U Libiji je, čitamo naslovnice, ”ubijen kralj”. ”Kralj kraljeva”. Platio je za zločin nad zločinima, za zločin da je bio kralj. No znamo li uopće što je kralj?

U napomeni broj 21 prve glave Kapitala (MEW 23, str. 71) Karl Marx kralja potiskuje u refleksijske odredbe. Neki čovjek je kralj samo zato jer se drugi ponašaju prema njemu kao podanici (Untertanen). Zašto? Jer ti ljudi misle (glauben: vjeruju) da su podanici, da su podanici zato jer je taj čovjek kralj. Dakle, odnos između kralja i podanika je istovremen i uzvratan. No, još ne doznajemo što je kralj.

Usto, ta je Marxova ”analiza” jednosmjerna, samo naizgled refleksijska. Nema istinskog zrcaljenja. Marx počinje time da je neki čovjek kralj samo zato što se drugi prema njemu odnose kao podanici. Razlikuje dakle čovjeka i njegovu (kraljevsku) ulogu, ljude i njihovu (podaničku) ulogu. No ujedno pretpostavlja da taj čovjek ne bi bio kralj ako se drugi ne bi odnosili prema njemu upravo kao podanici. Uloga je tog čovjeka ovisna dakle o ponašanju drugih. Ali ne o njihovom ponašanju kao ljudi ili o ponašanju kao takvom, nego o njihovom podaničkom ponašanju. O njihovom apriornom ponašanju ne kao ljudi, nego kao podanika. Dakle, Marx je od odnosa između tog čovjeka i ostalih ljudi preskočio na ravan već podijeljenih uloga. Taj preskok zapravo implicira izmicanje recipročnosti. Jer konsekventno bi bilo reći da su ljudi – s iznimkom jednoga – podanici jer se onaj čovjek koji je iznimka ponaša prema njima kao kralj. Marx i u nastavku na mjesto (aktivnog) subjekta postavlja druge ljude kao podanike, ljude koji vjeruju (misle) da su podanici zato što je prvi čovjek kralj. Kralj dakle svagda već nekako jeste, dok se podanici ponašaju ili vjeruju, to jest postupaju tako kako postupaju. Kralj ništa ne čini, dovoljno je da – jeste.

Pitanje je zato samo vremena kad će se ljudi početi drukčije ponašati i kralja iz objekta slavljenja pretvoriti u objekt preziranja, iz objekta ljubavi u objekt mržnje. I jedno i drugo na podlozi strahopoštovanja. Kralj sad jeste, sad nije. Nema ga kada ga ubiju, ali ne kralja (kralj kao kralj se ne ubija), budući da drugi ljudi uvijek ubiju čovjeka, čovjeka u ulozi kralja. Ubiju ga ne kao podanici, nego kao ljudi. Govor o ubistvu kralja skriva nam upravo tu istinu.

Marx fetišizira vlastitu defetišizaciju. I pada u dvostruko, podvojeno sljepilo, s milionskim odsjajima. Transformacija čovjeka kao kralja u ”karakternu masku”, u ”personifikaciju društvenih odnosa” uvod je u analognu transformaciju cjelokupne grupe ljudi, takozvanih kapitalista. Zašto treba ubiti kapitaliste? Zato jer su kapitalisti. Jer je zločin ljudi, koji su evidentirani ili definirani kao kapitalisti, već u tome da jesu. Tako je s marksističko-lenjinističkom, boljševičkom revolucijom započeo holokaust, koji je s istrebljenjem nosioca kapitalizma imao ukinuti kapitalističku klasu i time sam kapitalizam. Dakako, ostanemo li u Marxovoj ideološkoj mreži, takvo ostvarenje Marxove misli zagovarat ćemo kao neizbježno ili ćemo pak takvu neizbježnost pobijati. Marx nije bio kriv, navodno je htio nešto drugo, samo je ispostavio spoznatu nužnost.

No Marxova je logika neizbrisiva. O kapitalistima razmišlja kao i o kralju: Ti ljudi su kapitalisti samo zato jer se drugi ljudi prema njima ponašaju kao proleteri. Misle da su proleteri (najamni radnici) zato jer su oni kapitalisti (poslodavci, vlasnici kapitala). Revolucija bi tu činjenicu trebala likvidirati: nastupit će komunizam u kojem su odnosi prozirni i jednostavni, bez refleksijskih određenja, transparentniji od vode ili zraka: ”Prozirna ili transparentna tijela ne reflektiraju svjetlo, nego ga manje ili više propuštaju, na primjer zrak, voda, plin itd. Što tijelo više prepušta svjetlo, to je prozirnije”.

U ideološkoj mreži marksizma smo sve dok polazimo od toga da kapitalisti i kapitalizam doista postoje, dok nismo svjesni da je ”kapitalizam” ideološka kategorija par excellence, imaginarni refleks fantazmagorije o ”komunizmu”. Nema jednog bez drugog! Stvarna refleksijska određenja ili korelativne kategorije su kapitalizam i komunizam. Komunizam kao fantazmagorija o neposrednim (međuljudskim) društvenim odnosima, o jednostavnim i prozirnim odnosima među ljudima kao ljudima, zasniva se na predstavi o ukidanju razlika između ljudi i njihovih uloga: svi su sve, niko nije ništa posebno.

Biti kralj nije egzistencijalno određenje. A refleksijski odnos između kralja i podanika, premda je povijesni društveni odnos, ne postoji po sebi. Ne proizlazi iz sebe samog, nego je strukturalno određenje. Proizlazi iz strukture društva kao društva. To ne znači da je odnos kralja i podanika izraz neke društvene egzistencijalije. Jer tek taj odnos konstituira društvenost društva: povijesno određenu i čitljivu društvenost. No društvenosti bez nekog refleksijskog određenja između običnih članova društva i onoga ko je nešto više nema. Ona je univerzalno određenje svih društava kao društava. Univerzalija. Odnos kralj-podanik/podanik-kralj samo je povijesna konkretizacija te univerzalije.

Kralj je zato funkcija, povijesno određena društvena uloga. Strukturalno gledano, element, čije ukidanje, bez nadomještanja, izaziva raspad strukture. Nastupa društvena anomija, međuljudski kaos. Ili se pak struktura, ako ne ukinemo element, nego samo likvidiramo njegovu personifikaciju, u temelju ne mijenja. Ubijemo čovjeka, promijeni se možda ime, a struktura u biti ostaje nedirnuta.To se dogodilo u francuskoj, ruskoj, oktobarskoj,…  revoluciji. Ubili su kralja ili cara, nosioca apsolutističke uloge, a samu su ulogu očuvali. Kralja se ne oslobađamo tako da ga ubijemo, nego da ga ostavimo na životu, ne ubijanjem čovjeka koji je zasjeo na kraljevsko prijestolje, nego ukidanjem samog prijestolja i prestolonasljedništva.

Revolucionarno nasilje kao oblik tiranicida ne može ukinuti tiranstvo, može ga samo obnoviti. Obnoviti, recimo, u obliku diktature proletarijata. Ne postoji dovoljan razlog za ubojstvo kralja, odnosno čovjeka u ulozi kralja. Da bi se ukinula uloga kralja, čovjeka koji je bio u toj ulozi ne smijemo ubiti. Tek ako smo kadri zaustaviti se pred tom činjenicom, pobijedili smo i prevladali svoju neposrednu povijesnu određenost, kadri smo napustiti postojeće povijesno razdoblje, povijesne društvene odnose – refleksijska određenja u koja smo zatočeni.

Ubiti kralja znači nasjesti fetišizaciji, zaplesti se u fantazmu o socijalnom identitetu čovjeka i ”njegove” uloge. Kao da je kralj stvar individualne odluke, izbora, a ne povijesne strukturiranosti društva. Čovjek kao kralj može činiti zločine, ali biti kralj nije zločin. Ako bi bio zločin već samo to da je neko kralj, tada bi sva njegova kraljevska djela bila s onu stranu dobra i zla. Bio bi izvan ili iznad morala. Po toj logici, nema tragike. Postoji samo borba za vlast i jedino političko načelo je volja za moć.

Po tom počelu život sam po sebi ne znači ništa. Zato se i na mrtve ne treba obazirati. Neka mrtvi pokapaju mrtve, kaže Isus u Evanđelju po Mateju, a Marx emfatično ponavlja u Osamnaestom Brumaireu Louisa Bonapartea. Mi idemo dalje! Život i smrt su samo sredstva. Sredstva za osvajanje carstva – zemaljskog ili nebeskog. Ili najradije nebeskog carstva na zemlji.

 

Peščanik.net, 26.10.2011.