Kao neslana prvoaprilska šala osvanula je juče vest u malobrojnim medijima  o krivičnoj prijavi protiv „oca nacije“ Dobrice Ćosića koju su podneli Komitet pravnika za ljudska prava (YUCOM) i Helsinški odbor za ljudska prava. No, nije šala u pitanju, ali je u najmanju ruku indikativna, ako ne i alarmantna činjenica da su se dosad (2. april, 14h) izuzev Borbe, e-Novina i Danasa, koji je makar preneo agencijsku vest, istim povodom u Srbiji oglasili Glas javnosti i Kurir, dok neki drugi mediji, poput B92 – ćute. Vest su preneli i svi značajaniji mediji u regionu, a B92 ćuti? Nije mi namera da spinujem razloge tog ćutanja, ali jedno je jasno: zalogaj je poveći, treba se odrediti prema njemu.

Kulise za dva fronta, famozne dve Srbije, već su u pripremi, a radi se i na kačenju i stabilizaciji žice po kojoj će, balansirajući, hodati svi deklarativni pomiritelji i profesionalni gurači problema pod tepih. Ćosić je na 211. strani knjige naslovljene Vreme zmija, piščevi zapisi 1999-2000. napisao antologijsku rečenicu o Albancima i Srbima: „Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog varvarskog Balkana uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg, balkanskog naroda – srpskog naroda.“ YUCOM i Helsinški odbor ga tuže zbog izazivanja nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti, dok ga (zasad) brane Kurir i Glas javnosti tako što, sve s Branom Crnčevićem podruku, napadaju tužioce povicima da „brane Šiptare“. Nisu problem dva fronta, tu je sve jasno. Na jednoj strani su branioci i zagovarači ljudskih prava, na drugoj branioci i zagovarači svega srpskog, koji više ne prezaju čak ni od toga da u naslove novinskih tekstova stavljaju reč Šiptari. Pitanje je, međutim, kako će biti izvedena igra na pomiriteljskoj žici. Prve naznake su tu: dok profesori književnosti, akademici i ostali nacionalni kulturni poslenici oštre svoja pera da napišu koju o razlici između života i književnosti, teren pripremaju političari. Poslanik G17 Željko Ivanji, na primer, ograđuje se od iskaza Ćosićeve rečenice, ali postupak YUCOMA proglašava – nepristojnim! Nepristojno je, kaže, tužiti pisca koji je izneo impresiju. Vladan Batić iz DHSS je veoma oprezan; nije čitao knjigu, pita se da li je rečenica možda istrgnuta iz konteksta, pa ako nije, onda se ta rečenica „može kvalifikovati kao omalovažavanje nekog drugog“. Aleksandar Jugović iz SPO je ipak oštriji, on smatra da je Ćosić ovde pokazao „crno ljudsko lice“ (između ostalog i zato što je u knjizi dnevničkih zapisa izostavio datume kada je ubijen Ćuruvija i kada je bio atentat na Ibarskoj magistrali). Proglasivši Ćosićevu rečenicu impresijom, Željko Ivanji je najbolje naznačio pravac u kojem treba očekivati da će ići dalje diskusije. Oglasiće se književni poslenici da podsete da piščevi zapisi, makar bili i dnevnički, ne smeju olako biti shvaćeni kao piščevi lični iskazi. Naći će se neko da upozori da je dnevničke zapise žanrovski ponekad teško situirati i da mnogo šta što čitamo u takvim knjigama jednostavno ne može i ne sme biti tretirano kao dokument. Gde Batić stade, mi ćemo poći, pa krenuti da čeprkamo po „kontekstu“ i da pravdamo barda nacionalne književnosti i nekadašnjeg državnika – ipak je reč o vremenu bombardovanja, a to opravdava svaku preteranu reč, svaku psovku, svaku uvredu. Dakle, biće pokrenuta matrica razvodnjavanja, suvišnih i razuđenih nazovi-diskusija o sporednim stvarima, afera će se odliti u rukavce koje niko više neće imati volje ni mozga da prati. Ipak, ova tužba i način na koji će se u odnosu na nju postaviti mediji i javnost (kako šira, tako i ona akademska), način na koji će dalja dešavanja u vezi tužbe tretirati vlast (u „tretiranje“ ne ubrajam lupetanja u Skupštini Srbije) pokazaće pravo lice današnje Srbije jasnije nego mnogo koja afera u poslednje vreme. Lakmus-Dobrica je napisao mnogo, mnogo toga, ali to čak nije ni tema. Niti je tema njegova prošlost, njegov politički put, ništa slično, izuzev činjenice da je u pitanju javnosti veoma poznat čovek. Tema je to što Lakmus-Dobrica, građanin države Srbije, nije tek u četiri zida pomislio ili u trenutku strašnog i opravdanog besa rekao, nego je 2009. pustio u štampu rečenicu u kojoj crno na belo stoji da su kosovski Albanci „socijalni, politički i moralni talog tribalnog varvarskog Balkana“. Da li je to u redu? Da li neko ko je pripadnik „najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg, balkanskog naroda“ sme tako nešto da kaže o bilo kojem drugom narodu?

Treba dobro oslušnuti kako će Srbija odgovoriti na ovo pitanje, jer će to biti govor o temeljima na kojima počiva današnje srpsko društvo, baš kao i govor o njegovoj neposrednoj budućnosti. Ne Ćosićevoj budućnosti, jer on više nije važan, nego upravo budućnosti srpskog društva

 
Borba, 03.04.2009.

Peščanik.net, 04.04.2009.