Svet gori, a baba se češlja.

Ta stara poslovica koja otkriva važan delić DNK Srba i u ovoj izbornoj kampanji pokazala se u – „punom sjaju“. Dok su ceo svet, sve zemlje Evropske unije i sve komšije u regionu grcali u problemima s državnim finansijama – u Srbiji se nemilice trošilo na obećanja i potkupljivanje birača, nepostojećim državnim parama.

Bila je ovo najneodgovornija izborna kampanja od demokratskih promena u Srbiji i od svih izbornih kampanja u poslednje četiri godine u bližem i daljem okruženju. Za samo mesec dana političari su, principom „sporo pamti, brzo zaboravlja“, smetnuli s uma izjavu tadašnjeg predsednika Srbije koji je priznao da nas je kriza „zveknula po glavi“ i da nam do kraja ove, ali i iduće godine život neće biti mnogo bolji i lakši. Za samo mesec dana, svi političari bacili su „pod noge“ vapaj Fiskalnog saveta da se u izbornoj kampanji ne služe lažnim obećanjima i da ne nude „milione, avione, kamione, cilione…“, jer se iz državne kase već više troši nego što se u nju uliva, i ako se nastavi s neodgovornim ponašanjem, Srbija bi mogla da upadne u nevolje kakve recimo ima Grčka. Često se tim povodom spominje prva sednica ove odlazeće Vlade u leto 2008. godine, na kojoj je prva tačka dnevnog reda bio zahtev samozvanog penzionerskog lidera Jovana Krkobabića da Vlada ispuni njegovo predizborno obećanje o povećanju penzija. To njegovo predizborno obećanje koštalo je – pola milijarde evra i Vlada je morala da se zaduži i da to obećanje plati Krkobabiću kako on ne bi napustio Vladu i srušio dogovorenu koaliciju. I danas u kampanji taj isti Krkobabić pohodi Srbiju i obećava penzionerima da „dok je njega biće i penzija“, kao da čovek plaća iz svog džepa.

Nažalost, nije jedini. Kandidati za predsednika države, za premijera, za šefove poslaničkih grupa, za poslanike i odbornike, za predsednike „upravnih odbora“, za direktore javnih preduzeća i „nezavisnih“ agencija, kandidati za kafe kuvarice i portire u zgradama državnih institucija… obećavaju da će kad oni dođu na vlast biti para „k’o pleve“. I da radnici, seljaci, profesori, učitelji, vaspitačice, lekari, studenti, policajci, trudnice, bebe, penzioneri… treba samo da poture svoje novčanike pod državnu slavinu i svima će biti dobro. Ako bi sva ta obećanja bila ispunjena, nova Vlada Srbije morala bi da se zaduži bar dve milijarde evra, jer tih para u budžetu nema. I neće ih biti još zadugo.

Dakle, kad danas u kampanji „kandidat za nešto“ obećava da će 20 odsto povećati subvencije seljacima i čašćavati investitore, kupce stanova, roditelje beba, potrošače… taj nudi lažna obećanja ako odmah ne kaže od čega (odnosno, kog budžetskog korisnika) će uzeti te pare, ili šta će smanjiti od državnih davanja 20 odsto. Jer, javne finansije Srbije su u takvom stanju da trenutno (ove godine a verovatno i naredne dve-tri) mogu da funkcionišu samo kao spojeni sudovi – ako se nekome da više, nekom drugom za toliko mora da se oduzme. U budžetu nema i neće biti para da svi samo dobijaju po 20 i 30 procenata više para, iz prostog razloga što se budžet sve teže puni, a iz njega sve lakše odliva.

Najveći broj političara u kampanji za sveopšte izbore u Srbiji mogao bi mnogo da nauči od – Janeza Janše, novog premijera Slovenije. Taj Janša sada kusa brljotine koje je napravio dok je bio u opoziciji Vlade Boruta Pahora. Sve što je Pahorova Vlada pokušala da uradi na reformama kako bi spasila javne finansije, Janša je dočekivao na „populistički nož“ i obarao, ako je trebalo – i na referendumima. Argumentacija mu je bila da „narod to ne može da izdrži“. Kad je nedavno preuzeo vlast, sav populizam mu se „obio o glavu“, pa je kritičarima njegovih radikalnih reformi poručio da su one „blage u odnosu na stanje u Sloveniji“. Da bi spasao Sloveniju bankrota, Janša je zaveo oštre mere štednje kako bi država manje potrošila 820 miliona evra – morao je da smanji plate (7,5 odsto) i ukine privilegije zaposlenima u državnim službama i administraciji, ukinuo je mnoge privilegije penzionerima, studentima i gotovo svim budžetskim korisnicima, nastavnicima je produžio radni dan za jedan sat, štrajkačima odbija da plati sate provedene u štrajku, ukinuo po jedan od do sada dva neradna dana za Novu godinu i 1. maj…

„Nemoguće je da mi nemilice trošimo iz budžeta, a sve države u Evropi štede“, poručio je Janša kritičarima.

Izbornu kampanju u Srbiji obeležava slogan „nema se, može se“. I niko da se zapita kako to da ceo svet, cela Evropa, sve komšije štede na javnim izdacima – samo Srbija nemilice troši i obećava da će još više trošiti. Dobro, treba imati bar trunku tolerancije za političare u izbornoj kampanji, može im se dopustiti da malo i „laguckaju“. To bi bilo manje vidljivo da nije vreme globalne ekonomske krize. Ovako, zjapi uznemirujuće velika rupa između nas i sveta oko nas. Šaljivo pitanje „ko je ovde lud“ postaje mnogo ozbiljno kad se formuliše ovako: „ko je ovde neodgovoran“.

Mediji, političari, stručna javnost pa onda i laičko javno mnjenje spremni su da se olako i zlurado naslađuju katastrofičnim predviđanjima ekonomista-nobelovaca Pola Krugmana ili Nurijela Rubinija o skoroj propasti Evropske unije i Amerike. To radovanje nad tuđom nesrećom kao da počiva na pretpostavci da je Srbija na nekoj drugoj planeti i blesavoj nadi da će je ta globalna nesreća mimoići.

 
Peščanik.net, 29.04.2012.