Mala crna haljina, dizajn: Slaviša Savić

Mala crna haljina, dizajn: Slaviša Savić

Mala crna haljina – doslovan prevod sa francuskog, gde izraz označava dužinu (ne do zemlje), odsustvo „teških“ ukrasa i široku upotrebljivost – bila je možda prvi ustupak koji su modi načinile revolucionarne vlasti posle Drugog svetskog rata. Neizbežna na sahranama, koje se nisu mogle cenzurisati, i tolerisana na kulturnim manifestacijama koje je trebalo „pratiti“ (da bi se cenzurisale), mala crna haljina se provukla: naknadno obojena, „prevrnuta“ od drugih, iznošenih stvari, iz paketa, pošto su prethodno odstranjene (ali sačuvane) ruže od satena, nasleđena. Tako se u prostoru minimalne tolerancije održala najsimboličnija, najizazovnija, društveno najsubverzivnija ženska odeća. Njen izumitelj bio je Živanši (Givenchy), koji je upravo umro. Paradoks je da za to nije odgovorna Koko Šanel, i da je najdemokratskiju varijantu svečanog napravio kreator koji je služio pre svega krunisanim glavama i bogatašima. Pored toga što je njegove haljine nosila najljupkija manekenka Odri Hepbern, Živanši mi ostaje u lepom sećanju zbog izvrsnih parfema – premda danas celu seriju varijanata parfema pod imenom Mala crna haljina prodaje Gerlen, što je dokaz da je mala crna haljina pojam, a ne brend. Pre više od dvadeset godina, Živanši se povukao u svoj zamak, koji je strpljivo rekonstruisao, i u društvo svojih pedeset lipicanera. Ime je prodao novom monstrumu tržišta, čiji brendovi počinju sa tašnama i koferima a završavaju sa šampanjcem… no samo je mala crna haljina dovoljna da mu se oprosti – možda ih je nekoliko poneo kao poklone anđelima?

Dugovečnija od listerskih odela i najlon-košulja sa obavezno raskopčanim gornjim dugmetom, majica sa likom Če Gevare i maskirnih uniformi, mala crna haljina čuva svoju dvosmislenu ulogu – između kulta smrti i zavođenja. Ona izaziva strah, poštovanje i pohotu, na muškoj strani, i jasnu društvenu distinkciju, na ženskoj strani: pristalica male crne haljine ne može ili neće da uloži u sebe više, ali se ne odriče izazovnosti, već je naglašava. Među skupim i lepim haljinama svih boja, gde je ženstvenost u vezi sa novcem, ona je bila izazov slobode i improvizacije; među teget i sivim „ideologizovanim“ kostimima oličavala je skandal neskrivene seksualnosti. Danas je mala crna haljina provokativna, jer u opštoj slobodi oblačenja podseća na smrt… i mir. „Ženama u crnom“, koje su se u vreme rata pojavile u Beogradu, Pančevu, Ljubljani, Kopru i nekim italijanskim gradovima, nisu bile potrebne reči – samom svojom pojavom dovoljno su govorile o ratnom besmislu.

Mala crna haljina je, nesumnjivo, mediteranska intervencija u evropskoj modi: na najvišem nivou, crnina udovice došla je sa španskog dvora (onoga na kojem kraljica „nije imala noge“ kada je stigao nepristojni poklon u obliku čarapa). Sveopšta uniforma mediteranske ženske sirotinje jeste represivna i depresivna, no, dovoljno je setiti se Irine Papas ili Ane Manjani u bednom crnom cicu…

Upravo na primeru ženske odeće pravi se jedna od najuočljivijih razlika između mediteranskih i severozapadnoevropskih religija (računajući i Severnu Ameriku). Pre nekoliko godina videla sam dve grupe starijih žena na agori antičkog Korinta, gde je apostol Pavle izgovorio možda najlepše reči o ljubavi. U jednoj niši Grkinje, sve u crnom, kako slušaju svog vodiča – popa, a u drugoj, susednoj niši na ruševinama, Engleskinje, sve u pastelnim bojama, kako pevuše neku crkvenu himnu. Himna je prestala, a pop je napravio pauzu kada je preko agore prešla mlada turistkinja u tesno pripijenoj kratkoj crnoj haljini. Nije li u znamenitom Kazancakisovom romanu, od kojeg je napravljen falš film „Grk Zorba“, zanosna udovica u crnom morala izgubiti glavu jer je izigrala patrijarhalna pravila?

Nepodnošljivu izazovnost male crne haljine mudri kreatori su pokušavali da izbegnu „ukrštajući“ je s „belim detaljima“, odnosno sa uniformom časnih sestara ili učenica. Nositi „beli detalj“ (kragnicu, na primer), bez drugih detalja koji bi doveli u sumnju celinu (dužina, odnosno kratkoća suknje, dekolte spreda ili pozadi, šlicevi i prorezi, nakit, temeljna šminka, izazovna kosa i slično), znači javno se podrediti vladajućem sistemu znakova. Neki od najmizernijih i najmrskijih ženskih primeraka koje znam nosili su u javnim prilikama ovaj kostim infantilnosti i negacije ženskosti. Nije nimalo slučajno što su egzistencijalističke muze svojim potpuno crnim kostimima dodavale „bezobrazne“ bele sokne, umesto oko vrata, čednost oko nožnih članaka. Kada hoćete da se podredite, gospođe, ostanite pri teget i sivim kostimčićima, eventualno haljinama „na bobice“. Ne rizikujte sa crnim, može vas razgolititi!

No, izvan velikih sistema znakova i ključnih opredeljenja, ono što je za malu crnu haljinu važno jeste materijal: kako je mala crna haljina vezana uz telo više nego bilo koja druga, pravi materijal za nju su žersej (vuneni ili pamučni), pletena tkanina ili svila. Za preterivanje može poslužiti pan somot, streč, koža ili čipka. Štofovi su zaboravljeni sa geometrijskom modom šezdesetih. Pamučne tkanine su prihvatljive ako ih je telo znalački izgužvalo i ostavilo svoj trag.

Mala crna haljina ima bogatu literaturnu i umetničku tradiciju. Uspešno je držala protivtežu „beloj plohi” nevine, mučene, lude ili, naprosto, glavne junakinje. Umetnost koja je potpuno iskoristila semiotiku male crne haljine, a dobrim delom je i stvorila, sigurno je film. U domaćoj književnosti, u kojoj je Oskar Davičo smatrao da sivi kostim može biti izazovan („Pesma“), a Dobrica Ćosić da crvena haljina može biti elegantna („Vernik“), nije bilo mnogo mesta za malu crnu haljinu, simbol urbanosti. Ni sirotinjska mediteranska varijanta nije mnogo zastupljena. Crnina, sa obaveznom maramom, naravno, jeste.

Oktobra 1990. kupila sam u Beogradu svoju poslednju malu crnu haljinu. Dubravka Ugrešić me je povela u finu radnju u Čika Ljubinoj ulici, u kojoj su imali jednostavne pletene haljine u odgovarajućim veličinama. Na putu smo se zaustavile pred pozorištem „Boško Buha“, gde su na ulici prodavali crvene kecelje sa zlatnim srpom i čekićem i natpisom „Heroj socijalističke kuhinje“. Kupile smo ih, jer smo mislile da titulu zaslužujemo. Zatim smo kupile po jednu haljinu u boji (za svaki dan) i po jednu crnu (za svaki dan i uveče), plaćajući čekovima različitih banaka. Diskusiju o dijetama, koja je sledila, krunisale smo kolačima iz Zmaj Jovine ulice. Za razliku od one u boji, koja je kao nova, moja mala crna haljina je prilično ofucana: izdržala je predavanja, javne prilike, putovanja vozom (dok je još postojao), pogreb drage osobe, demonstracije i noćne ratne razgovore. Rado bih je bacila, ali ću, ipak, sačekati da sa Dubravkom potražim novu. Bilo gde.

Dopunjena verzija eseja iz istoimene knjige, Centar za ženske studije i istraživanja roda Beograd, 2006.

Peščanik.net, 15.03.2018.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)