Potpisavši predlog novog crnogorskog pravopisa, ministar prosvete i nauke u Crnoj Gori Sreten Škuletić, okončao je treći čin crnogorske jezičke drame. Nakon što je u Ustav Crne Gore upisan crnogorski jezik kao službeni, i nakon što je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću otvorena katedra za crnogorski jezik – prva dva čina drame, o kojima još jedino komšijske mačke nisu rekle svoje – dočekali smo dramski klimaks i dobili, da se ne lažemo, očekivani rezultat, novi crnogorski pravopis. Ostajući simbolično pri formi drame, četvrti i peti čin će u prvi plan staviti dalja prepiranja, debate i svađe pristalica crnogorskog, odnosno srpskog jezika (dakle, Crnogoraca i Srba), kao i praktičnu primenu novog pravopisa pre svega u školstvu.

Ova vest izazvala je i pokoju veselu reakciju, recimo na na hrvatskom sajtu www. javno.com. U rubrici „Život”, podrubrici „Zanimljivosti” objavljen je tekst sa nadnaslovom „Piši kako govoriš“ i naslovom „U crnogorski pravopis ušli meko š i ž“, a koji bez skraćenja glasi: „U crnogorskom jeziku prihvaćene su sve inačice, i đ i dj, i đevojka i djevojka, i ćerati i tjerati i sekira i sjekira. Veselja li!“.

Beogradska „Politika“ je, međutim, stvar shvatila ozbiljno, a pošto je zauzimanje stava danas poželjna odlika profesionalnog novinarstva, „Politikin“ stalni dopisnik iz Crne Gore Novica Đurić, dao je svoju ocenu reči profesora dr Milenka Perovića izrečenih na konferenciji za štampu: „Nakon podužeg, više političkog nego lingvističkog slova, profesor Perović je rekao da zahvaljuje Bogu što postoji crnogorska država, što ima Crnogoraca i što postoji crnogorski jezik“.

Više političko nego lingvističko slovo? Naravno. Svako normiranje bilo čega je (i) politički čin, svaka standardizacija svakog jezika je politika. Sastavljanje prvog slovenskog pisma bilo je politika, prevođenje Biblije na narodne jezike bilo je politika, Dositej i Vuk, Bečki književni dogovor 1850, Novosadski dogovor 1954, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika 1971 – sve to bilo je politika, a o normiranju bosanskog jezika da i ne govorimo, to je politika beskraja. Da li je onda iskrenije reći da standardizacija bilo kojeg jezika nema veze s lingvistikom? Nije. Svaki standardni jezik je rezultat sprege politike i lingvistike. To je jedina apsolutna istina uzidana u temelj svakog živog ili mrtvog standardnog jezika, iako je lingvistika srazmerno mlada u poređenju sa potrebom normiranja pisma.

Pošto je rečeno da će za desetak dana biti još jedna konferencija za štampu na kojoj će se, kako najavljuju Škuletić i Perović, više govoriti o lingvističkim odlikama novog pravopisa, zasad je politički aspekt u prvom planu i to zapravo nikoga nema razloga da čudi. Pitanje je samo da li ima koga da ljuti. Imaju li pravo oni Srbi koji ne prihvataju ni bosanski (bez obzira na to da li ga nazivali bošnjačkim) ni crnogorski jezik, nakon što su „odvajanje“ hrvatskog nekako prihvatili?

Nikakav odgovor nećemo dobiti ako pokušamo problem da sagledamo isključivo lingvistički, a još manje ako se damo u poređenja s nemačkim ili engleskim, ili još zahvatimo malo dublje u istoriju da bismo uz njenu pomoć nešto dokazali. Cepanje srpskohrvatskog i nastanak bosanskog i crogorskog jezika ekskluzivni su produkti našeg vremena i apsolutne posledice zbivanja na našim prostorima u poslednjih dvadesetak godina. Nema te komparativne ni istorijske lingvistike na koju je moguće pozvati se s više argumenata nego na legitimno pravo Bosanaca (Bošnjaka, ako vam je draže) da svoj maternji jezik nazovu bosanskim, i Crnogoraca da govore crnogorski, a ne srpski.

Ukoliko bez ostrašćenosti pogledamo lingvističku stranu, primetićemo da zapravo nema tog lingviste koji neće pomenuti štokavski jezički sistem koji je zaista strukturno dovoljno homogen da bude onomad uzet za osnovu jednog, zajedničkog standardnog jezika. No, apsurdno je danas pristati samo na izdvajanje srpskog i hrvatskog, a ne i bosanskog i crnogorskog kao novih standardnih jezika unutar politički i nacionalistički razbijenog štokavskog narečja. Apsurdno, jer ne postoji samo istorija do Novosadskog dogovora, pa onda još do 1990, nego i ova mlađa, i ne postoje samo dva naroda i njihovi jezici, nego i dve mlađe nacije i države.

Naravno, naš veliki problem je upravo tu, slepa mrlja na logičkoj ravni aktivira se pri samom pomenu bosanskog ili crnogorskog jezika, i tada se poseže za drugim „argumentima” koji sa lingvistikom više nemaju mnogo veze. Tada se zaboravlja da je standardizacija jezika normativni postupak koji mora da uzme u obzir stanje na jezičkom terenu, ali da standardni jezik nije sken terena garniran nacionalnom istorijom, već skup jezičkih pravila koja se uče u školama i koriste u svim oblicima službene i javne komunikacije. Taj jezik u Crnoj Gori može biti samo crnogorski ili srpski. Odlučili su da bude crnogorski, amen.

Vratimo se na trenutak na štokavski jezički sistem koji je omogućio stvaranje standardnog srpskohrvatskog jezika, koji je tokom pola veka intenzivno zbližavao sve današnje govornike srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog. Sposobnost neometanog sporazumevanja tokom duga vremena je krucijalni argument zagovornika dvaju suprotstavljenih političkih opcija: onih kojima je svejedno kako se ovaj jezik ili ovi jezici zovu jer im je komunikacija jedino važna, baš kao i onih Srba koji bosanskim Muslimanima ne priznaju ni nacionalnost ni bosanski jezik – a o Crnogorcima i crnogorskom jeziku da ne govorimo (od Hrvata i hrvatskog su u međuvremenu digli ruke, što pokazuje da je sve ipak i stvar navike). Ova druga grupa hrani svoja negodovanja i svoj nacionalizam očiglednim jakim nacionalnim osećanjima kod dve, u poređenju, veoma mlade nacije i odriče im sve atribute posebnosti i svaku sposobnost donošenja zrelih odluka.

Sa standardnim crnogorskim jezikom dobijamo četiri standardna jezika na jednom i dalje zajedničkom – i to upravo na nivou standarda – jezičkom prostoru! Odluke o preimenovanju jezika su razumljivi deo nacionalnog i državnog osamostavljivanja, ali izazivaju (i kod pobornika i kod protivnika) izuzetno burne emotivne reakcije, opsedaju nas, kradu nam vreme i energiju. Gledano sa strane, recimo sa Zapada, ovo su veoma zanimljivi procesi, ali anahroni u svojoj sveukupnosti. No, ako nešto uopšte brine Zapad, onda je to narastajuća nacionalna netrpeljivost na prostorima bivše Jugoslavije, a ne pitanje da li će crnogorski jezik proći međunarodnu registraciju. Naravno da hoće, smešno je i pomisliti da neće.

Ako bismo krenuli putem dobre volje, koje je evidentno sve manje u poslednje vreme, mogli bismo posle svih jezičkih avantura početi ozbiljnije da razmišljamo o novom imenu koje bi objedinilo četiri standardna jezika. To ime ne bi smelo da bude izvedeno iz imena jedne ili dve od četiri nacije i poslužilo bi pre svega da se otresemo sramotne skraćenice, baš kao i signal da navodnim ogromnim (u suštini minornim) razlikama četiri jezika bar svet nemamo nameru da zamajavamo, ako sebe iz nekih vanjezičkih razloga i moramo.

 
Borba, 14.07.2009.

Peščanik.net, 14.07.2009.

Leave a Reply