Trg bana Jelačića u Zagrebu, 1. juni 2016, foto: Fah

Trg bana Jelačića u Zagrebu, 1. juni 2016, foto: Fah

Ako se na onom Hodu za život prije par tjedana okupilo 15 tisuća duša, danas ih je na Trgu bana Jelačića bilo barem 100. Tisuća. Ljudi.

I svi onako nekako “kurikularni”. Svi u obrani “Cjelovite kurikularne reforme obrazovanja”. I sve neki pozitivan pristojan svijet, učitelji valjda, profesori, nastavnici, građevinari, službenici, poljoprivrednici, stranci, tko bi znao, roditelji s djecom, djeca s roditeljima… Sve zapravo građani, u onom pravom smislu te riječi.

Tek tu i tamo, kad se spomene ministra Predraga Šustara, masu bi preuzela negativa, pa bi krenulo: “Ostavka, ostavka” i poskakivali bi transparenti poput: “Šusteru cipele, građanima obrazovanje”.

Bilo je takvih gomila. Transparenata. Pametnih, mudrih, bogami i obrazovanih. Kao da su po njemačkama, engleskama, švicarskama završili srednje škole, pa na oxfordima, harvardima, stanfordima fakultete, a ne tukli ove ruine od gimnazija i strukovnih škola s potplaćenim i frustriranim profesorima pa završili na ostatku ostatka Filozofskog fakulteta neku jadnu – sociologiju.

“Narodu obrazovanje – ludom radovanje” ili “’45 plus ’91. nije jednako ’16” ili “Prodajte si mater” ili “Nepodnošljiva lakoća cenzuriranja” ili “HRAST u šumu, a ne učionicu”, ili “Ne kaže se Klerikularna reforma nego kurikularna reforma”, a s tim povezan i “Željka, pošto pilule?”.

Dvije daske

Bit će da se dobar dio razloga za okupljanje ovih 40-ak tisuća ljudi dijelom krije i u žestokoj ofanzivi upravo kršćanskih fundamentalista Željke Markić koji su se popeli na vrh glave – znamo to – i samom poluraspadnutom HDZ-u u kojem su sve svjesniji štete što im radi ova farmaceutskim lijekovima potkovana pro life skupina bezveznjaka.

Ne bi oni trebali biti važni. I nisu. Tek bi se kroz masu pojavio poneki lik s nekim papirom formata A4 upozoravajući sve na opasnosti od srbokomunističke nemani (ne opet!) tvrdeći da djecu moraju odgajati crkva i škola, pa onda i roditelji i da im je sada – na kraju godine – mjesto za stolom, a ne u štrajku (opet, sic!).

Jasno je svakome s dvije daske u glavi da je pozornica ovog prosvjeda postavljena prije nekoliko mjeseci: s jedne strane konzervativnom kulturnom, ekonomskom i obrazovnom revolucijom opskurne manjine koja je nakanila u što kraćem vremenu ovladati svime, osim s četiri zida, a s druge tihom većinom koja je u srijedu poručila da je bilo dosta nijemoga gledanja kako se cijelo društvo vraća u neslavnu prošlost s pogledom u siromašnu budućnost.

Jasno je to bilo i onima protiv kojih je ovaj prosvjed i usmjeren, Domoljubnoj koaliciji, koja je odmah stala vikati da iza svega stoji SDP, baš kao što su MOST-u zamjerili da vlast gura SDP-u jer su odlučili glasati protiv HDZ-ova predsjednika Tomislava Karamarka nakon što je uhvaćen s rukama umočenima u naftu.

Jasno je to bilo i predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović, koja je odlučila da više ne želi biti u taboru s onima što joj kvare ljestvicu popularnosti, pa se lagano prišunjala prosvjedničkoj strani vireći joj preko ramena.

A gdje ste bili ’91?

I sve je to tako trajalo. Puno se govorilo. Barem dvije od onih učiteljica na pozornici su se rasplakale. Neke u ime prodanog domoljublja, neke jer im je došlo. Kako i ne bi? Vrlo dobro znaju gdje i kako rade. Jer traje to. Traje i duže od ove države.

Bilo je barem deset, ma što deset, sto razloga da se ovih 40-50 tisuća ljudi okupi još prije 20 godina na istim ovim trgovima s istim zahtjevom, ako im je već stalo do obrazovanja, zvalo se ono školovanje, nastavni standard ili kurikulum. Ali umjesto toga, ovdje se uporno šutjelo. Toliko uporno da se ni riječ nije rekla kada je čizma zgazila i one ostatke ostataka iz ionako polurazorenih osamdesetih.

Rezultati šutnje? Evo ih.

Do prije par godina u jednoj trešnjevačkoj nekad poznatoj i priznatoj školi već na ulazu bi vas dočekalo raspelo veliko oko tri metra puta metar i pol. Ravnatelju nije padalo na pamet da ga skine sve dok pritisci nisu postali takvi da je shvatio kako mu je politički bilo oportunije ipak to učiniti. Ali su zato krunice ostale. U svakom razredu obješene točno iza profesora/profesorice. Ako vas dalje zanima, raspelo se vratilo nakon farbanja.

Ima tome nekoliko godina, jedan učenik u pristojnoj zagrebačkoj donjogradskoj školi popišao se usred sata u razredni ormar. Zašto? Poželio je po stoti put taj tjedan ići na WC. Učiteljica/profesorica nije mu dopustila. Ovaj je mrtav-hladan došao do ormara, otkopčao šlic, učinio što je htio i vratio se na mjesto. Zaprepaštenje opće. Šok i nevjerica. Kazna? Nula bodova.

U drugoj školi, sad opet nedavno, molili su roditelje da iskoriste sve veze koje imaju u gradskim ili državnim strukturama ne bi li se obnovili, pazite sad!, parketi, prozori, zidovi i WC-i. Dakle, da se obnovi sve. Osim fasade, jer da je to riješeno. Kao otac dojučerašnjeg osnovnoškolca, teško mi se sjetiti roditeljskog sastanka na kojem se nešto nije molilo i tražilo: treba WC papir, treba tekući sapun, trebaju papirnati ručnici, treba papir za printanje, treba toner…

Ili kada je dobio “po ušima” jer se na poster o Africi usudio staviti dvije Bušmanke – bez grudnjaka. To bi, je li, izazvalo neželjene posljedice u školi, jer da djeca nisu navikla na gole grudi, pa bi došlo do… Ne znam čega. Pitao sam ih na informacijama i dobio neki odgovor koji mi ni danas nije jasan.

Tuga i jad

Sve ovo može ponoviti svatko od vas čije dijete ima (ne)sreću pohađati hrvatske škole. Svatko od nas vrlo dobro zna koliko ona u svom jadu i neimaštini ovisi o pojedinom nastavniku. Ili političkim vezama ravnatelja. Iza takve, pojavne slike obrazovanja krije se još gora priča učenika koji muku muče ne samo s profesorima i gradivom, nego prepušteni sami sebi pokušavaju pronaći svoje mjesto na tržišnoj utakmici koja ih je, evo, već dočekala.

Tu se u školama koje se kite onim “Nulta stopa nasilja” mlati na sve strane, tu se ciljano skriva ono što naprave djeca “zaslužnih roditelja”, tu se žmiri na sve što se može zažmiriti. Tu se takvima ne smije dati četiri, jer – to već i svaki žohar iz školske kuhinje (ako još postoje!) zna – zato što u ovoj zemlji znanja ocjena vrlo dobar gotovo u pravilu znači četvrtu osobnu u košarci, odnosno tešku muku u održavanju glave nad vodom u onome što danas znači život. Čast iznimkama, ali naše su škole u rasulu. Uostalom, dovoljno je reći da se, nema tome dugo, strop u jednoj od njih urušio.

Nije sve MIOC, čiji su se učenici prekjučer s Olimpijade – da, one svjetske – vratili s medaljama iz informatike. Oni koji blage veze nemaju, reći će: da, vidite kako se može! Ma vraga se može! U taj se MIOC upisuju djeca sa samim peticama i još ponekim bodovima. Ako tih dodatnih nema, nema ni MIOC-a. No to je još samo jedan apsurd sustava obrazovanja u kojem živimo i u koji su nas utjerali svi oni… Nema smisla da ih nabrajam. To je već, uostalom, napravio prvi čovjek ekspertne skupine Boris Jokić nemušto im zahvaljujući sasvim iskreno na svemu. E, pa “hvala im”!

O svemu se tome, eto, uporno šutjelo. Sve do ove reforme. Cjelovite, ali očito premalo hrvatske…

A učenici? Njima će uvijek ostati ona Discipline kičme (“Krenem dole, krenem gore/ krenem napred, krenem natrag/ napred-nazad, gore-dole/ pa ja sam opet ispred škole/ Tako-tako svakog jutra/ uvek-uvek u isto sutra/ napred-nazad, gore-dole/ pa ja sam opet ispred škole”). Daleko je dan kad će zavoljeti školu. Barem većina njih… I to ne zbog onih koji su bili danas na Trgu.

Goran Borković i Ante Pavić, Forum.tm, 01.06.2016.

“Zemlja znanja, a ne sranja”

Kad je oko 16 sati grunuo potop kao da su ga osobno Bartulica i Ilčić poslali, moglo se znati da će zapravo najvažnija priča sa splitske podružnice pro-kurikularnog prosvjeda Hrvatska može bolje biti kiša. Ipak je u splitskim dnevnim novinama svojedobno ispaljen genijalni naslov “Akcija Ništa nas ne smije iznenaditi odgođena zbog kiše”. Kad pada kiša Splićani se teško odluče ići i na koncert u zatvorenom, a kamoli da će u centru grada prosvjedovati u korist nečega što je teško i izgovoriti, a kamoli znati što sve sadržava.

I padala je, i padala, a dolazak na Trg Gaje Bulata, stisnut između kazališta i crkve Gospe od Zdravlja, bio je skoro depresivan. Pljušti li ga pljušti, nešto ljudi se sklonilo ispod kolonada crkve, par njih ispred teatra. Ali se onda počelo puniti. I napunilo se. Nije to bio onaj fenomenalni prizor s Jelačićevog trga, pa po broju ljudi ni kao onaj sa zadarskog Narodnog trga. Ali je asfaltna ledina bila prekrivena kišobranima, kao sa crteža u dječjim čitankama, osobna procjena je negdje između 500 i 800. Između njih virili su transparenti, ispod njih dolazili su zvukovi zviždaljki, poneke vuvuzele, nekakve čegrtaljke. Organizatori su od početka govorili da neće politiku, i nije je ni bilo, bar ne u govorima, i bar ne izrijekom. Ali je ona uvijek tu. Da nije, ne bi bilo transparenata s natpisima “Vlada, sjedi 1”, ili “Lovoljubna koalicija”, “Tim(e) to go”, “Ovo je ‘samo’ prosvjed, Fešta je kad ode cijeli Tim”. Bio je i jedan “SDP=HDZ”, ali je mnogo upečatljiviji i prikladniji bio “Zemlja znanja, a ne sranja”. Dakle, bez politike, ali istodobno tako natopljeno njome. Ako ništa drugo, na pozornici za političare nije bilo mjesta.

Poruke koje su odaslane bile su iste kao u svim drugim gradovima, a govornice Sanda Simičić i Ivana Visković iz tima koji je radio na reformi, nastavnica Ana Nikolić i mama predškolca Tena Romani govorile su točno ono što su svi oni ispred njih u tom trenutku mislili: škola nije tor za ovce, i zato budite aktivni za dobrobit svoje djece. Rekao bi Zlatko Hasanbegović, sve sami nekompetentni šarlatani. Tena Romani je doživjela ovacije, govoreći ispod kišobrana, s mlađom kćeri u rukama: “Obrazovanje koje potiče znatiželju, razmišljanje i kreativnost te uči vrijednostima ne bi trebao biti balun iluzija.”

A kiša je i dalje padala, i kad se uz mahanje lumbrelama zapjevalo prosvjedničku himnu “Kad bi svi…”. Stala je kad je završio i prosvjed, ali džaba bilo i Bartulici i Ilčiću ako su je nekim tajnim obredom dotad prizivali. Davno nisam vidio toliko dobro raspoloženih, pa i ponosnih ljudi u Splitu na jednom mjestu. Jer, ako i ne bude efekta od svih ovih ljudi koji su se po Hrvatskoj okupili, napravili su puno. Nema više odmahivanja rukom “ma pusti ih, ispuhat će se oni na Facebooku”. Nema više ni “nema šanse da netko dođe po kiši”. Sad znamo da se može bolje. Pa neka samo izazivaju.

Ivica Profaca, Forum.tm, 01.06.2016.

Peščanik.net, 03.06.2016.

Srodni linkovi:

Novosti: Dubravka Ugrešić – intervju

Dejan Ilić – 7.000 promašenih razloga

Dubravka Ugrešić – Ako u bilo kojem kurikulumu vidim svoje ime, dižem tužbu

TEMA – RAZGOVOR O OBRAZOVANJU