “bogohuljenje”, pišući u svojoj Crkvenoj dogmatici (Kirchliche Dogmatik) da to što osim crkve postoje i sinagoge jeste “nešto kao ontološka nemogućnost, rana, da, rupa u samom tijelu Krista, naprosto nepodnošljiva (etwas wie eine ontologische Unmöglichkeit, eine Wunde, ja, eine Lücke im Leib Christi selber, die schlechterdings unerträglich ist).” A i Drugi vatikanum (1962.-65.) potrošio je podosta vremena da bi u svojoj Deklaraciji o odnosu Crkve spram nekršćanskih religija (Declaratio De ecclesiae habitudine ad religiones non-christianas) bojažljivo odustao od starog neprijateljstva prema jevrejskom narodu. Ako se sada, uz mnoge “ako” i “ali” i dalje smatra da su Jevreji, premda su se protivstavili širenju evanđelja, “još uvijek u milosti Božjoj” (adhuc carissimi manent propter Patres) a Kristova muka, iako je na njegovoj smrti ustrajavala tadašnja jevrejska vlast, “ne može da bude stavljena na teret ni tada živućima bez razlike, a niti današnjim Jevrejima” (nec omnibus indistincte Iudaeis tunc viventibus, nec Iudaeis hodiernis imputari possunt), i ako Crkva zbog svih “mržnji, progona i manifestacija antisemitizma” (odia, persecutiones, antisemitismi manifestationes) izražava doduše “žaljenje” (deplorare), ali ih ne osuđuje (condemnare), tada je posrijedi, s obzirom na vjekovnu povijest progona, prisilnog pokrštavanja i uništavanja, ipak nerado i ne baš uvjerljivo priznanje krivice. No ono se može smatrati značajnim uspjehom uzme li se, kako priznaje za Deklaraciju zaslužni njemački kardinal Augustin Bea, kakvi su sve otpori pružani tokom sastavljanja teksta. Otvoreno je kakvo takvo novo razumijevanje judaizma u propovijedima i izdana generalna zabrana antijudaističkih motiva u pjesmama, molitvama i likovnim umjetnostima.
Zanemarimo li činjenicu da se duboko ukorijenjeni pogledi ne mogu ukloniti dekretom, napose ne od danas do sutra, neprijateljstvu prema Jevrejima u kršćanskim Crkvama pogoduje i mogućnost da se ono svakad iznova pothranjuje iz evanđelja. Tamo su već neka krucijalna mjesta na koja se kršćanski antijudaizam poziva do danas: od opaske o “tvrdokornosti” naroda, koji se ne želi obratiti, u Djelima apostolskim (7, 51-52), do proroštva o propasti Jeruzalema kod Luke, koja gradu i njegovoj djeci prijeti uništenjem uz objašnjenje da on “nije saznao vrijeme Božjeg pohoda” (Luka, 19, 44), od onoga mjesta kod Mateja gdje se opisuje kako pobješnjeli narod traži smrt Isusa Nazarećanina i pri tome kliče: “Neka se njegova krv prolije po nama i našoj djeci” (Matej, 27, 25), pa do konačnog prokletstva jevrejskog naroda od Ivana koji kaže: “Vi imate đavla za oca i vi želite da činite po željama vašega oca. On je od početka bio ubilac ljudi” (Ivan, 8, 44).
Historičarka Elisabeth Endres u svojoj knjizi Žuta boja – Razviće neprijateljstva prema Jevrejima iz kršćanstva (Die gelbe Farbe. Die Entwicklung der Judenfeindischaft aus dem Christentum) temeljito je pokazala kako su ta mjesta ne samo uplivala na koncentracijske logore našega doba nego i kako su nastala i kako ih valja čitati pod nebom moderne biblijske kritike. Oslanjajući se na teologe kao što su Rudolf Bultmann i Ernst Käsemann, Endres objašnjava duboko unutrašnje protivrječje koje je za prve kršćane ležalo u tome što su baš Jevreji, izabrani Božji narod, odbijali priznati onoga za koga su vjerovali da je Mesija i u njihovom velikom razočarenju što se na očekivani Kristov povratak čekalo iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Elisabet Endres to naziva pra-razočarenjem (Urenttäuschung) prvih kršćana koje je prešno zahtijevalo neko objašnjenje, nekog žrtvenog jarca. A najlakše je bilo razlog neispunjenih nadanja potražiti u onima koji se nisu priklonili vjeri u Isusa Krista i koji su svojom “tvrdokornošću” sprječavali Gospodinov povratak.
To je Pavlu i četvorici evanđelista bilo tim lakše što su oni svoje izvještaje i pisma pisali u trenutku kada je rimski vojskovođa Titus, sin imperatora Vespasijana, već razorio grad Jeruzalem i njegov hram, djecu Izraelovu protjerao u dijasporu, raspršenost izabranog naroda po svim Božjim zemljama. Na Titovom slavoluku u Rimu (Arco di Tito), na Rimskom forumu, i danas možemo gledati reljef koji pokazuje kako Titovi legionari, ovjenčani lovorovim vijencima, u trijumfu pronose Rimom veliku menoru, jevrejski sedmerokraki svijećnjak opljačkan u Jeruzalemu. Ta je epizoda pak Kristovim vjernicima pružila dokaz da je Bog svom narodu uskratio spasonosnu milost. Sva proroštva i kletve Novog zavjeta pisana su “ex-eventu” (po događaju) i baš zato nisu mogla ostati nedjelotvorna u vjerničkom narodu.
Filozof Manès Sperber u svom je eseju O mržnji (De la haine) na određen način negativno formulirao zaludnu nadu kršćana: “Kako su kršteno čovječanstvo pogađale iste katastrofe, kako se zemlja nije pretvorila u carstvo Božje, kako je smrt vladala kao i odvajkada… to se moralo odustati od eshatološke nade i zamijeniti je uvjerljivim izgovorima, koji bi sumnjičavima ulijevali strah. Tako će se reći da je riječ o jevrejskom grijehu odbijanja vjere u tajnu rođenja i u božansku narav njihova brata Isusa Nazarećanina; reći će se da je posrijedi zločin naroda koji je proigrao svoju duhovnu i svjetovnu tradiciju i tako spriječio drugi povratak. I objavit će se kletva, koja počiva na ovoj rasi Božjih izabranika”.
I kletva je djelovala – dokaz za djelotvornost riječi. Crkveni su je očevi sasma razradili. Tako na primjer Meliton Sardski, episkop u maloj Aziji u doba cara Marka Aurelija, piše: “Čujte, svi narodi, i vidite: jedno se nečuveno ubojstvo zbilo u Jeruzalemu, u gradu zakona… Bog je ubijen, kralj Izraela je odstranjen izraelskim zakonima!” Ivan Hrizostom (Zlatousti) iz Antiohije pak tvrdi: “Budući da ste ubili Isusa…, nema više povratka, nema oproštaja niti iskupljenja”. Isti Hrizostom optužuje: “Stoga sinagoga nije samo teatar, nego i bordel. Ona je razbojnički brlog i sklonište za nečiste zvijeri… Nijedan Jevrejin ne poštuje Boga… Jevreji žive za svoje stomake, oni uzdišu samo za dobrima ovoga svijeta. U besramnosti nadmašuju čak svinje i koze.” I napokon, suptilnije, ali ne manje djelotvorno, Augustin, koji se u svojoj Propovijedi protiv Jevreja (Adversus Judaeos) uzdiže do tvrdnje: “To su dakle Jevreji koji su od Jevreja postali kršćanima; ostali pak, koji ne vjeruju u Krista, zaslužuju da ostanu i bez imena.” Time je rođen onaj dvojaki Izrael, spiritualni (koji živi u Crkvi) i tjelesni (koji je izdao svog Boga i zato je proklet).
Primjer Martina Luthera pokazuje da je i protestantska Crkva znala poticati na antijudaistička stajališta. On ih u svojem traktatu O Židovima i njihovim lažima (Von den Juden und ihren Lügen) iz 1543. naziva “raspuštenim, zlim bitangama” (losen, bösen Buben) koji truju kršćanske bunare i otimaju djecu. Uspoređuje ih s Tatarima i Ciganima, traži drakonske mjere kojima u svoje doba, zahvaljujući tadašnjim kneževima, nije imao uspjeha, no kojih je duh doživio svoje ponovno rođenje poslije u ideologiji nacionalsocijalizma.
Iako se Hitler još u govoru iz 1922. godine trudio da svoju nesklonost prema Jevrejima zasnuje na “kršćanskom osjećaju”, većina se nacističkih ideologa ogradila od tumačenja da bi njihova mržnja prema Jevrejima imala kršćanske korijene. Kako uočava Klara Obermüller, u periodu od 1750-1850, u periodu tzv. emancipacije Jevreja u Evropi, dogodila se ona promjena paradigme koja je iz antijudaizma proizvela antisemitizam, još mnogo prije nego je sama ta riječ bila upotrebljena. Ovdje u parentezi možemo dodati da je sa strane filozofske republike svoj prilog dodao Johann Gotlieb Fichte, prvak antisemitizma među filozofima. U svom spisu Prilog ispravljanju sudova javnosti o Francuskoj revoluciji (Beitrag zur Berichtigung der Urteile des Publikums über die Französische Revolution) iz 1793. Fichte je pisao da jevrejstvo doživljava kao “moćnu, dušmanski raspoloženu državu koja sa svima ostalima stoji u trajnom ratu (ein mächtiger, feindselig gesinnter Staat, der mit allen übrigen im beständigen Kriege steht)”, a izgrađena je na mržnji prema cijelom ljudskom rodu (dass dieser Staat auf den Hass des ganzen menschlichen Geschlechtes aufgebaut ist). Njegov napad na Jevreje završava ovom jezivom preporukom: “Da bi se Jevrejima dala građanska prava, za to ne vidim nikakvo drugo sredstvo osim da im se jedne noći svima odrube glave i nasade druge u kojima više nema nijedne jevrejske ideje. Da bismo se od njih zaštitili, ne vidim, opet, nikakvo drugo sredstvo nego da im osvojimo njihovu obećanu zemlju i da ih sve tamo pošaljemo (aber ihnen Bürgerrechte zu geben, dazu sehe ich wenigstens kein Mittel, als das, in einer Nacht ihnen allen die Köpfe abzuschneiden und andere aufzusetzen, in denen auch nicht eine jüdische Idee sey. Um uns vor ihnen zu schützen, dazu sehe ich wieder kein anderes Mittel, als ihnen ihr gelobtes Land zu erobern, und sie alle dahin zu schicken)”.
U tom su smislu Theodor Adorno i Max Horkheimer ipak imali pravo kada su u svojoj Dijalektici prosvjetiteljstva zapisali: “Danas se masa nikada neće pokrenuti, predbacuje li se Jevrejima da su zadrti nevjernici. Pa ipak, teško da je religiozno neprijateljstvo koje je dvije hiljade godina nagonilo na proganjanje Jevreja, sasma ugaslo. Trud kojim antisemitizam poriče svoju religijsku tradiciju prije pokazuje da je ona još uvijek u njegovoj dubini prisutna, ne manje nego što je prije vjerskoj usrdnosti bila bliska profana idiosinkrazija”. Teolog Gustav Mensching u knjizi Otvoren hram (Der offene Tempel) je rezolutan: “Uopće sve što je učinjeno Jevrejima od strane nacističkog režima već su u srednjem vijeku uvježbavali crkveni inkvizicijski procesi”. Kršćansko neprijateljstvo prema Jevrejima pokazalo se u uništavanju jevrejskih knjiga tokom križarskih ratova i epidemije kuge, u pogromima i katehezi prezira Jevreja. Sve je to moglo pridonijeti u pripremi plodnog tla za moderni antisemitizam koji je imao svoj monstruozni vrhunac u masovnom smaknuću 6 miliona Jevreja tokom njemačkog nacizma.
Samo se na toj pozadini može razumjeti da su kršćanske Crkve – ili barem njihovi oficijelni predstavnici – zakazale kad je riječ o tragediji uništenja Jevreja u Trećem Reichu. Svjedoči očajnički krik Edith Stein u njenom pismu papi Piu XI. od 21. aprila 1933. godine: “Nedjeljama čekaju i nadaju se ne samo Jevreji nego hiljade vjernih katolika u Njemačkoj – ja mislim i u cijelom svijetu – da Crkva Kristova podigne svoj glas, da pokaže jedinstvo oko ove zloupotrebe Kristova imena. Nije li pretvaranje u božanstvo rase i državne vlasti, što se utuvljuje u glavu svakodnevno na radiju, otvorena hereza? Nije li borba za uništenje jevrejske krvi sramoćenje presvete čovječnosti našega Otkupitelja, presvete Djevice i apostola?… Mi se svi, koji smo vjerna djeca Crkve i promatramo otvorenih očiju situaciju u Njemačkoj, bojimo da će teško stradati ugled Crkve ako se dalje bude šutjelo”.
No nisu te Crkve toliko zakazale, dapače, pružale su dokaz o angažiranju, o izvjesnoj borbenosti i silini, kad je riječ o suzbijanju i iznošenju na zao glas komunističke ideologije. Danas je pak očito da je nacistička ideologija bila opakija od komunističke, budući da je napadala samog čovjeka kao čovjeka. Da je, kako ističe teolog Jean-Miguel Garrigues, njena rasna podloga poricala kršćansku suštinsku istinu o ljudima kao djeci Božjoj i samoj mogućnosti spasenja svih ljudi. Paradoksalna iz toga proishodi poruka: više se brani vjernike i Crkvu kad se brani čovjeka, nego kad se samo progon vjernika i Crkve uzima za povredu čovjeka. Temeljno sučeljavanje s tom istinom još nije ni izbliza dovršeno. Mnoge nepravde još valja ispraviti, mnoge pravde priznati.
Peščanik.net, 04.03.2011.
ANTISEMITIZAM
