Kada bi kojim čudom postojao djelić kugle zemaljske gdje bi Nenad Rizvanović s punim autoritetom i odgovornošću mogao regulirati principe dobre vladavine, brinuti se o miru, ljubavi i skladnim međuljudskim odnosima, bojim se da na takvome mjestu smijeh ne bi bio dobrodošao. Sve bi odzvanjalo od smrtne ozbiljnosti koju diktira marš visokih ideala u visokim čizmama. Slutim da jedan od razloga tome leži u njegovoj vjeri.

Književni kritičar, urednik i (ko)autor kulturne politike ORaH-a, naime, spada u one koje vjera štiti od razmišljanja, pa time i od težih delikata poput sumnje ili ironije. Premda se u ovoj prepisci, ne znam zbog čega, deklarirao kao nevjernik, on naprosto bezuvjetno vjeruje u ocjene koje su o „Charlie Hebdou“ iznijeli Alain Badiou i Tariq Ali, onda ih preuzima kao vlastite stavove, onda ih formulira kao prijeke optužbe, pri čemu se uopće ne libi implicitno priznati kako satirični magazin čijih se zlodjela gnuša nije čitao, a sasvim je moguće da do atentata i globalne eksplozije teme pogodne za oštrenje relativističkih sjekutića nije ni znao da postoji.

Ukoliko su sveti spisi i misli obogotvorenih autoriteta pri ruci, Rizvanović nema potrebu osobno se upoznati s materijom o kojoj raspravlja, niti će ga takav hendikep priječiti u donošenju kategoričnih sudova. To svakako jest blagodat koju omogućava slijepa vjera: utrčiš u javnu debatu oslonjen na intelektualne štake – tim bolje ako su ove od prominentnijih marki (Badiou, Ali) – i izgubiš onaj gorki osjećaj o sebi kao invalidu.

Problem s tako usvojenim sudovima u tome je što su redom falsifikati, od prvoga do zadnjeg: Rizvanović najprije (što je manje važno) falsificira svoju upućenost u predmet spora, zatim (također ne osobito važno) falsificira prigovore koje sam mu uputio, potom (mnogo važnije) falsificira karakter „Charlieja Hebdoa“ da bi se na njega mogao što efektnije ostrviti, a naposljetku (najvažnije) falsificira „muslimane“, formira od plastelina svoj skupni objekt ljubavi, skrbi i „razumijevanja za Drugoga“, čitav jedan golemi entitet koji će bez milosti unificirati ne bi li ga prilagodio svojim zaštitarskim dogmama. Uopće ne sumnjam da bi najveći broj „muslimana“, autorskom voljom pretvorenih u tupe i limitirane klišeje – i to klišeje po mjeri tobože omrznutog Zapada – Rizvanovićev postkolonijalni zagrljaj mogao doživjeti samo kao nasilni pokušaj gušenja.

Kako to tehnički funkcionira, vidi se već iz uvoda njegova reagiranja, kada autor veli da „možda ne bi(h) smio preskočiti početak“ moga teksta, gdje ga upućujem na nedostatak „boljih manira“. Pa će Rizvanović ovako: „Nekoliko mojih usputnih napomena o fenomenu ‘Charieja Hebdoa’ navelo je Ivančića da me pozove ‘na suzdržavanje od prodika nakon obavljenog masakra’, a ako već moram i dalje pisati o istoj temi, onda nek’ ‘potrošeno olovo ne izuzimam iz analize’“.

Originalna verzija te moje primjedbe glasi pak ovako: „Ako si o nečijoj štetnoj pojavi šutio prije osude na smrt, suzdrži se od prodika i nakon obavljena masakra. Ili – ako to već nisi u stanju – pokušaj utrošeno olovo ne izuzimati iz svoje analize.“

Izostavljanjem početnoga dijela ove napomene – „Ako si o nečijoj štetnoj pojavi šutio prije osude na smrt…“ – Rizvanović, dakako, izokreće smisao „boljih manira“ čiji mu nedostatak spočitavam (i još to lukavo preskakanje prati opaskom da nešto „ne bi smio preskočiti“!), jer ja njega nisam pozvao „na suzdržavanje od prodika nakon obavljenog masakra“, nego sam ga podsjetio na to kako bi bilo mnogo uljudnije suzdržati se od izlijevanja kible kleveta po smaknutim satiričarima „ako si o nečijoj štetnoj pojavi šutio prije osude na smrt“, što je sasvim druga stvar, a Nenad Rizvanović ne samo što je o štetočinskoj ulozi „Charlieja Hebdoa“ postojano šutio, već po svemu sudeći taj časopis nije ni držao u rukama.

Detalj je, rekoh, relativno nevažan, ali upućuje na strategiju koju djelatnik u polju kulture sve vrijeme poduzima. Stvari su dakle u originalu bitno drugačije – i uglavnom posve suprotne – od verzija koje nam on prepričava, makar se pritom koristio citatima elitnih mentora. U najkraćem: Rizvanoviću je krvotvorina (jedini) povod da se upušta u krivotvorine, a to čini zato da bi, hineći razmatranja o zločinu, poduzeo svojski napor u njegovu opravdavanju.

Moja intervencija svodila se na to da je nemoralno čupati „Charlie Hebdo“ iz konteksta njega samog, jer bismo – prihvatimo li optužbu za „kulturni rasizam“ prema muslimanima, koju je Rizvanović usisao od Badioua – prema istim kriterijima satirični magazin morali optužiti i za „kulturni rasizam“ prema bijelim kršćanima ili židovima. Samo što takav polirasistički projekt, medij koji njeguje multikulturalan pristup širenju rasizma, ne bi bio naročito upotrebljiv u aktualnim idejnim bitkama, te je rentabilnije krivotvoriti samu njegovu suštinu i prikazati ga kao vlastitu negaciju.

Sada je, međutim, Nenad Rizvanović otišao korak dalje, dovevši u pitanje same kriterije, i to tako što je na internetu pronašao tekst Tariqa Alija u kojemu ovaj tvrdi kako je „Charlie Hebdo“ „povremeno napadao kršćanstvo i tek bi se rijetko kad okrznuo o judaizam“. Rizvanović stoga rezonira ovako: „Između zaključaka Tariqa Alija i Viktora Ivančića postoji stanovita, ali važna razlika: je li islam bio glavna meta ‘Charieja Hebdoa’ ili nije? Jesu li napadi na kršćanstvo i judaizam bili samo alibi za napad na islam?“

Tu su već intelektualne štake u punome pogonu, pa stječem dojam kako je pregalac u polju kulture naumio na mene nahuškati kompletnu lijevu teorijsko-aktivističku scenu: da bi, u tragikomičnoj upitnoj formi, baratao tvrdnjom kako „Charlie Hebdo“ širi „kulturni rasizam“ i „sumnjive političke ideje“, potreban mu je Alain Badiou, a za denuncijaciju da su satirički „napadi na kršćanstvo i judaizam bili samo alibi za napad na islam“, nužan mu je Tariq Ali, pogotovo ako se čini da je baš Ali idealno rješenje za ono relativističko „ali“.

Posljednja tvrdnja, čak i kad je uz nju stavljen ukrasni upitnik, dosiže razinu besramnosti. List koji je pod nazivom „Hara-Kiri“ bio pokrenut prije više od pola stoljeća i imao desetgodišnju pauzu u izlaženju (1970. promijenio je ime u „Charlie Hebdo“, nakon što je godinu ranije ugašen zbog sarkastične obrade smrti generala de Gaullea na naslovnici), časopis koji se čitavo to vrijeme bez milosti rugao političkim vlastima, religijskim vođama, svim vrstama bigotnosti, rasizmu, kolonijalizmu, eksploataciji, a ponajviše univerzalnoj ljudskoj gluposti, prvi je put objavio karikaturu poslanika Muhameda 2005. godine – dakle poslije više od tri desetljeća aktivnoga stvaralaštva – u znak solidarnosti s danskim karikaturistima na koje je pokrenuta hajka.

Blasfemične crteže tada su na ovim prostorima solidarno objavili i „Mladina“ i „Feral Tribune“, francuski satiričari odmah su zaprimili smrtne prijetnje, i ja savršeno razumijem mehanizam prkosnoga otpora prinudi – poriv da ne pristaneš na to da ti prostor slobode diktira oružjem potkrijepljena naredba – ali kako da to razumije Nenad Rizvanović ako on, slijedeći Alija, tvrdi da je „Charlie Hebdo“ više od trideset godina stvarao „samo alibi za napad na islam“? Kako se uopće postaviti prema ležernome tonu toga klevetništva? Držati se upitnika, jer je to „ali“ od Alija? I kako tumačiti svu tu srcedrapateljnu i politički korektnu poviku na blasfemiju ako je Rizvanović spreman pljuvati po činjenicama zato da bi pljuvao po grobovima?

Uzalud djelatnik u polju kulture upozorava da ja branim svoje „poetičke uzore“, jer sam u vrijeme susreta s radom tih uzora ja već bio poetički formiran. Kao kritičar, mogao bi dokučiti barem to da su poetike „Charlieja Hebdoa“ i „Ferala“ vrlo različite, a povezna nit između ta dva lista tiče se manjka respekta prema svetinjama. Izgleda da je upravo taj nedostatak ono što Rizvanovića razdražuje, ali u strogo selektivnom smislu: za njega je „žuta zvijezda u Poslanikovom anusu blistav ratnohuškački materijal“, dok će trokutasti Duh Sveti zabijen u dupe Isusa Krista (i priložen u vidu ilustracije uz moj prošli članak) evidentirati kao „alibi za napad na islam“.

Meni je, da ne bude zabune, potpuno svejedno hoće li književni kritičar satiru „Charlieja Hebdoa“ smatrati rasističkom – jer u njegovu mrkom svijetu smijeh nije na cijeni – ali me prilično živcira kada satiričkim zlikovcima odriče polirasističku vokaciju i kada, nastojeći „rasvijetliti“ krvotvorinu, lansira krivotvorinu. Wolinski je 1994. u redakciju „Ferala“ došao s naramkom tužbi koje je protiv njega podigao Le Pen, jer je karikaturist ismijavao fašistovu antiimigrantsku politiku, i Rizvanović bi, da je iole pristojan, to bio dužan uzeti u obzir kada istoga Wolinskog optužuje za rasizam. A da je Wolinskog kojim slučajem dokačio metak iz redenika nekog Le Penovog pomahnitalog fašista – da je umjesto islamističkih fanatika stvar riješio francuski dvojnik Andersa Breivika – cjelokupna argumentacija Nenada Rizvanovića skončala bi u crnoj rupi, ili, također moguće, u banalnom otvoru kurentnijega među prorocima.

Ovako, njegov tekst može biti obilno natopljen lažnim razumijevanjem prema onome klišeiziranom „Drugom i drugačijem“, odnosno poniženom i uvrijeđenom. „Charlie Hebdo“ je, prema kritičarevoj ocjeni, „spao na to da se ruga muslimanima“, on „maltretira podčinjene i diskriminirane“, zatim opet „gnjavi podčinjene i diskriminirane“, pa se onda „bijedno i nečasno ruga slabijem i progonjenom“, a k tome se „okomio na Poslanika, ni krivog ni dužnog, i obične ljude, vjernike, koji su žrtve sveprisutne islamofobije“.

Odvažimo li se ove prosudbe načas uzeti zdravo za gotovo, nužno se nameće pitanje: ako su s jedne strane nevini, podčinjeni, diskriminirani, slabiji i progonjeni „muslimani“, a s druge strane zli satirički nasilnici i provokatori – tko su ubojice? Ako su ubojice neka treća strana, ni na koji način vezana uz temeljnu opoziciju nevini „muslimani“ – zli satiričari, zašto nas Rizvanović uopće masira sa svojim prenemaganjima? Kakva je, naime, veza između toga što su satiričari „rasisti“ i toga što su mrtvi?

Radi se o tome da Rizvanović zapravo ne misli kako su ubojice isključene iz opozicije nevini – zli, a bogme ni da su svrstane na stranu zla. U tome je više nego jasan, jer piše da „možda danas publika ne vidi ništa bijedno i nečasno u ruganju slabijem i progonjenom ako se to uklapa u ‘demokratske standarde’ i ‘vrijednosti slobodnog društva’, samo što nikoga ne bi trebalo čuditi kad takva zabava završi u krvavim kupkama.“

Ako dakle „nikoga ne bi trebalo čuditi kad takva zabava završi u krvavim kupkama“ – a „zabava“ je „bijedno i nečasno ruganje slabijem i progonjenom“ – to ne može značiti ništa drugo nego da su izvršioci smrtne kazne nastupili u ime pravde, iako je prikladno od njihova se postupka ograditi. Oni više nisu puki zločinci, niti puki teroristi, niti zaslijepljeni vjerski fanatici, već naoružani reprezentanti ugroženih „muslimana“, kolektiviteta koji je književni kritičar prigodno konstruirao i unificirao, da bi svoju „zapitanost“ nad zločinom razotkrio kao potragu za uzrocima koji bi zločin opravdali.

Prava je ironija u tome što su Rizvanovićevi „muslimani“, pod firmom tolerancije i zalaganja za interese ranjive grupacije, predstavljeni kroz najgore orijentalističke stereotipe: oni su, veli kritičar, „tako drukčiji, nepredvidljivi i bolećivo ovisni o Poslaniku“, oni „nisu u stanju prihvatiti demokratske standarde“, oni se čak „ne mogu suživjeti s vrijednostima slobodnog društva“. Oni su tako prokleto svi isti da ih je Rizvanović spreman izvrijeđati na pasja kola ne bi li uobličio onaj kolektivni „slabi subjekt“ koji će biti dostojan njegove skrbi. U junačku borbu protiv nepravdi Zapada on stupa naoružan kolekcijom tipično zapadnih šablona i predrasuda, na taj način obavlja svečanu javnu demontažu vlastitih čvrstih stajališta, a sve što povodom likvidacije novinara ima primijetiti o slobodi je da se „muslimani“ s njom „ne mogu suživjeti“.

Na kraju moram priznati da mi je posve nejasno zbog čega se Nenad Rizvanović toliko užasava satirične skarednosti kada njegov smrtno ozbiljni tekst ne priznaje obzire. On može poslužiti kao pisani dokaz da je glupost nužno blasfemična. Ne uspijevam se ovoga momenta sjetiti satire koja bi bila do te mjere surova prema žrtvama. Odlična je stvar što Rizvanoviću zbog toga neće faliti ni dlaka s glave.

Novosti, 18.04.2015.

Peščanik.net, 19.04.2015.

TEMA – NAŠ TERORIZAM

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)