Povodom presude Haškog tribunala kojom je Milan Lukić osuđen na doživotni zatvor za ratne zločine počinjene u Višegradu i okolini u periodu 1992. – 1994. godine, neophodno je podsetiti da Lukić pred Tribunalom nije osuđen za dva teška zločina. Naime, 22. oktobra 1992. godine iz autobusa na stanici Mioč kod Priboja, oteto je i kasnije likvidirano 16 Muslimana iz Sjeverina, a 27. februara 1993. godine iz voza na stanici Štrpci oteto je i kasnije ubijeno 19 Muslimana, građana Savezne Republike Jugoslavije. I jednu i drugu otmicu planirao je, organizovao, izvršio i do kraja, do likvidacije otetih, Milan Lukić.

Suđenje za ratni zločin optuženima za otmicu u Sjeverinu održano je pred većem Okružnog suda u Beogradu, koje je osudilo u odsustvu Milana Lukića i Olivera Krsmanovića na po 20 godina zatvora, Dragutina Dragićevića, koji je prisustvovao suđenju na 20 godina zatvora i Đorđa Ševića, koji je takođe prisustvovao suđenju, na 15 godina zatvora. Suđenje za ratni zločin optuženom za otmicu u Štrpcima Nebojši Ranisavljeviću održano je pred većem Višeg suda u Bijelom Polju, koje je presudom od 9. septembra 2002. godine osudilo Nebojšu Ranisavljevića na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

U oba sudska postupka nesumnjivo, pouzdano, na osnovu potpuno validnih dokaza utvrđeno je da je glavni akter obe otmice i likvidacije ljudi muslimanske nacionalnosti Milan Lukić.

Analiziraćemo dva aspekta ovih suđenja i to:

– okolnosti zbog čega Milan Lukić nije izveden pred sud za ova dva teška ratna zločina u sudovima u Srbiji i Crnoj Gori.

– okolnosti zbog kojih osuđeni u ova dva suđenja za ratni zločin nisu tretirani kao pripadnici Višegradske brigade, regularne jedinice Vojske Republike Srpske, iako je to izvedenim dokazima na oba procesa u potpunosti utvrđeno.

Samo četiri dana nakon otmice u selu Mioč iz autobusa na liniji Sjeverin-Priboj, dana 26. oktobra 1992. godine, u Sjeverinu su uhapšeni Milan Lukić i Dragutin Dragićević, koji su se nalazili u automobilu marke pasat. Oni su sprovedeni istražnom sudiji Okružnog suda u Užicu, a ministar policije Srbije Zoran Sokolović izjavio je da su uhapšeni osumnjičeni za otmicu iz autobusa u Mioču. Međutim, protiv Lukića i Dragićevića vodila se istraga u predmetu Okružnog suda u Užicu Ki 118/92 zbog krivičnog dela neovlašćenog nošenja oružja, jer su prilikom hapšenja kod njih i u automobilu pronađene dve automatske puške crvena zastava, automatska puška tompson, četiri bombe, tromblonska trenutna mina, pištolj marke crvena zastava i veliki broj municije od oko 300 metaka za puške i pištolj. Istraga je trajala devet dana, pa je vanraspravno veće Okružnog suda u Užicu obustavilo istragu protiv Lukića i Dragićevića, ukinulo im pritvor i pustilo ih na slobodu bez obzira na veliku količinu oružja i municije pronađenih kod njih. Na osnovu detaljnog uvida u istražne spise Okružnog suda u Užicu Ki 118/92 okrivljenih Lukića i Dragićevića vidi se da u njima nema nijedne reči, niti bilo kakvog pomena o otmici u Mioču. Dakle, neko moćniji je u međuvremenu dezavuisao ministra Sokolovića i sprečio ne samo istragu oko otmice, već bilo kakvu istragu protiv Lukića i on je pušten na slobodu.

Skupština Crne Gore formirala je Komisiju za prikupljanje informacija o otmici putnika iz voza 671 izvršenoj u Štrpcima 27. februara 1993. godine, na čijem čelu je bio Dragiša Burzan. Komisija je u toku svog rada prikupila veliku i značajnu dokumentaciju od Javnog tužioca Republike Srbije. Na osnovu te dokumentacije 13. novembra 1995. godine Komisija je sačinila Izvještaj o rezultatima uvida u dokumentaciju o otmici u Štrpcima u posjedu Javnog tužioca Republike Srbije.

Izveštaj sačinjavaju karakteristični izvodi, zapažanja i kratak opis dokumenata. Izveštaj sadrži opis 58 dokumenata koji se tiču otmice i koji su sačinjeni u ogromnoj većini neposredno nakon otmice (i u roku od 15 dana posle otmice) i od relevantnih faktora (železnice, tužilaštva i organa unutrašnjih poslova iz Priboja, Užica i Beograda). Dokumentacija predstavlja odličan, validan i prvorazredan dokazni materijal za preduzimanje jedne ozbiljne i sveobuhvatne sudske istrage.

Međutim, takva istraga nije pokrenuta. U međuvremenu, u toku 1993. i 1994. godine Milan Lukić je u Srbiji bio u zatvoru ukupno 10 meseci, prvo 15 dana po rešenju sudije za prekršaje zbog neprijavljenog boravišta, a posle izvesnog vremena provedenog na slobodi – devet meseci zbog neovlašćenog nošenja oružja. Nakon isteka te kazne, protiv Lukića je stavljen zahtev za sprovođenje istrage pred Okružnim sudom u Beogradu zbog otmice u Štrpcima, a krivično delo je kvalifikovano kao protivpravno lišenje slobode. Istragu je vodio tadašnji predsednik istražnog odeljenja Okružnog suda u Beogradu Dragoslav Rakić u predmetu Ki 566/94 i ona je trajala 20 dana, od 6. aprila 1994. godine do 26. aprila 1994. godine.

Za to vreme sudija Rakić saslušao je samo Lukića i tri svedoka, iako je morao imati svu dokumentaciju koju je Javni tužilac Republike Srbije dostavio Burzanovoj komisiji u Podgoricu. Na osnovu te dokumentacije sudija Rakić je u istrazi morao saslušati oko 150 svedoka, izvršiti niz istražnih radnji prepoznavanja, suočavanja, rekonstrukcije, uviđaja, provera i veštačenja. Rakić nije saslušao čak ni, od tužioca predložena, tri svedoka, milicionera, putnika voza, trojicu neposrednih očevidaca otmice. Istražni sudija Dragoslav Rakić je, u razlozima za neslaganje sa njihovim saslušanjem, direktno falsifikovao i neistinito prikazao činjenice iz spisa predmeta navodeći da ta trojica putnika, po zanimanju milicioneri, nisu bili putnici voza, već da su u ovaj slučaj umešani tako što su posle događaja kao službena lica uzimali izjave od milicionera pratilaca voza iz koga je izvršena otmica, što je čista laž.

Dakle, sudija Rakić je otvoreno, drsko i teškom zloupotrebom sudijske funkcije istragu protiv Milana Lukića lažirao i sabotirao, a u tome su mu, donošenjem odluka iz svoje nadležnosti, pomogli zamenik Okružnog javnog tužioca u Beogradu, sudije Okružnog suda u Beogradu, javni tužilac Republike Srbije i sudije Vrhovnog suda Srbije.

Kada je ova sramna istraga propala i obustavljena, Republika Srpska uputila je sa Pala zahtev za ekstradiciju Milana Lukića zbog krivičnog dela razbojništva (ne otmice), koji je potpisao sudija Blitvić i koji je stigao u Okružni sud u Beogradu baš na dan kada je Lukiću ukinut pritvor 27. aprila 1994. godine. Istražni sudija Okružnog suda u Beogradu Dobrivoje Gerasimović nakon prijema zahteva za ekstradiciju svojim rešenjem Kri 607/94 od 28. aprila 1994. godine određuje Lukiću takozvani ekstradicioni pritvor, koji može trajati mesec dana, u kom roku će se doneti odluka o ekstradiciji Lukića Republici Srpskoj.

Inače, ovaj zahtev za ekstradiciju je bespredmetan jer Republika Srpska nije ni konstituisana kao međunarodno pravna država, pa nije legitimisana da uputi ovakav zahtev, te regularni postupak jednostavno nije moguć. Bez obzira na to, 27. maja 1994. godine istražni sudija Dobrivoje Gerasimović je našao da su ispunjeni uslovi za ekstradiciju i Milan Lukić je transportovan u Republiku Srpsku, gde je odmah pušten na slobodu i dočekan kao heroj.

O ovoj ekstradiciji izjašnjavao se i tadašnji predsednik Savezne Re-publike Jugoslavije Zoran Lilić, koji je, prema podgoričkoj Pobjedi od 20. avgusta 1994. godine, rekao:

Javnosti je poznata otmica putnika iz voza u stanici Štrpci. Svima je brzo postalo znano da je izvršilac bio nekakav Lukić, štampa je o tome pisala. Naša policija ga je našla i uhapsila, rizikujući sopstvene živote. Istraga je povedena, ali niko i slovima niko, nije hteo da pomogne da se dođe do jednog jedinog materijalnog dokaza. Na kraju su rekli (vlasti Republike Srpske) da će njihovo pravosuđe to završiti i da je to uostalom djelo izvršeno na njihovoj teritoriji, da su oni pravna država itd. Uputili su pismo za izručenje Lukića zbog, kako se to uobičajenim pravnim jezikom kaže, osnovane sumnje da je umješan u otmicu putnika itd. Kada je izručen i preda,; odmah je pušten i čak nagrađen od strane rukovodstva Republike Srpske…

Drugi pravni aspekt suđenja za otmice tiče se činjenice da su državni tužilac u Bijelom Polju i javni tužilac u Beogradu uporno izbegavali da u optužnom aktu navedu da su otmičari pripadnici Višegradske brigade, koja je regularna jedinica Vojske Republike Srpske. Poznato je da je sud strogim i imperativnim pravilima procesnog zakona vezan za činjenični opis dela koji daje optužba i da se izmenom tog opisa poništava identitet optužbe i presude, koji mora da postoji (ako se povredi presuda ne može da opstane).

Predsednici veća, koji su sudili optuženim za otmice u Štrpcima i Mioču, u Bijelom Polju i Beogradu, vodili su suđenja objektivno, stručno, nepristrasno, na visokom profesionalnom nivou i vođenje ovih procesa može im služiti na čast i kao ljudima i kao profesionalcima.

Iako ograničeni odredbama procesnog zakona, oni su ipak u izreku presude uneli sledeće.

Predsednik veća u Bijelom Polju: …Kao dobrovoljac i vojnik Interventne čete pri Višegradskoj brigadi… (odnosi se na okrivljenog Nebojšu Ranisavljevića)

Predsednik veća u Beogradu: …Kao pripadnici Prve lake pešadijske brigade Višegrad…(odnosi se na okrivljene Milana Lukića, Olivera Krsmanovića i Dragutina Dragićevića).

Argumenti da su okrivljeni za otmice bili pripadnici regularne jedinice Vojske Republike Srpske su sledeći:

1. Komandant Višegradske brigade, potpukovnik Luka Dragićević, i u iskazu pred sudom u Bijelom Polju i pred sudom u Beogradu izjavio je da u zoni delovanja njegove jedinice nije bilo paravojnih formacija.

2. Na osnovu potvrda koje se nalaze u spisima predmeta Okružnog su-da u Užicu Ki 118/92 vidi se da su Milan Lukić i Dragutin Dragićević pripadnici jedinice Vojske Republike Srpske. Potvrde je u ime komande Prve višegradske lake pešadijske brigade izdao tadašnji načelnik štaba potpukovnik Luka Dragićević.

3. U svom iskazu pred istražnim sudijom Okružnog suda u Beogradu Dragoslavom Rakićem, u predmetu Ki 566/94 datom 6. aprila 1994. godine Milan Lukić je izjavio:

…Ja sam od 8. aprila 1992. godine pa neprekidno do 5. marta 1993. go-dine bio na ratištu, na prvoj borbenoj liniji u Višegradu. Ratovao sam u sastavu Vojske Republike Srpske, čiji je komandant Ratko Mladić. Neprekidno mi je bio neposredni starešina komandant Višegrada potpukovnik Luka Dragićević. Ja nisam bio ni u kakvim paravojnim formacijama, jer sam ja rođen u Višegradu, gde sam i odrastao pa sam se uključio u redovan sastav srpske vojske…

4. Branimir Savović, koji se u vreme otmica u Mioču i Štrpcima nalazio na dužnosti predsednika opštine Višegrad, ispitan je kao svedok u predmetu Okružnog suda u Užicu Ki 118/92 3. novembra 1992. godine i tom prilikom rekao:

…Okrivljenog Lukić Milana lično poznajem. Okrivljenog Dragićevića lično ne poznajem, a moguće je da i njega lično znam iz viđenja. Okrivljeni Lukić je komandant jedinice za specijalne namene pri lakoj pešadijskoj brigadi Višegrad u sastavu Vojske Republike Srpske, tako da je on neposredno podređen komandi lake pešadijske brigade Višegrad. Mislim da je ta jedinica veličine jednog voda. Okrivljeni Dragićević pripada jedinici kojoj je Lukić komandir tako da oni obojica predstavljaju pripadnike regularne vojske Republike Srpske.

5. Lazar Draško, po zanimanju advokat, u ratu je imao čin poručnika Vojske Republike Srpske i u vreme otmica bio je u sastavu lake pešadijske brigade u Višegradu.

Dana 3. novembra 1992. godine saslušan je pred istražnim sudijom Okružnog suda u Užicu u predmetu Ki 118/92 izjavljujući sledeće:

…Okrivljene Lukića i Dragićevića poznajem, s tim što Lukića lično poznajem, a Dragićevića samo iz viđenja. Obojica pripadaju regularnoj vojsci Republike Srpske, nalaze se u jedinici za specijalne namene koja je veličine jednog voda, a kojom komanduje okrivljeni Lukić.

Dokaza za pripadnost svih okrivljenih za otmice, Vojsci Republike Srpske ima mnogo, navedeni su samo najubedljiviji.

Odgovor na pitanje zbog čega tužioci vojnike Republike Srpske tretiraju kao neke razularene bande i pljačkaše koji isteruju neku svoju pravdu postaje jasan kada se zna da je Vojsku Republike Srpske formirala nekadašnja JNA, a kasnije Vojska Jugoslavije. Svi visoki oficiri, komandanti jedinica Vojske Republike Srpske saslušani na suđenju u Bijelom Polju izjavili su da su bili oficiri JNA i na početku rata u Bosni nalogom Generalštaba JNA prekomandovani u Vojsku Republike Srpske da bi po završetku rata ponovo bili vraćeni u naslednicu JNA, Vojsku Jugoslavije.

Pored komandnog oficirskog kadra, Vojska Republike Srpske dobila je oružje, oruđe, kompletnu tehniku i sva sredstva bivše JNA, a finansirana je od strane Savezne Republike Jugoslavije sve vreme rata. Dakle, veze dve vojske su mnogobrojne, višestruke i vrlo specifične. U predmetu u kojem je suđeno okrivljenom za otmicu u Štrpcima pred Višim sudom u Bijelom Polju postoji originalna dokumentacija železnice, čija je autentičnost potvrđena saslušanjem svedoka, iz koje se vidi da je otmica u Štrpcima bila najavljena mesec dana ranije i da su o toj najavi obavešteni vrlo precizno i iscrpno svi faktori železnice, policije, vojske i politike Srbije i Savezne Republike Jugoslavije, uključujući i tadašnjeg predsednika SRJ Dobricu Ćosića.

Inače, vrlo je indikativno da su se svi ovi monstruozni i duboko tragični događaji u Sandžaku dogodili u periodu dok je predsednik Savezne Republike Jugoslavije i vrhovni komandant oružanih snaga Jugoslavije bio Dobrica Ćosić. Nalazimo da je ovo forsiranje terora u Sandžaku bilo u cilju ostvarivanja dogovora Tuđman – Milošević o podeli Bosne i Hercegovine, po kojem bi centralni delovi BiH pripali Bošnjacima, a granični, prema Hrvatskoj Hrvatima, a prema Srbiji Srbima, pa su u tu svrhu Bošnjaci Sandžaka bili nepoželjni na tom području, te ih je terorom, torturom i drugim metodama trebalo naterati da se presele u centralnu Bosnu.

Autor je pravni zastupnik porodica žrtava iz Sjeverina.

Peščanik.net, 21.07.2009.

Srodni linkovi:

Fond za humanitarno pravo: Sjeverin – 24 godine

Fond za humanitarno pravo – Srbija bez odgovornosti za žrtve iz Sjeverina

Nemanja Stjepanović: Izbegavanje reparacija – izbegavanje odgovornosti države

SJEVERIN
ŠTRPCI