Znam šta bi radili ljubitelji hazardnih igara, ako bi u najvećim gradovima Rusije, kao što nam vlasti obećavaju, iznenada zatvorili sve kockarnice. Oni će se kladiti na raketu “Bulava” (“Igla”). Igra će biti krajnje poštena. Jer niko, uključujući i konstruktore ovog čudesnog strateškog oružja, nikada tačno ne zna kako će se završiti sledeće probno lansiranje.

U novembru je, posle nekoliko uzastopnih neuspeha, lansiranje ove morske rakete najzad prošlo uspešno. Odmah su grunule fanfare i bila je objavljena odluka o uvođenju “Bulave” u naoružanje flote. Više od toga, već je započeta serijska proizvodnja nekih komponenti rakete. Svi su očekivali decembarsko lansiranje, koje je proglašeno “kontrolnim” i završnim. Ali avaj, ovoga puta je kiksirao treći stepen i “Bulava” se, kako je rečeno, “samouništila”.

Podvodni raketonosac, koga grade već više od 12 godina, “Jurij Dolgoruki”, kao i njegova mlađa braća “Vladimir Monomah” i “Aleksandar Nevski” i dalje ostaju bez raketa. Nevesela istorija “Bulave” takođe traje već više od 10 godina. Za to vreme je cena rakete višestruko porasla.

Cela ta epopeja je izvanredna ilustracija efikasnosti vladine vojno-tehnološke politike. Ministri su pod rukovodstvom premijera tek sada razmatrali državne vojne porudžbine za 2009-2010 godinu. Ove porudžbine bi trebalo postojano da rastu – uprkos krizi. Na primer, 2009. će se povećati za 28 % i iznosiće 1,3 triliona rubalja. Država planira da od industrije dobije 300 tenkova, 90 strateških raketa (bojim se da je serijska proizvodnja “Bulave” već uračunata), 48 aviona i 14 bojnih brodova. Pri tome, koliko se može razumeti, vojna industrija treba da reši kudikamo značajniji zadatak od proste isporuke naoružanja vojsci i drugim “strukturama sile”. Prema rečima prvog zamenika predsednika vojno-industrijske komisije, “u komplikovanoj ekonomskoj situaciji, državna porudžbina će biti razmotrena kao pomoć proizvodnom sektoru ekonomije u preovladavanju teškoća sa kojima se ovaj sektor, kao i svi mi, sada suočava.” Vlasti se, kako izgleda, inspirišu ruzveltovskim modelom izlaska iz krize. Kao što je poznato, Amerika je postala vodeća industrijska sila kada je za vreme Drugog svetskog rata usredsredila svoje snage na vojnu proizvodnju. Shema izgleda ovako: u uslovima kada u svetu potražnja sirovina drastično pada, glavni potrošač ruskog metala, građevinskog materijala (obećano je da će se za vojsku izgraditi ne manje od 100.000 stanova) i energenata treba da postane “namenska industrija” i uopšte vojska. Jer svih ovih godina, rukovodioci vojne industrije su svoje neuspehe objašnjavali stalnim rastom cena sirovina. Sada, u uslovima krize, industrija sirovina, kako ne bi zaustavljala proizvodnju, biće srećna ako svoju robu proda 15-20 % jeftinije. Što je najvažnije, vojne porudžbine će omogućiti zaposlenost ogromnog broja ljudi. Tako će se pojaviti kupovna moć koja će dati moćan podsticaj razvoju onih sektora industrije koji treba da proizvode “robu široke potrošnje”. Istina, za to ih prvo treba izbaviti od strane konkurencije. To jest, treba uvesti carinske barijere. Između ostalog, carine na uvoz automobila koje su nedavno uvedene treba da budu prva takva mera.

Moram reći da to i ne izgleda sasvim besmisleno, ako bi se sprovelo u duhu čistog kejnzijanstva. Samo što Rusija – nije Amerika. Počnimo od “namenske industrije” koja treba da postane motor ekonomskog rasta. Dok su cene nafte i gasa bile astronomske, država ništa nije uradila na restrukturaciji i modernizaciji proizvodnje. Oprema mnogih preduzeća je prosto zastarela. Srednji uzrast zaposlenih je prevalio 50 godina, a zamena nije pripremljena. Mnoge tehnologije su izgubljene, kultura proizvodnje je katastrofalno pala. Stručnjaci kažu da je uzrok poslednjih neuspeha sa “Bulavom” u tome što je treći stepen bio izgrađen u fabrici koja već deset godina nije proizvodila vojnu tehniku. Glavni problem je u tome što Rusija – kao i SSSR pre nje – želi da proizvodi ceo spektar naoružanja, od pištolja do strateških raketa. I budući da nema jasnih prioriteta, veliki se novac tankim slojem razmazuje po svim fabrikama vojne industrije. Jasno je da će se prilikom povećanja porudžbina, čak i ako bude dovoljno finansijskih sredstava, “namenska” prosto zagušiti.

Još je manje izvesno da će rast vojnih rashoda pogurati razvoj ostale proizvodnje. Za proteklih osam godina narod je navikao na sasvim drugi kvalitet robe nego što ga može ponuditi domaća industrija, koja je u još goroj situaciji nego “namenska”. Upravo se sada vide posledice toga što je Kremlj sve ove godine parazitirao na prihodima od nafte, ne investirajući ništa u realnu proizvodnju. Jasno je zbog čega: krađa bez granica je činila besmislenim bilo kakve investicije.

Kriza je časna i poštena. Ona zabezeknutim Rusima pokazuje istinska dostignuća putinovskog režima.

 
Стенгазета, 26.12.2008.

Preveo Pavle Rak

Peščanik.net, 09.01.2009.