Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

U svom novom tekstu “Pronađeno u prevodu” Zoran Ćirjaković piše da treba odbaciti „mučnu etiketu kojom se ‘proslavio’ filozof Rastislav Dinić“, te umesto „‘zveri srpskih’ oko sebe videti ljudska bića“. Neupućeni čitalac će verovatno biti zbunjen ovom salatom od reči, te se, da bismo je dešifrovali, moramo osvrnuti na ranije slučajeve u kojima Ćirjaković poseže za sintagmom „zveri srpske“.

Naime, Ćirjaković već nekoliko godina uporno ponavlja tvrdnju da sam ja u tekstu pod nazivom Zveri srpske (objavljenom na sajtu Peščanik još u oktobru 2010), upotrebio ovu sintagmu ne bih li tako „dehumanizovao“ Srbe. Ponekad me ne navodi kao autora sintagme, ali i onda insistira na tvrdnji da je ona skovana u svrhe rasističke dehumanizacije „primitivnog naroda“. Ta tvrdnja je, kako ću pokazati, glupa laž koju može da iznese samo temeljno nepismen čovek.

Koliko je meni poznato, Ćirjaković je ovu laž prvi put izneo u časopisu Sarajevske sveske, u tekstu „Muški snovi i neoliberalne fantazije“ i jedino je tamo pokušao da ponudi nekakvo obrazloženje za nju, pa zato smatram da je najbolje da se sa njom obračunam upravo tu gde je ona „najjača“, ili barem minimalno smislena (o onoj Politikinoj salati od reči nije ni moguće suvislo raspravljati). U Sarajevskim sveskama, Ćirjaković piše:

“I u Srbiji, gde su podele prvenstveno unutaretničke (i često vezane za “kulturno ponašanje”), “ima” beštija koje se moraju pripitomiti i civilizovati. Ipak, navodno loša i preteća različitost ne vezuje se samo za metafore divljaštva (“zveri srpske” koje je otkrio filozof Rastislav Dinić), već se opisuje i metaforama bolesti (Dubravka Stojanović insistira na dijagnozi i uporno sugeriše da “terapije neće biti”). Iza ovakvog diskursa lečenja nazire se stari (“dobroćudni”) rasistički stav koji destrukciju kulture pravda potrebom da primitivni narod “bude spašen od samoga sebe”.”

Na stranu nepismenost ovog odlomka (šta znači stavljanje reči „ima“ pod navodnike?), i to da se u mom tekstu „Zveri srpske“ ne radi o bilo kakvom „spasavanju naroda od njega samog“, niti ja tu govorim o bilo kakvim „beštijama koje se moraju pripitomiti i civilizovati“. Sintagma „zveri srpske“ u mom tekstu je igra reči na ime pokreta Dveri srpske, i ne predstavlja bilo kakvu „metaforu divljaštva“, već aluziju na način na koji same Dveri vide same sebe i sopstveni narod. Ovo bi trebalo da bude savršeno jasno svakome ko je pročitao prvih par redova ovog teksta koji počinje citatom izvesnog Ostoje Simetića, originalno objavljenim upravo na sajtu Dveri srpskih. Taj citat, koji zapravo predstavlja opravdanje nasilja na beogradskom Prajdu održanom 10. oktobra 2010, glasi ovako:

“I rаnjenа zver, sаterаnа od lovаcа u bezizlаzаn položаj, čini tаj poslednji, čisto instinktivni nаpor dа se spаse, nаsrćući nа svoje progonitelje, pа zаšto ne bi ondа i uvređeni, opljаčkаni, poniženi i obesprаvljeni nаrod nаčinio neki nelogičаn i očаjnički ispаd kаd mu vlаst priredi još jedno, sigurno ne poslednje, аli simbolički nаjbolnije poniženje?”

Nisam dakle ja taj koji „otkriva zveri srpske“ – „otkrivaju ih“ Dveri, u naporu da opravdaju fašističko nasilje. Jer ljudi su odgovorni za svoje postupke, ali zveri nisu. One reaguju instiktivno.

Da je Ćirjaković zaista pročitao knjigu Klausa Tevelajta, koju kasapi na sličan način kao i moj tekst, onda bi znao šta znači i odakle potiče ova figura skrivene zveri koja čuči u svakom čoveku:

“Tokom vekova, društvo je pripitomljavalo nepromišljene porive i želje; divlji, brutalan, prodoran ton naših instinkta bio je uglačan, uglađen i razvodnjen. Rastući rafinman je prosvetlio i uzvisio čoveka; ali zver još uvek spava u dubinama njegove egzistencije. Još uvek je mnogo životinjskog u njemu… i kada se skazaljka života bude približila svojoj primitivnoj niti vodilji, maska će pasti; primitivni, pećinski čovek nastaviće kao i ranije, sa svim divljaštvom svojih neobuzdanih instinkta.”1

Tako je nekada pisao Ernst Jinger, a Tevelajt o njegovom pisanju zaključuje:

“Ono što se Jingeru čini – kako god strano mu to izgledalo – kao definišuće svojstvo njegove ljudskosti, zapravo je najdruštveniji aspekt njegovog bića: stanje njegovih nagona proizvedeno od strane partijarhalnog kapitalizma devetnaestog i dvadesetog veka… Čovek strukturiran na ovaj način žudi za ratom jer mu samo rat dopušta da postigne identitet sa svojom tuđinskom, „primitivnom“, „zverskom“ unutrašnjošću, a da ga ona pritom ne proždere. Drugačije rečeno, rat je ponovno rođenje, vaskrsnuće gomile njegovih mrtvih želja. A kada ove želje probiju na površinu, one daju svetu svoju sopstvenu formu života – koja je smrt.”2

Ovo je tradicija u kojoj se nalazi i Simetićev tekst koji sam citirao. Zver se tu priziva kao alibi za nasilje, a sukob (mada ovog puta ne rat, već obračun sa homoseksualcima, tim izdajnicima muškosti) kao prilika da se zverski porivi nekažnjeno ispolje. Naravno, ja ne mislim ništa slično – naprotiv, verujem, baš kao i Tevelajt, da je ova „zver“ ideološki konstrukt, a ne proizvod „primitivne srpske kulture“, ili šta se već Ćirjakoviću priviđa.

Ovu glupu laž, koja se može pobiti prostim uvidom u ono što u mom tekstu zaista piše, Ćirjaković će zatim varirati – u Nedeljniku, Vremenu, Politici, i na drugim mestima. Nisam nalazio za shodno da odgovaram na to, jer Ćirjakovićevo brljanje ne uzimam za ozbiljno – nema teorijske, filmske, umetničke reference koju Ćirjaković u svojoj zbrkanosti i nepismenosti nije naopako protumačio i pogrešno upotrebio, i ishod je redovno salata od reči, galimatijas bez glave i repa, nevredan polemike, rasprave, pa čak ni demantija.

Jedini razlog što ovaj put odlučujem da ne ignorišem Ćirjakovićeve črčkarije jeste to što njegov novi tekst dolazi kao deo Politikine aktuelne hajke na „strane plaćenike“, te smatram da je dobro da javnost ima uvid u trikove kojima se „lovci“ u ovoj hajci služe.

„U malograđanskoj realnosti, pismenost je sve češće poslednje utočište protuva koje nemaju šta da kažu“, piše u svom tekstu Ćirjaković, i svojim nam primerom svedoči da je krajnje vreme da se oslobodimo malograđanske predrasude da je za čitanje i pisanje neophodno biti pismen.

Peščanik.net, 25.01.2016.


________________

  1. Klaus Theweleit, Male Fantasies, vol. 2: Psychoanalyzing the White Terror (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1989), str. 21.
  2. Ibid., 22-23.