Vojislav Šešelj, rođeni Sarajlija, maturant sarajevske Prve gimnazije, diplomant sarajevskog Pravnog fakulteta, živio je u Sarajevu do svojih ranih dvadesetih, što će reći da je u ovom gradu proveo svoje formativne godine. I makar lavovski dio njegovih opačina spada isključivo u domen lične psihopatologije, u njegovoj uvjerenosti da su vulgarne igre riječi sa imenima i prezimenima ljudi koji mu se ne dopadaju kao i uvrede na račun njihovog fizičkog izgleda, privatnog života i članova porodice – neizmjerno duhovite, ima, čini mi se, nečeg tipično sarajevskog. Ljude zaposlene u Haškom tribunalu u naslovima svojih mnogobrojnih knjiga nazivao je očerupanim ćurkama, retardiranim tužiteljkama, degenerisanim majmunima, smrdljivim svinjama, pokvarenim pacovima, no najpoznatija njegova naslovna dosjetka, jedina kojom se koristio u nazivima više od jedne knjige, glasi: Kurva del Ponte. Na način na koji Thompson i Ceca jedno od drugog preuzimaju rime (“mojoj pjesmi budi tema/ za sve one kojih nema”, odnosno “bio si moja nevinost i greh, moja tema/na usnama od suza krvav trag kad god te nema”), frazu “Kurva del Ponte” od Šešelja su bez zazora preuzeli hrvatski ultranacionalisti. U Sarajevu je ona još prije par godina preuzeta u ponešto light varijanti (“Karleuša del Ponte”), no posljednjih dana upravo u Sarajevu svjedočimo intenzivnim naporima u svrhu kurvizacije bivše glavne tužiteljice Haškog tribunala.
Priča stara skoro tri godine, priča koju je otkrila Holanđanka Marlise Simons, dugogodišnja novinarka New York Timesa, a kojom se većina bh. medija već bavila u to vrijeme, s proljeća 2007. godine, reaktualizirana je ovih dana s providnom namjerom bombastičnog starta predizborne kampanje Harisa Silajdžića. Općepoznate stvari tipa činjenice da je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini (kao i poslije, uostalom) Ratko Mladić, kao i cijeli niz oficira, platu primao iz Ministarstva odbrane tadašnje Savezne Republike Jugoslavije predstavljaju se kao ekskluzivno i senzacionalno otkriće. Dejan Anastasijević je još 2005. godine pisao o 30. personalnom centru Ministarstva odbrane SRJ preko kojeg je Mladić primao platu i bio unaprijeđivan čak tri puta u vrijeme ratova u Hrvatskoj i BiH navodeći datume sva tri unapređenja, uključujući i ono treće, od 16. juna 1994. godine (iz čina general-majora u čin general-potpukovnika) koje je potpisao Zoran Lilić, a koje se sada pokušava predstaviti kao nov i epohalan podatak. Anastasijević piše i kako je Mladić, nakon što ga je penzionisala Biljana Plavšić, nastavio primati generalsku platu od Vojske Jugoslavije radeći na fiktivnom mjestu savjetnika u Generalštabu sve dok ga 2002. godine nije penzionisao Vojislav Koštunica.
Politika je, znano je, kurva, pa se samo naivac može čuditi još jednoj dnevnopolitičkoj (zlo)upotrebi žrtava. Ipak, čak i za ovdašnje standarde, cijeli je projekat neobično nemoralan, da ne kažem – kurvinski. Reći da je Carla del Ponte kriva što presuda Međunarodnog suda pravde nije onakva kakva bi bila da je ispisana u Silajdžićevom kabinetu je rijetko besraman čin. Svi oni koji tri sloga riječi genocid izgovaraju sa većim sladostrasnim zadovoljstvom nego što Humbert Humbert izgovara trosložni nadimak svoje malodobne žrtve, morali bi znati da za dokazanost, presuđenost i istorijsku verifikaciju činjenice genocida u Srebrenici, jednu od najvećih zasluga ima upravo njima odskoro omražena Carla del Ponte. Ona je bila ta koja je potpisala optužnicu protiv generala Radislava Krstića “za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona ili običaja rata”. Na presudu Haškog tribunala po kojoj je Krstić pravosnažno osuđen za saučesništvo u genocidu, u procesu povedenom po optužnici koju je potpisala Carla del Ponte, pozvao se i Međunarodni sud pravde kad je zločine u Srebrenici iz jula mjeseca 1995. godine okarakterisao kao genocid. Apsurdno je motive Del Ponteove tražiti u jeftinim teorijama zavjere, sve nagodbe koje je načinila imale su jasan cilj: ubrzati i što je moguće više osnažiti optužnicu protiv Miloševića. Milošević je, međutim, umro prije kraja procesa.
Marlise Simons je još prije tri godine napisala da je Međunarodni sud pravde mogao subpoenom tražiti sve dokumente, kako je više puta i zahtijevano od strane bosanskohercegovačkog tima, ali da je to odbijeno sa obrazloženjem da već ima dovoljno dokaza. Stručnjaci za međunarodno pravo potvrdili su da je ovaj sud više građanski nego krivični, odnosno da je navikao da se radije oslanja na dokumente koje je dobio nego da agresivno traži dokaze. Kreiranje atmosfere u kojoj se bošnjačke mase pokušavaju uvjeriti u iluziju da postoji bilo kakva šansa za reviziju procesa (uopće ne ulazeći u druge aspekte cijele priče) samo je najnovija ilustracija aksioma da se tragedija ponavljanjem pretvara u farsu.
Oslobođenje, 26.01.2010.
Peščanik.net, 26.01.2010.
