Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Odlomak iz knjige „Transrodni marksizam / Transgender Marxism“, priredili Jules Joanne Gleeson i Elle O’Rourke, Pluto Press 2021.

Ovo je bila teška godina za transrodne osobe širom sveta. U Sjedinjenim Državama neka poboljšanja na federalnom nivou iz 2020. poništena su na državnom: 33 državne vlade usvojile su više od 100 predloga zakona kojima se transrodnim osobama (a posebno transrodnoj deci i omladini) uskraćuje pravo na zdravstvenu negu i podršku u školskoj sredini. U maju, u Nemačkoj i Španiji napredovanje ka samoidentifikaciji pretrpelo je poraz posle kukavičke apstinencije lokalnih demokratskih partija. U Velikoj Britaniji su nastojanja da se promeni Zakon o priznavanju roda poražena 2018, a ove godine su transfobične feministkinje, koje finansira američka hrišćanska desnica, podnosile tužbu za tužbom da bi poništile osvojena transrodna prava. U Mađarskoj je Viktor Orban pandemiju kovida 19 iskoristio kao zgodnu priliku da, po kratkom postupku, uskrati transrodnim osobama zakonsko pravo na rod u kom žive.

U tom kontekstu, ne samo što odmah moramo reagovati na nazadovanje i napade na transrodne osobe, već moramo ponuditi i sopstveno razumevanje rodne tranzicije. Transrodno oslobođenje ne želi da bude čisto defanzivan proces, već da svesno gradi na onom što su postigli transrodni pokreti (često izvan vidnog polja javnosti). Ovaj esej započinjem predlogom da se suprotstavimo nekorisnim ili štetnim pitanjima o rodnoj tranziciji i da postavimo novi okvir istraživanja u obliku pitanja kako tranzicije postaju moguće.

Takav pristup nam omogućuje da ostavimo po strani pitanja o tranziciji koja počinju sa ako i zašto. Usmeravanje na način odvijanja tranzicije razlikuje se od onog što je Julia Serano nazvala „etiološkom“ fiksacijom pisanja o transrodnim temama: insistiranje na pitanju zašto neki ljudi postaju transrodni. (Čini se da su cisrodni mislioci posebno skloni takvoj spekulaciji.) O sveprisutnom pitanju zašto, koje se neumorno postavlja transrodnim osobama, Serano piše:

„Na kraju sam shvatila da je to besmisleno pitanje – činjenica je da sam ja transeksualna i da postojim, i nema nijednog legitimnog razloga da se osećam inferiornom u odnosu na ciseksualce (to jest ne-transeksualce). Čim prihvatim sopstvenu transeksualnost, postaje mi očigledno da pitanje „Zašto postoje transeksualci?“ nije izraz puke radoznalosti, već čin neprihvatanja jer ono uvek dolazi u odsustvu recipročnog pitanja: „Zašto postoje ciseksualci?“ Neumorno traganje za uzrokom transeksualnosti smišljeno je da bi se transeksualni rodni identiteti održavali u stanju upitnosti i da bi se na taj način osigurala neupitnost ciseksualnih rodnih identiteta.“

Taj „etiološki imperativ“ često se nameće transrodnim piscima i opterećuje nas očekivanjem da objasnimo zašto smo skrenuli od cisrodne norme, a poželjno je da svoje objašnjenje ukrasimo živopisnim sećanjima na detinjstvo i presudni trenutak ili dramatično otkrovenje. Drugi pravac istraživanja bavi se pitanjem da li se tranzicije uopšte mogu smatrati legitimnim; sve su glasnije pripadnice jedne manjine u anglofonoj feminističkoj filozofiji koje pokušavaju da ospore transrodnim osobama (pogotovo transrodnim ženama, iz različitih razlog) pravo na pripadanje našem polu. Transrodne lezbejke su se posebno suočavale sa optužbom da je njihova kombinacija transrodnog statusa i safičke seksualnosti štetna jer „briše“ cisrodne lezbejke. Ali ostavimo ta pitanja po strani i okrenimo se nečem zanimljivijem.

Za mene se podrazumeva da je tranzicija između rodova moguća. Ali to ne znači da postoji samo jedno viđenje načina na koji se ona zbiva. Oslanjajući se uglavnom na tekstove drugih transrodnih osoba, povući ću razliku između dva rasprostranjena razumevanja procesa tranzicije. Prvo u središtu ima tranziciju kao posledicu uspeha transrodnih osoba u savladavanju niza prepreka na ličnom nivou. A drugo u središtu ima rad transrodnih zajednica u realizaciji naših rodova i naših posebnih traganja za ispunjenjem na ljudskom planu.

Te dve koncepcije nisu suparničke, što znači da, strogo uzevši, nisu suprotne jedna drugoj. Slutim da je većina transrodnih osoba prelazila iz jedne u drugu – možda čak od danas do sutra, a svakako u toku tranzicije. Obe su korisne transrodnim osobama – i kao pojedincima i kao grupi – koje prolaze kroz svet. A njihove razlike možemo opisati na sledeći način.

Po prvoj koncepciji, tranzicija se sastoji u namernom menjanju „susreta“ između pojedinca i rodnih očekivanja društva. Ona nastoji da otkrije „presudne“ osobine koje se, uzete zajedno, svode na „nad-determinaciju“: izvestan broj karakterističnih znakova može učiniti da neko bude opažen kao žena, ili kao muškarac, ili kao nešto između. U fokusu tranzicije je borba transrodne osobe da ovlada načinom na koji će konkretno biti opažena i trenutkom susreta (nasumične razmene), a ona to postiže uvežbavanjem, afektacijama i telesnim promenama.

Drugo viđenje tranzicije usmerava pažnju na transrodne zajednice i način na koji one obavljaju suštinski rad uzajamnog priznavanja. Identiteti se shvataju kao rezultat formativnih odnosa i procesa u okviru zajednice. Ti labavi kolektivi pružaju kontekst ili prostor za artikulaciju novog jezika i razvoj životnog stila i kulture. U prvom planu su krugovi iz kojih su obično izrastali transrodni identiteti i koji pružaju podršku i sredstva, kao što to može samo takvo grupisanje po srodnosti.

Tranzicija kao ovladavanje susretom

Ovo viđenje tranzicije je analitičko: prepoznavanje roda je proces koji se odvija društveno, a transrodne osobe se moraju potruditi da što bolje kontrolišu taj proces služeći se hormonima, hirurškim intervencijama, vežbama držanja i govora, odećom i formalnim promenama u ličnim dokumentima. U njegovom središtu je momenat procenjivanja kroz koji prolaze transrodne osobe dok se posmatraju i pripremaju, kao i u susretima sa širim okruženjem.

Jednostavan primer: lak za nokte možda nije dovoljan da bi žena u procesu tranzicije bila viđena onako kako želi, ali lak u kombinaciji s dugačkom kosom, određenim držanjem, pet seansi laserskog uklanjanja malja i šest meseci hormonske terapije mogao bi to biti. Tranzicija se sastoji u nagomilavanju raznih crta koje ljudima daju do znanja kako data osoba očekuje da je tumače.

Za taj pristup tranziciji karakterističan je fokus na „prolaženje“; za mnoge transrodne osobe idealno stanje je da ih ljudi u prolazu vide kao cisrodne predstavnike njihovog ciljnog roda, i zato one na to troše mnogo energije. U žiži pažnje onih koji „prolaze“ su kako njihov sopstveni oblik (telo, odeća, glas, maniri, izbor reči) tako i interakcija s posmatračem (za kog se obično pretpostavlja da je cis i da je relativno neobavešten o rodnim pitanjima). Usavršavanje te veštine iziskuje ne samo promenu usmerenu na sebe već i novu orijentaciju prema cis većini: prolaznici obično govore o značaju „stapanja“ (pojavljivanja među cisrodnim osobama sopstvenog ciljnog roda bez ikakvog vidljivog odstupanja). Za neke je idealni rezultat „potpuna nevidljivost“: transrodne osobe koje stignu do tog visokog cilja otkrile su svoju tranziciju samo nekolicini izabranih prijatelja, ljubavnika i lekara. (U većini tranzicija odrasle osobe to, naravno, podrazumeva radikalnu promenu mesta stanovanja.)

Transrodne osobe kritičkog duha često problematizuju „prolaženje“ kao asimilacionističko i protive mu se na političkim osnovama: kažu da je takva tranzicija sračunata da ne uznemiri vladajući cisrodni poredak. Ipak, „prolaženje“ ostaje opšta briga kako onih koji su već u procesu tranzicije, kao i onih koji o tome još razmišljaju. Naime, sve dok transrodnim osobama vidljivo stoji nad glavom pretnja nasiljem, „prolaženje“ će za mnoge biti svestan prioritet (bar na svakodnevnom nivou).

Nedavno je tu perspektivu tranzicije kao promenjenog susreta vrlo jasno opisala u nizu tvitova Natalie Wynn, najpoznatija po svom YouTube kanalu CentralPoints. Objašnjavajući, a prećutno i pravdajući svoju želju za hirurškom intervencijom koja bi njeno lice učinila ženstvenijim, Wynn ovako govori o svojoj tranziciji:

„Želim da me ljudi ne smatraju ženom iz sažaljenja, saosećanja ili poštovanja. To je, doduše, bolje nego da me smatraju muškarcem, ali samo u krajnjoj liniji. Želim da me smatraju ženom zato što im je to prirodno, zato što im izgledam kao žena. Ne mogu to da zahtevam, zato je na meni veliki teret. Moram da promenim svoj izgled, glas, manire, ne zbog toga da bih postala žena u nekom metafizičkom smislu (besmislena ideja), već da bih društveno postala žena zahvaljujući tome što se pojavljujem i sadejstvujem s drugim ljudima ‘kao žena’.

Ali subjektivno nije isto što i nepredvidljivo. Postoji velika intersubjektivna saglasnost o tome šta čini da neko izgleda kao muškarac ili kao žena. Poenta tranzicije je uglavnom to da se osoba prikaže kao žensko kolektivnom opažanju.“

Po tom viđenju, tranzicija se pojavljuje kao pomirljivo kretanje, a njen teret uglavnom počiva na ramenima Natalie Wynn. Pošto taj proces ne menja samo način na koji se datoj osobi obraćaju prijatelji i osobe od poverenja, već i način na koji je intuitivno tumače prolaznik, poštar ili kondukter, njegov teret je intiman i, istovremeno, obuhvata celinu društva u svojstvu „drugog“ ili „posmatrača“: oni koji prolaze kroz tranziciju moraju se pripremiti za susrete s nepoznatima pomoću svega što je potrebno da bi bili ispravno „tumačeni“. Ali priča Natalie Wynn ipak nije pesimistična:

„Pre nekoliko godina bilo je vrlo malo ljudi koji su o meni razmišljali kao o ženi. Sad me većina verovatno tako vidi. Moj cilj je da nastavim taj trend dokle god mogu, da se osvrnem na svoj napredak i da jednog dana kažem: „Znaš šta? Prilično je dobro“. Kosa, šminka, hirurgija, glasovne vežbe, pokreti i ponašanje – svaki element je mali deo opšteg nastojanja da promenim način na koji me ljudi vide, na koji se ponašaju prema meni, na koji se odvija interakcija. Neto efekat svega toga – moj stečeni društveni položaj kao žene – čini da je filozofski opravdano nazvati me ženom. Pojedinosti pomoću kojih postižem to dejstvo nisu naročito važne… Cilj moje tranzicije je da se ‘dovoljno’ saobrazim kako bih izazvala onu misterioznu percepciju ‘izgleda mi kao žena’.“

Ta koncepcija tranzicije kao kombinacije mnoštva karakterističnih crta može izgledati posebno privlačna osobama koje su u ranim fazama tranzicije (ili o njoj tek razmišljaju, što je proces koji može trajati godinama, pa i decenijama). Malo grupa u društvu zasnovanih na odluci o rodu može izmaći oštrom oku zabrinutog transeksualca. Ta perspektiva je zanimljiva zato što se u velikoj meri poklapa s perspektivom države. Dok je Wynn (koja sebe opisuje kao „witgensteinsku devojku“) davala sve od sebe da izbegne metafiziku u argumentaciji, njen opis mnogo podseća na naglašavanje „susreta“ kod francuskog filozofa Louisa Althussera. Althusser, koji je kasnije tu poziciju nazvao „aleatorni materijalizam“, smatra da ljudski susreti i interakcije stvaraju subjekte, za razliku od institucija, koje od njih traže da se sami identifikuju. „Kolektivna percepcija“ koju opisuje Wynn ide u tom pravcu kad odbacuje svaku metafizičku istinu: ona želi da je ljudi opažaju kao ženu i (njenim rečima) takav opažaj jedina je filozofski zdrava osnova za to da je smatraju ženom.

Sličan pristup prepoznavanju ženskosti pojavljuje se u klasičnom odgovoru C. J. Halea na pitanje Monique Wittig „Da li su lezbejke žene?“ Shvativši sasvim ozbiljno provokaciju Monique Wittig da lezbejke to nisu, Hale se poziva na bogat izbor istraživanja u društvenim naukama da bi utvrdio crte koje će najverovatnije učiniti da neko bude identifikovan kao žena. U toj vrsti objašnjenja, opažanje neke osobe kao pripadnika datog roda posledica je kombinacije kulturnih obeležja koja utiču na procenu onih koji prvi put sreću tu osobu. Rodno specifične crte mogu izazvati znatan nivo strepnje tokom procesa tranzicije (kao što cisrodni muškarci mogu strahovati da će ih ljudi smatrati nemuževnim ako nose roze odeću, ili kao što cisrodne žene mogu smatrati da kratka kosa čini njihovo lice muškobanjastim).

U većini slučajeva, transrodne osobe imaće i neke crte koje verovatno neće moći da promene (dva primera su kukovi transrodnih muškaraca koji su započeli tranziciju posle puberteta i grudni koš transrodnih žena). Između tih nepromenljivih crta, osoba u procesu tranzicije može uložiti mnogo pažnje i energije na procenjivanje sopstvenih izgleda da u spoljašnjem svetu bude prepoznata onako kako želi. U kratkom filmu koji je naslovila „Rodna disforija“ (u međuvremenu sklonjenom od pogleda javnosti), Wynn prikazuje mučan unutrašnji dijalog kakav vode mnogi koji razmišljaju o procesu tranzicije, samoispitivanje koje, u najgorem slučaju, može navesti transrodnu osobu da tokom dužih perioda ne izlazi iz kuće.

Preuzevši to stanovište, mnoge transrodne osobe postale su bezmalo opsesivno precizne u primećivanju i beleženju karakterističnih rodnih crta u svakodnevnom opštenju s drugima. Postoji mnogo priručnika samopomoći („kako da…“) namenjenih osobama u tranziciji, čiji iskusniji autori otkrivaju akumulirane trikove za postizanje željenog „glatkog“ prolaženja kroz svet.

Ova perspektiva se u velikoj meri poklapa s perspektivom države: na primer, da bi se britansko Pasoško odeljenje uverilo da je promena dovoljno stalna da bi se ispravio podatak u rubrici „pol“, potrebno je sledeće: procena lekara specijaliste, pismo od poslodavca ili lokalnih vlasti kojim se potvrđuje da podnosilac zahteva koristi svoj novi identiteti i zvanična izjava podnosioca. U nekim američkim državama postoje i dodatne mere, na primer objavljivanje oglasa o promeni imena u lokalnim novinama. Zbog toga oni koji žele da ažuriraju svoje lične podatke pristupaju tranziciji kao nizu sukcesivnih zadataka, barem na nivou dokumenata. U mnogim slučajevima, taj proces se odvija s mnogo nepoverenja: transrodne osobe često dolaze u kliniku za promenu pola u vrlo upadljivo rodno kodiranoj odeći, kakvu u svakodnevnom životu ne nose, i usklađuju priču o svom životu i rodnoj istoriji s poželjnim modelom „transeksualnosti“ da bi osigurale pristup hormonima. S obzirom na mnoga ponižavanja i igre nagađanja koje država nameće transrodnim osobama, bezmalo je neizbežno da mnogi od njih usvoje isto stanovište kad govore o svom osnovnom proživljenom iskustvu.

„Tranzicija kao priprema za susret sa svetom“ je, u krajnjoj liniji, korisnija ali i teorijski neutemeljenija zbog svoje postojane fokusiranosti na pojedinca i one koji ga okružuju. Najveća opasnost ovog pravca mišljenja je svođenje tranzicije na proces koji se zbiva u opštem stanju atomizma. Društveni uticaj se pojavljuje samo analitički kao nešto što ometa laku tranziciju i zahteva individualizovane odgovore. Priznanje da društveni odnosi igraju znatno veću ulogu zahteva drukčiji pristup. To nas vodi drugom viđenju tranzicije, u čijem je središtu uloga transrodnih zajednica u razvijanju tranzicijske subjektivnosti koju prva perspektiva shvata kao datu, a ne kao društveno generisanu.

Tranzicija zasnovana na aktivnosti zajednice

Najpre treba da razjasnim sledeće: kad govorim o trans zajednicama, nemam na umu nikakav entitet nazvan „transrodna zajednica“. Pojam jedinstvene zajednice najviše privlači profesionalne političare, koji rado zamišljaju da su u stanju da ostvare interakciju s trećinom potencijalnih glasača tako što će izvesti jednog njihovog predstavnika na ručak. U stvarnosti, transrodne zajednice su jednako podeljene i uzajamno otuđene kao i sve druge grupe: razlike u klasi, rasi, identitetu i rodnoj poziciji krive su za to što je mala verovatnoća da se čak i par transrodnih osoba u istom gradu ikad sretne. (Doduše, zbog verovatnoće duge nezaposlenosti i odbacivanja od porodice životna iskustva transrodnih osoba će mnogo verovatnije konvergirati; ozbiljni problemi s mentalnim zdravljem česti su među transrodnim osobama bilo kog demografskog položaja.)

Zajednice ne treba shvatiti kao trajno ujedinjene ili kao nešto što se podrazumeva. Transrodne zajednice moraju se, kao i sve druge, aktivno gajiti i održavati. Takve zajednice su proizvod brižljivog rada transrodnih osoba na njihovom razvijanju, u okolnostima koje su daleko od idealnih, i nikad ih ne treba videti kao date. Da bi sličnosti između transrodnih osoba prerasle u istinski afinitet, potreban je veliki angažman; uz to, te grupe će se najčešće sastojati od onih koji, pored zajedničkog transrodnog statusa, imaju još zajedničkih društvenih osobina (izuzetak su jasno strukturirane onlajn zajednice kao što je /r/AskTransgender, koja je, kao što joj ime kaže, namenjena samo onima koji se ne kriju i traže podršku).

Ne postoji, nikad nije postojala i ne može postojati jedna trans zajednica; bolje je govoriti o trans krugovima. Ta okupljanja mogu nastati oko grupa za podršku, čitalačkih klubova, noćnih klubova, omladinskih centara, foruma na mreži i u društvenim medijima, čet grupa na WhatsApp-u, zajedničkog stanovanja i žurki. Formiranje transrodnih krugova s vremenom je postalo lakše, kako zbog masovnog pristupa naprednoj komunikacijskoj tehnologiji tako i zbog jednostavnijeg pristupa potencijalnim mentorima.

Krugovi često nisu strogo ograničeni na transrodne osobe: mnoge cisrodne osobe razvijaju afinitet prema transrodnim krugovima; granice na kvir sceni često su propustljive. Grupisanje po afinitetu može nastati spontano ili kao rezultat namernog nastojanja, poznatog kao organizovanje zajednice. Ponekad se grupe za afirmaciju i uzajamni razvoj transrodnog identiteta mogu pojaviti na neočekivanim mestima. Čak i inače neprijateljski mediji kao što je 4chan mogu da gaje nebinarne identitete. Razmišljanje o tranziciji u tom okviru vodi prilično drukčijem viđenju nego što je to cepanje procesa prema rodnim određenjima. Mada nam fokus na „susret“ kojim transrodne osobe moraju da ovladaju da bi se kretale kroz svet štošta kaže, za mnoge tekuće tranzicije samoostvarenje se ne sastoji samo iz interakcija s nepoznatima. Transrodne osobe najčešće crpu snagu iz interakcije s drugim srodnim dušama (često, ali ne uvek, transrodnim) koje su u stanju da im ponude konkretnu podršku, mentorstvo i uzajamno priznanje neophodno za formiranje identiteta.

Pored ličnog nivoa (šta transrodni krugovi pružaju svojim pripadnicima), postoji i kolektivno napredovanje zahvaljujući zajednički nagomilanoj ekspertizi i iskustvu izgrađenom na trajnim vezama među onima koji razvijaju zajednički pogled na svet i spone afiniteta. Na nivou zajednice transrodne osobe su kolektivno sposobne da izgrade veliku bazu zajedničkog znanja. To je posebno važno u kontekstu u kom mnogi pripadnici medicinske profesije i dalje konceptualizuju transrodne osobe u okviru patologije i često koriste zastarele medicinske protokole.

Transrodne zajednice pružaju novajlijama jednu izuzetno važnu uslugu kad im predočavaju činjenicu da je većina njihovih osobina koje su smatrali najuvrnutijim običan kliše u transrodnim krugovima.

Primer praktične mudrosti u akciji može se naći u prvom romanu Imogen Binnie Nevada (2013). Tu glavna junakinja Marija, koja već nekoliko godina prolazi kroz tranziciju, ubrzo posle susreta s drugim transrodnim junakom duboko uronjenim u poricanje, govori o svom pristupu transrodnom aktivizmu na mreži:

„Evo šta Marija obično radi na internetu. To je došlo iz starijeg običaja da svakoj osobi koja misli da je možda trans kažeš da mora biti potpuno sigurna da to zaista jeste pre nego što počne da kupuje odeću ili započne s blokiranjem testosterona… Trans žene interneta su bile, ono: možda je preživljavanje u prvom delu života u ulozi cis muškarca strategija prilagođavanja…

Neko vreme su bile u fazonu: ‘Moraš da budeš sasvim siguran.’ Onda, kao: ‘Ne znam čoveče, izgleda da si verovatno trans, istraži to.’ Zatim, na kraju, kad su Marija i transrodne žene interneta primetile da su njihove dijagnoze na netu 100% tačne, počele su prosto da govore: ‘Jeste, definitivno si trans.’

Jer mada je moguće da neko ko pronađe trans zajednicu da bi s njom popričao o tim pitanjima u stvari nije trans… kad mu neko, kao, kaže: ‘Ti si trans“, možda će početi korisno da razmišlja. U fazonu: ako treba da odlučiš o svom rodu za ostatak života na osnovu onog što ti na internetu kaže par idiota, verovatno imaš i većih problema nego što je lažna dijagnoza transeksualnosti.“

Ovde je vredno pažnje to je što grupa koja je došla do tih zaključaka („Marija i trans žene interneta“) opisana kao kolektiv koji je prešao kroz obe faze teoretisanja i eksperimentisanja pre nego što je usvojio najbolju praksu ohrabrivanja potencijalnih „prelaznika“. Pomoću svojih zajedničkih iskustava i opažanja, oni koji su već u procesu tranzicije izgradili su most između sopstvenog stanja i stanja onih koji se još premišljaju o upuštanju u promenu roda.

Tu se može videti prilično pragmatičan karakter očekivanja i teoretizacija kojima se možemo nadati od zajednica utemeljenih na afinitetu. Nema potrebe da se kaže da je maksima, „Ako se pitaš da li si trans ili nisi… jesi!“ svojevrstan normativni rodni iskaz. Ali relevantan kapacitet za prinudu ne postoji: kao što Binnie ironično nagoveštava, teško da će „trans žene interneta“ imati moć kakvu imaju lekari bolnice John Hopkins; bilo ko sklon da posluša njihov savet verovatno ima dobre razloge za osećanje neizvesnosti u pogledu svog roda.

Pre nego što je napisala roman Binnie je više godina bila vodeća transrodna aktivistkinja i njena glavna junakinja je očigledno oblikovana prema njenim iskustvima politički angažovane Njujorčanke (roman je očigledno autosatiričan). Drugim rečima, uspeh Nevade je zasnovan na mnogo godina bezbrojnih razgovora u kojima su iskustva transrodnog života destilovana u jedinstven narativni prikaz.

Zajednice osoba međusobno povezanih afinitetom sposobne su da izgrade sopstveni jezik za opisivanje iskustava i telâ, što na kraju omogućuje temeljno menjanje termina kojima transrodne osobe opisuju svoje fizičke oblike. Drugi tekst C. J. Halea fokusira se na varijacije u seksualnosti, rodu i otelovljenju koje su omogućile posebne prakse svojstvene zajednicama BDSM lezbejki pre 2000. godine (u međuvremenu su mnoge pripadnice izvršile tranziciju u muškarce). Te preteče današnjih kvir i trans scena stvorile su okvire za menjanje otelovljenja roda (današnje transrodne zajednice to rade na konceptualnijem nivou). U eseju „BDSM lezbejke i njihove tatice: kako upražnjavati seks bez žena i muškaraca“ (1997), Hale piše:

„Rodna igra BDSM lezbejki omogućuje pojavu koja se nekad naziva „menjanje alata“ ili „novo kodiranje“ naših tela u diskursu transrodne zajednice. Seksualne interakcije, zajedno s javnim toaletima i medicinskim sredinama, neke su od sredina u kojima su dominantne kulturne veze između genitalija i roda najčvršće, tako da mnoge transrodne osobe moraju iznova da mapiraju seksualne zone naših tela da bismo bile seksualno aktivne.“

Iako su te prakse istraživali i drugi, a ne samo oni koji će kasnije ući u proces tranzicije, Hale jasno kaže da su one, za mnoge učesnike, sredstvo razbijanja normativnih asocijacija s fizičkim formama koje su ih ranije gušile.

Mada je taj opis direktno transformativnih praksi nastao pre 21 godinu i mada je nastao u konkretnoj zajednici koja je razvila sopstveno razumevanje odgovarajućih termina, on je i dalje relevantan za današnje transrodne osobe. Jedna pesma Gabea Mosesa naslovljena „kako voditi ljubav s transrodnom osobom“ (2012) govori o tom istom procesu semantičke reartikulacije i pojmovne reimaginacije:

Zaboravi slike koje si naučio da vežeš
uz reči kao što su kita i klitoris
pleća i dojke
polomi i otvori te reči
kao što bolničar lomi rebra
da bi potisnuo krv kroz zamrlo srce.

Otarasi se starih reči.
Smisli nove reči.
Nazovi to kloka ili dito.
Imenuj ga po zvuku koji pravi
kad ga rukom protrljaš kroz njegove farmerke,
kad čuješ kako mu srce lupa na unutrašnjoj strani zuba.

Ti tekstovi beleže procese menjanja kolektivno omogućene od onih zajednica afiniteta koje su omogućile i afirmisale tranziciju. Reklo bi se da je to sasvim drukčiji pravac od onog u kom se kreće proces identifikacije i uklanjanja pogrešnih osobina prikazan u prvoj koncepciji tranzicije. Iako je pažnja transrodnih osoba, posebno u ranim fazama tranzicije, često usmerena na „trenutak susreta“, underground skup sredstava izgrađen u zajednici daje subjektivnosti dovoljno snage da se izbori s takvom olujom.

Istaknuta uloga zajednica u pružanju podrške tranzicijama može se razumeti na nekoliko načina. Uverenje Julie Serano da tranzicija predstavlja „unutrašnju težnju“ transrodnih osoba sugeriše da te zajednice služe kao underground sredstva za postizanje izražavanja, koje neke kulture ostvaruju institucionalnijim sredstvima. S druge strane, prikaz ostvarivanja identiteta u Transrodnoj istoriji (Transgender History, 2008) Susan Stryker znatno je složeniji i istoričniji. Stryker prati način na koji se novi identiteti pomaljaju u posebnim kontekstima, i mada su oblikovani percepcijama cisrodnih lekara, dovode te percepcije u pitanje na svakom koraku.

***

Dva opisana stanovišta nisu direktno suprotna; o njima se može razmišljati kao o dva različita načina razumevanja tranzicije. Nijedan ne obuhvata u potpunosti tranziciju kakva danas postoji: ima onih koji izbegavaju zajednicu koliko god mogu i vide svoju tranziciju kao sasvim lični proces (mada je malo verovatno da se, bar u nekom stepenu, neće osloniti na informacije dobijene iz riznica koje su samostalno prikupile transrodne zajednice). A ima i onih koji ne brinu mnogo o uklanjanju nepoželjnih crta ili o potvrđivanju kroz susrete s nepoznatima.

Može li ijedno od ovih stanovišta – individualno dovijanje da se izađe na kraj sa interpelacijom ili zajednica koja stvara sopstveni normativni temelj – ikad biti potpuno prihvaćeno? Iako su zajednice u središtu mog interesovanja, nije mi namera da hvalim njihovo delovanje. Naše organizovanje na ravnopravnoj osnovi postizalo je proboj za probojem u prepolitičkom radu potrebnom da bismo se formirali i održali. Ali to što jedni druge održavamo u životu nije revolucionarna promena. Izvukli smo najbolje što smo mogli iz naše proletarizovane egzistencije; preostaje nam još da je izbegnemo.

Naime, sve dok deluju u kontekstu kapitalističke države, transrodne osobe kretaće se u dva pravca: s jedne strane, atomizovana borba, a s druge stvaranje specifičnog transrodnog modela civilnog društva. Transrodne osobe izlaze iz atomizovanog stanja, ali mu se često vraćaju: mnoge od naših najvećih trauma su izazvale druge transrodne osobe i mnoge od njih koje su napustile aktivizam s gorčinom izgovaraju reči „transrodna zajednica“. Svaka sitna korupcija, frustracija i ekscentričnost koja se nameće kao normativnost crpi svoju moć iz neophodnosti zajedničkog rada na tome da transrodni život ne postane heteronoman, prepušten ćudima i zastarelim protokolima državnih institucija. Drugim rečima, život po našim sopstvenim pravilima neposredno povlači žestoke rasprave o tome ko smo zapravo „mi“.

Rezultat je da transrodne osobe preziru transrodne zajednice i u jednakoj meri se na njih oslanjaju, i to iz istog razloga. Ti uvek nesavršeni i ad hoc krugovi zasnovani na zajedničkom interesu su najbolje (i najgore) privremeno sredstvo protiv totalne pauperizacije proizašle iz postojeće kapitalističke podele rada.

Prevazilaženje te podele zahteva novi pokret o kom zasad imamo samo najmaglovitiju sliku: antikapitalističku borbu koja je delom ponikla iz postojećih borbi za obezbeđivanje našeg osnovnog opstanka i koja je prema njima u potpunosti odgovorna.

Jules Joanne Gleeson, Boston Review, 08.06.2021.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 13.09.2021.

LGBTQIA+
MARKS