Reklama: Aleksandar Vučić. Za našu decu.
Foto: Peščanik

Ako ne znate šta vladar misli, kako biste mogli znati šta će činiti? Diplomatski izvori bi mogli da posluže, ali zašto bi oni bili pouzdani? Pogotovo ako su iz druge ruke, a svakako će biti. Nije u neskladu sa zdravim razumom da se pretpostavi da će se vladar, autokrata, osoba koja raspolaže ličnom vlašću, rukovoditi sopstvenim interesima. Kojim? Opet, pitati nosioca vrhovne, a lične vlasti, nema smisla jer će odgovor biti veličanstven, što će reći nesebičan, herojski zapravo.

Tako da ne preostaje ništa drugo nego da se teoretiše. Svakako je neophodno da se lična vlast sačuva ukoliko se već ima, nezavisno od toga kako se vladanje motiviše. Šta, dakle, održava ličnu vlast?

Uzmimo primer. Dobronamerni savetnik, pisac ili čak pesnik sedne i napiše pismo kako bi bilo najbolje za vladara i za njegove podanike, a istorija bi pamtila, kada bi raspisao slobodne i pravične izbore i mirno predao vlast pobedniku, ako bi to bio neko drugi. Čitali smo nekoliko takvih pisama, što Titu što Miloševiću.

Ili, drugi primer, Evropska unija obeća da će zemlja biti primljena u članstvo, ako vladar dopusti da vlada pravo, a ne on, i ako su izbori slobodni i pravični. Ako to dovede do smene na vlasti, opšta korist će biti dovoljna da istorija pamti gest velike ličnosti.

Deo te opšte koristi su i mir i bezbednost. Normalizacija odnosa sa Kosovom i podrška suverenosti Bosne i Hercegovine. Umesto da nosi breme garanta stabilnosti, postao bi utemeljitelj regionalnog mira i saradnje. Recimo, kao u Trampovom pismu Vučiću i Tačiju.

Tu je sada problem. Ako postoje pretnje bezbednosti, biće potreban garant stabilnosti. Moguća nestabilnost i nesigurnost oko bezbednosti održavaće na vlasti autokratu, osobu s ličnom vlašću. Ukoliko postoji stalna pretnja izbijanja neprijateljstava na Kosovu ili u Bosni i Hercegovini, biće potrebno da vladar u Beogradu održava mir i da, dakle, bude garant stabilnosti. Kako u inostranstvu tako i kod kuće.

Jedni će reći, kao u slučaju Crne Gore, da bi vladar trebalo da stane na stranu svoga naroda u toj zemlji i da se mane uloge garanta stabilnosti. Drugi će, opet, tražiti da se ne meša u crnogorske unutrašnje poslove, ali ko će onda obuzdavati tamošnje nezadovoljnike? Isto je i u Bosni i Hercegovini. Srpski glasači tamo praktično jednoglasno očekuju da im beogradski vladar garantuje bezbednost i stabilnost. Slično je i na Kosovu. Beogradu možda nije potreban garant stabilnosti već upravo više pravnog reda i uticaja na politiku, ali nestabilnost u regiji trajnost lične vlasti čini mnogima poželjnom.

Zašto bi, dakle, nosilac lične vlasti bio zainteresovan da postigne sporazum s Kosovom? Zato što je to u javnim interesu? Ali najvažniji javni interes je bezbednost, pa sve dok je ona ugrožena, potrebna je odlučna vlast. A to će reći vladar, a ne, recimo, posvađana Skupština.

Uzmimo da je sam vladar, jer je prigrabio svu vlast, izvor pretnji stabilnosti i bezbednosti. Da li ga to održava na vlasti? Ukoliko je reč o političkim izvorima nestabilnosti, kao što su, recimo, sukobi na ulicama ili represija nad opozicijom, onda je odgovor pozitivan, ukoliko vladar ne pretera u arogantnosti, da se tako izrazim. Biće potrebna određena doza korupcije, što je dobrodošlo jer se time dobija još jedno sredstvo jačanja lične vlasti. A i sledbenici, milioni njih čak.

Problem za nosioca lične vlasti jesu spoljašnji udari, kao što je epidemija.

Zanimljivo je da je epidemija nanela najveću štetu, mereno brojem obolelih i umrlih, u zemljama sa autoritarnom vlašću ili s jakom ličnošću na vlasti, posebno ukoliko je reč o predsedničkim režimima. Da bi poređenja imala smisla, potrebno je uzeti u obzir vreme koje su vlasti imale da obuzdaju epidemiju i znanje kako da to urade. Jedno su Italija i Španija, pa i Francuska, a drugo Amerika, Britanija ili Rusija. A onda Brazil, Indija i tako redom. I konačno – Srbija. Jer ovi drugi mogli su da uče od onih prvih.

Ali kriza, nestabilnost, neizvesnost, nesigurnost ljudi, to sve čini da se ljudi okreću vlasti. A ta zavisnost, to je ono što pogoduje ličnoj vlasti. Moguće je da je ojačala ličnu vlast u Kini, o čemu ne znam dovoljno, ali sva je prilika – nije u drugim autoritarnim režimima.

A u Srbiji je zapravo skandal sve što je povezano sa epidemijom. Sa stanovišta vlasti, to što je izmakla kontroli. Vladar nije garant sigurnosti već deluje nesigurno. A dok je za jaku ličnu vlast dobro da ima mnogo nerešenih problema, za oslabljenu to nikako nije dobro.

Novi magazin, 13.07.2020.

Peščanik.net, 14.07.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija