”Došao sam da vam kažem da se ja vas ne plašim.”

”To je zato što vi mene mrzite.”

”Svima je jasno da ga volite. I on zna da ga volite.”

Ne, ovo nije dijalog preuzet iz nekog ljubavnog romana. Ovo je samo nasumični izbor od stotina sličnih rečenica koje su u dva dana predstavljanja rekonstruisane vlade izgovorene u parlamentu.

Kako je izveštavanje javnosti o svom emotivnom stanju postalo novi politički manir? Kada je uključivanje kamera postalo poziv da političar legne na kauč psihijatra i podeli sa grupom kako se oseća? Ovo je bolno, ono bi me jako razočaralo, ovaj to radi jer me mrzi… Otkud to da u ovom našem debelom patrijarhatu koji dečacima brani da pokazuju osećanja (da ne budu pekmezi i seka-perse) neki političar deli svoje emotivne sadržaje sa nama?

Dobro, stvaranje slike o političaru sa ljudskim likom nije naša izmišljotina. Celo čovečanstvo je svaki put obaveštavano da američki predsednik ima psa (najčešće i mačku). Obama se javno udvara svojoj ženi. Putin vozi motor, avion, podmornicu, leti sa ždralovima, jaše konje… (jašu i naši, ali – krizu, kako se sami hvale). Razlika je ipak u tome što se ljudski lik lidera Amerike i (nad)ljudski lik lidera Rusije grade kroz njihove vannastavne aktivnosti. Kada je reč o poslu koji obavljaju, oni ne poturaju javnosti pod nos svoj emotivni život. Uostalom, kao što ni od lekara, automehaničara, knjigovođe ne očekujemo da sa nama dele emocije nego znanje i sposobnost. Zamislite da odete kod zubara, a on vam priča koliko mu teško pada što ga ljudi izbegavaju, što je konkurencija nelojalna i što pacijenti kukaju kad ih boli!?

Pa otkud onda taj manir da političar pred narodom otvara dušu kad govori o svom poslu? Da bismo poverovali kako u ovom bezdušnom svetu našu politiku vode duševni ljudi? Pa lakše bi nas ubedili da smo mi duševni bolesnici nego da su oni duševni ljudi.

U životu, kao i u umetnosti, pa kao i u politici, kad emocija nije autentična, ona je – patetična. Srećom, ima mnogo ljudi koji i to vole inače petparački ljubići ne bi postajali bestseleri niti bi telenovele bile najgledanije.

Peščanik.net, 02.09.2013.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)