Radio emisija 10.10.2008, govore: psiholog Žarko Korać, Velimir Ćurgus-Kazimir iz Ebart dokumentacije i Ivan Kuzminović iz Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan. Crna Gora i Makedonija zabile su Peščaniku nož u leđa. Juče, u četvrtak, kada smo završile sve intervjue, priznale su nezavisnost Kosova, tako da sa našim sagovornicima nismo mogle da porazgovaramo o tom, posle Minhenskog sporazuma, dakako najsramnijem činu u svetskoj diplomatskoj istoriji. Dakle, ja ću koji minut glumiti političku analitičarku, zapitanu nad smislom diplomatije, prava, pravde, pravoslavlja i ostalih vrednosti u ime kojih je naša država, oličena u neshvatljivoj pojavi ministra spoljnjih poslova, Vuka Jeremića, juče proterala crnogorsku ambasadorku iz Srbije.

Samo da poređam nekoliko stvari, a vi pokušajte da u tome vidite logiku:

Jeremić Vuk u Ujedinjenim nacijama slavi pobedu kao na Cecinom koncertu, sa rukama dignutim u vis, slavi samo njemu znani istorijski uspeh srpske diplomatije, izigrava budalu koju zazorno gleda i ambasadorka Svazilenda. Naravno, pobeda ne bi bila slatka, a da se nekome ne pokažu zubi. Kako mu je šef primio nagradu u Nemačkoj, zdravio se sa Sarkozijem, nije zgodno i pametno da likujemo u Berlinu ili Parizu. Zato su tu braća Crnogorci, mali, manji od nas, takoreći sićušne bube, koje Jeremićeva lakovana cipelica lako može da zgazi. Jeremić odmah crnogorsku vlast zove režimom i optužio je taj režim da svojom odlukom prejudicira buduću odluku Međunarodnog suda, kao da je taj sud neki srpski sud kojem svako može da naređuje.

Jeremić je najavio da će on, to jest Srbija, nastaviti da primenjuje oštre mere, jer, smatra ministar spoljnih poslova, u trenutku kada se čeka izjašnjavanje Suda, nema razloga za priznavanje Kosova. Dakle, to znači, ako dobro razumem, da će Srbija od sada pa nadalje proterivati ambasadore svih zemalja koje priznaju Kosovo. To valjda znači da kofere treba da pakuje i makedonski ambasador, mada je nejasno zašto mu to već nije rečeno kada i crnogorskoj ambasadorki. Kako to da imamo razumevanja za Makedonce, a ne i za Crnogorce? Da li zato što nećemo da se kačimo sa državom koja ima mnogo Albanaca koji bi mogli da pobune svoju braću na jugu Srbije?

U trenutku kada Jeremić i Tadić proteruju crnogorsku ambasadorku, Vlada donosi odluku da vrati naše ambasadore u one države iz kojih su bili povučeni posle priznavanja Kosova. Sad je pitanje da li se to Cvetković oteo, odnosno odmetnuo u normalne političare, ili je to smislio genijalni Tadićev um. Je li to Tadić u istom liku i dobar i loš policajac koji jednom rukom, Jeremićem, udara šamare slabijima od sebe, a drugom se rukom, Cvetkovićem, grli sa čovečanstvom. Predsednik je postao pravi šibicar koji donosi niz besmislenih i protivrečnih odluka koje treba da zasene prostotu i vrate virtuelno dostojanstvo poraženom narodu. Uostalom, Tadić može da radi šta hoće, ne smeta mu ni pamet, ni državnička mudrost, a najmanje normalna opozicija, jer nje nema, niti će je uskoro biti. Proći će godine dok politički ne dospemo u 1780. godinu kada se u britanskom parlamentu danima raspravljalo o Daningovom podnesku, u kojem se tvrdilo da je uticaj krune porastao do nepodnošljivih razmera i da ga treba umanjiti.

Crna Gora je odlučila da ne uzvrati diplomatski udarac, naš amabasador Lutovac ostaje u Podgorici, i tako nas crnogorska diplomatija ostavlja same na sceni da izigravamo poslednje balkanske klovnove. Možda je i bolje da se Lutovac vrati u Beograd, jer je to kako je branio odluku Beograda jadno i nedostojno tog čoveka. Rekao je kako smo posebno oštri prema Crnoj Gori jer on, Lutovac, pouzdano zna da ogroman broj građana Crne Gore nije za tu odluku. On, strani ambasador, tumači volju naroda čiji je gost, naroda koji godinama podržava svoju vlast, kakva god da je – a njihova je, nije ni Lutovčeva, a nije ni naša.

I najzad, šlag na torti, ministarstvo je predložilo izmenu Akcionog plana. Je l’ se sećate onog Akcionog plana čiji sadržaj naravno niko ne zna? Zna se samo da proevropski Tadić oživljava Koštuničin Akcioni plan kojim su povlačeni ambasadori, zaustavljani vozovi, paljeni granični prelazi sa Kosovom i paljene ambasade po Beogradu. Evo, sutra je ta famozna subota, možda će posle crnogorskog zabijanja noža u leđa policija imati više razumevanja za naciste, rasiste i navijače koji će se možda sutra ipak skupiti ispred Filozofskog fakulteta, samo sada neće biti fašisti, nego mladi ljudi duboko pogođeni još jednom nepravdom prema svom narodu, koje će policija ispratiti do crnogorske ambasade, da deca ne zalutaju, jer su slepa od duševnih bolova. Možda će sutra biti Tadićev mali 21. februar. Još samo da predsednik države kaže „nisam vlastan“, pa da završimo tu priču o proevropskom predsedniku.

Ostalo je još da nam se obrati preko novina, a možda i uživo, Milorad Ulemek Legija, da nekoga citira. Martin Luter je već potrošen, možda će nam citirati Svetog Savu? O tom čudesnom pismu koje je pisao medijima govoriće između ostalog Žarko Korać, a počećemo onim čime je počela Brankica Stanković prošlog četvrtka, pričom o Službi državne bezbednosti.

Žarko Korać: Paradoksalno, serijal Brankice Stanković jednim delom govori o periodu pre dolaska Slobodana Miloševića na vlast. Znači, on govori o poslednjim godinama postojanja Jugoslavije i ona je izabrala jednog višestruko zanimljivog sagovornika – to je bivši načelnik Državne bezbednosti grada Beograda, odnosno, kako se to kaže, beogradskog centra DB, Dušan Stupar, koji je, što u serijalu nije rečeno, danas jedan veoma bogat čovek. On kaže da je slučajno postao direktor Univerzala. Međutim, on nije slučajno postao direktor Univerzala, i da je rekao čime se Univerzal bavio kada je on postao direktor onda bi gledaoci znali mnogo više. Da li je tačno da je Univerzal radio ogromne isporuke oružja i slične stvari, znači, osetljiv državni posao? On je, koliko je meni poznato, intimni prijatelj i poslovni partner brata Slobodana Miloševića, Bore Miloševića. Prema tome, već je ta ličnost veoma zanimljiva, jer imate službenika Državne bezbednosti koji je praktično jedini platio cenu za čuvenu humoresku Vojko i Savle i onda je smenjen. Zato on u emisiji tako dugo govori o tome, zato što je to bio kraj njegove karijere.

On je danas bogat čovek i vrlo je neobično što izgleda žali što nije ostao u Službi, ali je ipak vrlo interesantno osvetlio neke detalje koje nismo znali – da je ta čuvena takozvana humoreska pre svega jedno difamiranje čoveka koji je tada vodio Srpsku akademiju nauka i umetnosti, Pavla Savića, zbog memoranduma. Osvetlio je mehanizam, način na koji je Državna bezbednost u stvari korišćena za difamiranje političkih protivnika. Ja moram da kažem da postoji veoma direktna analogija s tim što je tada urađeno i onim što je radio Vojislav Koštunica. Reći ću sledeće: tu imamo jasan dokaz da je čoveku koji je vodio Državnu bezbednost u Beogradu zatraženo da donese dosijee nekih javnih ličnosti, u pitanju su očigledno politički dosijei. 2001. godine dosijei iz Službe državne bezbednosti nošeni su u kabinet predsednika Jugoslavije – evo, ja ću izabrati veoma precizne reči – po svemu sudeći samom šefu tog kabineta, gospođi Nedeljković, i, koliko je meni poznato, to je radio Rade Marković, koji je tad vodio Službu. Znači, do formiranja Vlade krajem januara, s kraja 1999. i na početku 2000. godine, ti dosijei se takođe nose u predsednički kabinet, između ostalih i moj dosije. Ko je to čitao, kako je čitao, na to bi trebalo da odgovore te osobe. Zašto su uopšte tražile da se donose, uostalom, da li je tačno da su donošeni? Mi imamo dokaze da su iznošeni iz Službe. Rade Marković je tražio da ih vidi. Imamo takođe dokaze da je on preko trideset puta dolazio u taj kabinet – bilo bi vrlo zanimljivo čuti šta je on radio u tom kabinetu.

Vi znate da je prva odluka Vojislava Koštunice bila da Pavković ostane načelnik Generalštaba, a Rade Marković načelnik Državne bezbednosti. Rade Marković je posle toga osuđen za učešće u ubistvima, u najstrašnijim političkim likvidacijama koje su se desile kad je on vodio Službu. Vojislav Koštunica nigde nikada nije odgovorio na to pitanje, on je umesto toga sad izdao knjigu svojih govora o Kosovu. Ja bih voleo jednu drugu knjigu: Kako sam zadržao Radeta Markovića, čoveka koji je osuđen za ubistva. Znači, zašto ga je zadržao? Mi imamo jedan, nažalost, jednostran dokaz da ga jeste on zadržao, na dan kada je formirana Vlada Srbije. Ja sam bio potpredsednik, bili smo u Vladi, i Zoran Đinđić mi pokaže hitno pismo koje je dobio. Bilo je već jasno da će on biti premijer za koji minut, ali na tom papiru koji imamo Rade Marković piše: podnosim ostavku, jer sam na molbu Vojislava Koštunice ostao načelnik Državne bezbednosti do formiranja nove Vlade. Vlada se konstituisala, to je bilo popodne, sećam se, i donela je, ta prva Vlada, samo jednu-dve odluke. Prva je bila da se konstituiše Vlada i druga da se razreši dužnosti Rade Marković.

Mi nismo pristali da prihvatimo njegovu ostavku, jer smo znali, imali smo dovoljno indicija da je umešan u ubistva, od Ibarske magistrale do Stambolića, znači odlučili smo da mi njega razrešimo dužnosti. E, sada, ja bih voleo memoare Vojislava Koštunice, pa recimo da pročitam jednu glavu o tome šta je radio sa Radetom Markovićem tri meseca. Nemojte mi samo reći da je Koštunica bio toliko naivan, neiskusan, da je mislio da je to jedan divan čovek – a Služba ubija svaki dan, svi znamo šta radi Državna bezbednost. Sudovi su ipak već dali ocenu nekih stvari koje je radila Državna bezbednost i naročito njena Jedinica za specijalne operacije. Podsećam, Jedinica za specijalne operacije, JSO, crvene beretke, bila je jedinica Državne a ne Javne bezbednosti, ona je bila u okviru MUP-a. Ostaviću po strani činjenicu da nijedna normalna zemlja u svetu nema jedinicu ubica, državne bezbednosti se ne bave time. Zamislite da u Engleskoj državna bezbednost – imaju onu svoju spoljnu i unutrašnju, MI 5, MI 6 – obuhvata jedinicu koja je naoružana do zuba, bolje nego vojska, i ima dva oklopna helikoptera kakve, uzgred, vojska uopšte nije imala. Vrlo je interesantna priča kako su ih nabavili iz Rusije, ko je posredovao – Bora Milošević, naravno. To sve nema ni naša vojska, pa ni naša policija.

Ta jedinica je, što je danas već sudskim procesima dokazano, učestvovala u ubistvima. Znači, ja sad ne govorim apstraktno – demokratsko društvo nema drugu instituciju nego sud. E, sada, vi možete uspostavljati istorijski kontinuitet tih priča, ja sam počeo to da radim. Vi imate direktno pitanje autorke emisije, Brankice Stanković, upućeno Stuparu: ko je korišćen za likvidacije? On, to moram reći otvoreno, kaže „patriotski kriminalci“, što zvuči naravno kao kontradikcija, jer ako ste kriminalac, ne znam kako ste patriota, a on još dodaje „iz oficirskih porodica“. On, iako ga nije imenovao, jasno cilja na Arkana čiji otac je bio vazduhoplovni pukovnik. Vi posle toga imate tog istog Željka Ražnatovića Arkana koji je na čelu Zvezdinih Delija, pa se iz Zvezdinih Delija formira njegova Srpska dobrovoljačka garda, pa ta garda odlazi na ratišta. Znači, vi imate jedan kontinuitet upotrebe Službe u konfliktima, u likvidacijama, od početka devedesetih godina godina, i on se praktično prekida ubistvom Zorana Đinđića.

Po podacima koje ja posedujem, ja bih želeo da me neko demantuje, političko zloupotrebljavanje Službe je nastavljeno posle 2003. godine, od kad je Rade Bulatović došao na njeno čelo. Ja ostajem pri tvrdnji da sam prisluškivan sa jednom grupom funkcionera Đinđićeve vlasti, mi smo to nazvali grupa 22. Pored mene je prisluškivan na primer Beba Popović, prisluškivani su ljudi potpuno heterogeno, Zoran Janjušević, mislim da je prisluškivan Guri Radosavljević, u bekstvu inače, načelnik žandarmerije. Odmah da kažem, naloge su potpisale sudije, znači, to nije bilo nezakonito, ali to je politička zloupotreba sa predtekstom da mi rušimo ustavni poredak. Vi nemate nikakvu istragu u BIA koja bi tražila odgovor na pitanje da li je bilo zloupotreba pod Radetom Bulatovićem. Ključnu stvar je objavio novosadski Dnevnik pre deset dana – moja stranka je jedina reagovala, mi smo tražili da tužilaštvo ispita navode iz tog novinskog teksta – a to je da se od novembra prošle godine u Službi Dragan Dabić vodi kao haški optuženik. Kad je novi direktor BIA preuzeo dužnost, Rade Bulatović mu ništa nije rekao.

On je sutradan na sastanku kolegijuma pitao šta ima, ovo-ono, onda mu je, pošto je čovek naravno pitao za haške optuženike, rečeno da ima haških optuženika. Jedan čovek preuzima službu, a ovaj drugi mu ne kaže ko je Dabić, ne da mu praktično ključnu informaciju koju Služba poseduje? Zašto se vodi kao Dejan Dabić ako piše da je haški optuženik, kako znaju da je haški optuženik ako je identitet lažan? Onda neko, izgleda, zna pravi identitet. Ja citiram jedan novinski tekst koji je, po onome što ja znam, u potpunosti tačan. Očigledno je list, odnosno novinar, imao izvore u Državnoj bezbednosti, a ima nekih indicija da je Služba znala za ovo i pre novembra prošle godine, da je imala podatke o haškom optuženiku Karadžiću. E, sada, pitanje koje će svaki vaš slušalac normalno postaviti glasi: zašto se ne napravi unutrašnja istraga o tome da li se znalo za Karadžića, kako je moguće da šef države to ne zna? Znate i da postoji neki pompezno napravljen Savet za nacionalnu bezbednost, imate premijera, imate i predsednika, koji je, da podsetim, izabran na direktnim izborima neposredno od strane građana, i u tom smislu ima veliku političku težinu – kako je moguće da on nije dobio takav izveštaj? A ja pouzdano znam i, evo, kategorički izjavljujem da Boris Tadić to nije znao. Sasvim je druga tema činjenica da Boris Tadić nije naredio tu istragu, to je ono što je užasavajuće, da on to ne traži. To, nažalost, govori nešto i o našem predsedniku. Koliko ja znam, nikakvu istragu u BIA danas nemate o tome da li je Koštunica u stvari krio Radovana Karadžića. Ko je obavestio novog direkora BIA da imaju Karadžića? I nemojte mi samo reći da mesecima nisu imali priliku da ga uhapse, to je smešno. Znači, nije bilo političke volje. Drugim rečima, bili su izbori, Koštunica nije hteo izbore, pa postoji mogućnost da je Karadžić sakrivan i znatno duže pre nego što su raspisani izbori.

Eto zašto bi Koštunica morao da se pojavi pred tužiocem, kad već nije zbog ubistva Zorana Đinđića. To je ono što mene užasava. Kao prvo, mi i posle dvadesetak godina nismo prestali da koristimo Državnu bezbednost za likvidacije. I drugo, da li Služba u stvari služi za skrivanje ljudi koji su na poternicama, a ne za njihovo pronalaženje? Postoje indicije da su neki pripadnici te službe aktivni u doturanju informacija tabloidima, mi znamo čak i ko piše te tekstove za tabloide. Zatim, imamo sada prvi put situaciju da je Tomislav Nikolić, zbog ovog sukoba s radikalima, otvorio temu dostavljanja onih ludačkih izveštaja objavljenih u knjizi Laufer i Laufer mi javlja – služba Jovice Stanišića je bukvalno imala kurira u Srpskoj radikalnoj stranci. Kažem da su to ludački izveštaji zato što su mešavina istine, poluistine i potpunih gluposti. Evo, ja ću vam navesti samo jedan primer – u jednoj toj knjizi se ja pojavljujem kao vlasnik benzinske pumpe na Novom Beogradu. Ali sada vidite taj mehanizam, jasno vam je da je Šešelj snabdevan informacijama, pa se sad se vratite na njegovu takozvanu istragu o Pavlu Bulatoviću. Znači da je Služba u stvari u potpunosti manipulisala nekim političkim strankama, obično se kod nas kaže „napravila je neke stranke“. Možda ih nije napravila direktno, ali ih je napravila tako što im je davala podatke, oni su išli u javnost s tim podacima, na konferencije za štampu i onda su ljudi rekli „vidi kako su ovi obavešteni, bore se protiv korupcije“, a njih u stvari koristi Služba.

I to je bagaž sa kojim mi idemo, osuđeni su oni najgori, egzekutori, ali ne svi. Veoma je interesantna vest koja se pojavljuje ovih dana, da je došlo do suspenzije jednog čoveka u Službi državne bezbednosti koji je odavno trebalo da bude suspendovan. Očigledno novi direktor pokušava makar da pošalje poruku unutar Službe da neće tolerisati da se informacije iz Službe dalje koriste na ovakav način. Da li će on uspeti u tome zavisi u velikoj meri od naših političkih vlastodržaca. Ima nekih indicija da u našoj zemlji, u Beogradu posebno, postoje i privatni prislušni centri, to su opreme koje danas više nisu tako skupe, znači može je platiti neka grupacija ili neka stranka, i da se masovno prisluškuju mobilni telefoni. Stacionarni telefoni ne mogu tako da se prisluškuju, za to mora država da dâ svoju saglasnost, jer bi sve drugo bilo vrlo ozbiljna zloupotreba zakona. Kao što znate, nažalost, većina ljudi priča mobilnim telefonom i tu je ogromna mogućnost da se nezakonito postupa. I za nas bi bio istorijski događaj kad bi neko unutar Službe napravio istragu o skrivanju Radovana Karadžića. Da li je to tačno, ko je to radio, i da neko onda odgovara za to što je urađeno.

Vi ste videli, samo još to da kažem, kad je izašao taj tekst u novosadskom Dnevniku, da je Koštunica održao svoju, ako se ne varam, praktično prvu konferenciju za štampu posle nekoliko meseci – i rekao da nije znao. Znači, on sam je reagovao, jer je odlično znao. Međutim, nijedan medij o tome nije pisao. Hajde što to nisu uradili ovi tabloidi koji rade za Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ali to nisu uradili ni takozvani ozbiljni listovi, što je za mene šokantno. Kao da takve stvari ovde nikog ne interesuju, kao da je zloupotreba Službe normalna stvar, kao da nema politike bez zloupotrebe Službe državne bezbednosti. Tako se ruinira poverenje građana u tu službu, ljudi se nje plaše.

Ja znam te propise, znači, odmah da kažem, Državna bezbednost kod nas po zakonu više ne može pratiti političke protivnike, ona se bavi terorizmom i podrivanjem ustavnog poretka. E, sad, ako sam ja čovek koji je počeo da podriva ustavni poredak, i to odmah čim je sišao s vlasti, lično bih voleo da se na odgovornost pozove i sudija koji je to potpisao. Uzgred, znam ko je to potpisao, taj nalog za moje prisluškivanje. Znači, voleo bih da mi sudija obrazloži svoj postupak, i nemojte mi reći da sudija nije bio pri zdravoj pameti. Znači, radi se o čoveku koji je samo servis, ispostava te službe. Jedan od tih sudija, evo, da kažem prvi put, koga sam označio kao servis DB-a, tužio me sudu, ali ne zbog toga, nego vrlo lukavo, zato što sam navodno rekao da je član JUL-a. Ja sam izgubio taj sudski proces i platio vrlo veliku novčanu odštetu. Znači, kad se usudite da govorite o ljudima koji su servis Državne bezbednosti oni vas tuže sudu, a ovoga je, naravno, branio advokat koji je advokat Službe, prononsirani advokat Službe, i ja sam platio, eto, novčanu kaznu.

Ja mislim da je sa slomom tog, hajde da kažem, zvaničnog ekstremnog nacionalizma, mislim na raspad Radikalne stranke i temeljni poraz Koštunice, isplivao taj kriptonacionalizam na površinu koji je zapravo fašizam. Ono što je zapanjujuće je nesposobnost društva da reaguje, to je ono što je zabrinjavajuće. Možda ništa tako dobro ne oslikava atmosferu u našem društvu kao ova hajka protiv Sonje Biserko. Ona naravno nema nikakve veze s tim da li se neko slaže ili ne slaže sa njenim izveštajem – uzgred budi rečeno, 99,9% ljudi to po običaju nije ni čitalo. Čovek koji je to sve pokrenuo, Slobodan Antonić, jedini je koji je očigledno pročitao izveštaj, ja mu to ne sporim. E, sada, kako ja tumačim taj napad? Tako što je sa Borisom Tadićem došlo do sveopšteg pomirenja. Kralj Aleksandar se zvanično zvao viteški kralj ujedinitelj, a sada imamo Borisa Tadića, viteškog predsednika ujedinitelja. Mir, mir, niko nije kriv – dobro, neko je poginuo, nešto malo smo pogrešili, i izvinili smo se, izvinite se i vi nama i sve je kako treba. I sad odjednom dolazi Sonja Biserko koja počne da navodi šta su neki ljudi radili i govorili. U njenoj knjizi su u stvari citati, ali akteri sad protestuju što ih neko podseća da su, na primer, potpisali osporavanje procesa u Hagu i slične stvari. U toj atmosferi, kada kao da je raščišćena desna polovina prostora, te male grupice nalaze svoje mesto. Kao kad se Hitler u jednom trenutku obračunao sa Ernestom Remom, vođom smeđekošuljaša, znači SA-odreda, uličnih batinaša koji su Hitlera zapravo doveli na vlast. Oni su u jednom trenutku zamislili da oni vladaju i onda je Hitler ovoga ubio u čuvenoj noći dugih noževa, ubio ga je ubijajući još hiljade drugih, ni danas se ne zna baš precizno koliko.

Uzgred, mnogi nacisti su posle Drugog svetskog rata odgovarali upravo zbog toga, a ne zbog onoga što su radili u ratu. U ovom trenutku se kod nas desio kontraproces, znači, kao da se raspadne Nacionalsocijalistička partija i ostanu samo SA-odredi. Ogoleli su se ti mali odredi i oni sada kažu: e, srpstvo je ugroženo, svi se mire, radikali se svađaju, Voja Koštunica sedi u Belanovici i kad dođe na konferenciju za štampu po običaju niko ne razume šta govori, e, vreme je za nas. Drugi element ove priče je ono što je Bodler nazvao cvetovima zla – oni su dvadeset godina rasli u toj atmosferi mržnje i linča i oni su, kako bih rekao, oni su ružna deca našeg nacionalizma, oni su slika i prilika procesa vaspitanja, odnosno, ja bih kao psiholog rekao slika i prilika socijalizacije u proteklih dvadeset godina. Vi treba da vidite tu mržnju, ja njih srećem na svom na fakultetu, to je patološka mržnja.

Svetlana Lukić: Studenti vam dobacuju?

Žarko Korać: Ne moji studenti, ali da, kako da ne, ima tih grupica na Filozofskom, ima i na Filološkom, ima nekoliko fakulteta gde su vrlo aktivni. Dobacuju, naravno, kad idete hodnikom. Znači, oni su esencija nacionalnog programa. E sad, što se to ne sviđa ovim sofisticiranim nacionalistima, u meri u kojoj se recimo Dobrici Ćosiću ne sviđa Šešelj, to nije merodavno. Jer kad se raspadnu te političke stranke, znači radikali i Koštunica, e onda se ogoli udarna pesnica nacionalizma. Ne kažem baš da je veza direktna, da budem pošten, ne mislim da ovi sofisticirani njima bukvalno naređuju, ali suština ipak jeste u tome. Oni kažu: evo, ugroženo je srpstvo, svi su se pomirili, ali opet tu treba još mnogo rada, dvadeset godina ništa nismo videli, nigde nismo putovali, Evropa nas neće, a to je greška Evrope, ogromna greška Evrope. E, sada, samo da ne naprave mnogo zla, da ne ubiju nekoga, da ne linčuju nekoga, eto, jer to je ono što oni mogu i najfantastičnije je što se predstavnik takozvane moderne evropske levice, Ivica Dačić, poznatiji kao ministar unutrašnjih poslova, uopšte ne oglašava.

Nema našega Ivice, on je izgleda toliko srećan što je bio u Briselu, što je razgovarao sa Olijem Renom, on je oduševljen što može da putuje. Ranije je on inače bio na listi osoba kojima je zabranjeno putovanje u zemlje Evropske unije, Amerike i Kanade, a sad, jadan, valjda toliko voli da putuje da je i koferče promenio, sad je to pravi putnički kofer. Dakle, on se uopšte ne oglašava i to vam pokazuje kakav čovek je izabran za ministra unutrašnjih poslova. Znači, on uopšte ne radi svoj posao. Njegova je dužnost da izađe na konferenciju za štampu. Baš kao što je fascinantno da ministar finansija i premijer nemaju konferenciju za štampu o sudbini bankarskog sektora. Upravo sam jutros gledao Gordona Brauna na televiziji koji je o tome govorio, i to piše „live“, znači svi prekidaju posao i gledaju šta ima premijer da im kaže. U Srbiji, međutim, blaženim snom spavaju, što bi rekao onaj naši divni pesnik Dis „s očima izvan svakog zla“, spavaju, a Dačić putuje, divno, i svi ga poštuju. Pa, imate grupu od trideset ljudi koja blokira saobraćaj u svim centralnim ulicama već nedeljama, trideset ljudi. Ja im ne zabranjujem da prave demonstracije, ali ne mogu da verujem da trideset ljudi može šest nedelja da blokira saobraćaj u centru grada. Kako je to moguće, to je sve što ja pitam. Gledam kako ljudi škrguću zubima u autobusima, i svuda – i svi ćute. Policija ništa.

Ali da čovek koji je dobio 120 godina robije citira Lutera, to nije smešno, to je da plačete. Čovek koji je osuđen za ubistvo premijera, čovek koji je osuđen za najstrašnija politička ubistva, 120 godina robije, a uzmite u obzir da je 40 maksimum po našem zakonu, on deli moralne lekcije… Pa, da je Sonja Biserko najgora građanka Srbije on ne sme njoj da deli lekcije, jer je on još gori. Znači, to je neverovatno. Čovek koga počasno označavaju kao pritvorenika a ne zatvorenika, on piše pismo, koje naravno nije on napisao, on piše Sonji Biserko, koja se bavi ljudskim pravima, i on nju vređa. E, sad vi meni recite u kojoj još zemlji sveta to može čovek koji je ubio premijera… Ali u Kuriru nedeljama izlazi jedan feljton na koji naša javnost ne reaguje, koji je naravno iz Službe bezbednosti, koji kaže da je Đinđić namerno vođen u bolnicu da ne ide na reanimaciju, da je sve to uradio predstavnik engleske obaveštajne službe, i da je Legija nevin, naravno. To se objavljuje dok se pred Vrhovnim sudom raspravlja jedna od tih presuda. Reč je o Zvezdanu, kome inače taj tabloid uvek tepa Zveki, čovek koji je svojevremeno izbačen iz crvenih beretki zbog okrutnosti, njegove sopstvene kolege su ga izbacile, pa ga je sud vratio na osnovu Zakona o radu iz tog vremena.

Eto jedan detalj, da vas razveselim, ako u ovoj jezivoj priči može da bude ičeg veselog. Kolege su ga izbacile zbog okrutnosti koju je pokazao jednom prilikom na Kosovu. Znači, sve to zajedno sada pliva na površini, ali nema reakcije. Meni ljudi često kažu: pa, ima toga i drugde. Tačno, samo ne znam da baš neki Legija objavljuje u nekom tabloidu sa takvim tiražom. Toga nema, izvinite, ali nema.

Ali hajde da se upitamo kakva je reakcija demokrata na ove grupe? Reagujete vi, reaguju e-Novine, reaguje Helsinški odbor, reaguje grupa nevladinih organizacija, reaguje LDP, reaguje SDU, imate te korifeje borbe za ljudska prava. Oni su u svim ambasadama na svim prijemima, dobijaju sve ordene i sva odlikovanja, ali se nikad ne izjašnjavaju o tim stvarima. Oni obrazuju, edukuju, oni edukuju o demokratiji. Polako, dobar je to narod, naučićemo ga mi. A kada ovi na ulici prave fašistički skup niko se od njih ne izjasni – znate, nije to zgodno, to su dnevne stvari, mi radimo za večnost, je li, za hiljadu godina će nama napraviti jednu sabornu crkvu da proslave, ko sveti Sava. Sveti Sava je pobegao u manastir što su mu braća oslepila oca. Znate da sam razmišljao o tom nesrećnom svetom Savi, razmišljao sam o tom nesrećniku, on je pobegao, bio mučenik, samo je bio suviše pametan i obrazovan pa je ostao zatvoren u taj manastirski život…

Zamislite kako se on osećao. On je iz porodice koljačke, oca su oslepili rođeni sinovi u dinastičkoj borbi. Nije ni prvi, ni poslednji put, to je izgleda bilo uobičajeno u to vreme, ali on je otišao, sklonio se od toga. Znači, hoću da vam kažem, umesto da se reaguje, reakcije nema uopšte, mediji ćute umesto da posvete uvodnike, naslovne strane, slike svemu tome. Hajde, neka uzmu taj Stormfront gde se oglašava ta grupa, srpski deo, pa da pokažu Mein Kampf, sve nacističke citate, Ljotićeve govore i ode u kojima veliča Hitlera.. Znači, sve je to na tom sajtu, a niko od njih to ne citira, ljudi ne znaju kakve su te organizacije. Šta znači bela supremacija? Ne znam da li znate, osnivač Stormfronta i pokretač tog sajta je bivši šef Kju Kluks Klana u Americi. I šta, mrzimo svakog ko nije bele rase? Pa, da, ali doći će i Sloveni na dnevni red, ne cene oni baš mnogo Slovene, pa nije Hitler isto mislio o Englezima i Slovenima, iako smo i mi beli ljudi. Mislim, strašno… Ali, niko ne reaguje, i to vas užasava, vi vidite kako bubašvabe izlaze iz rupa, a gospoda i dalje piju limunadu, jedu milhbrot i piju kafu, ono što kažu Bečlije zovu melanž, i kažu: ma, sve je divno, evo Borisa, ulazimo u Evropu, eto, Vuk Jeremić ne izlazi iz aviona koliko se bori za Kosovo, sve nam ide na ruku, Međunarodni sud, standard, lepi, pametni i čisti su došli na vlast. Ali ne primećuju da je bubašvaba po podu ima sve više i da su sve brže. Znači, lepima melanž i milbrot, a bubašvabe gamižu po podu – eto, to je Srbija.

Svetlana Lukić: Slušali se Žarka Koraća, sa njim smo razgovarali u sredu, što je bilo davno, svašta se u međuvremenu dogodilo. U međuvremenu se, dakle, ministar policije oglasio povodom najavljenog skupa fašista. Samo da se podsetimo nakratko, dakle, u sredu, znači do pre 48 sati ministar policije i nadležne vlasti se nisu oglašavale povodom najavljenog nacističkog marša. To sve u ime demokratije, slobode i tolerancije. Onda je ministar policije ipak zabranio fašistički skup – odnosno ne, zabranio je oba skupa, i fašistički i antifašistički, tako je, oba je zabranio šaljući poruku da je za tuču potrebno dvoje, da su to dva ekstremizma, a u sredini su naravno oni, lepi, umiveni i pametni Evropejci. Na kraju je antifašiste zamolio da se ne skupljaju, a fašistima zabranio skup.

Posle nenadanog udarca Crnogoraca i Makedonaca videćemo kakva će se poruka poslati mladim ljudima koji će možda izaći na plato da pokažu svoje nezadovoljstvo ovom svetskom nepravdom. Zanimljivo je da najavljuju skupljanje baš na platou ispred Filozofskog fakulteta… Dve stvari imam ovde pred sobom. Kao prvo, hteli smo da proverimo nešto što je sasvim očigledno, što postoji, čak nam je jedna slušateljka nam je ponovo poslala fotokopiju stranice iz jednog od bukvara, i uverili smo se da to i dalje postoji: Vi se sećate da smo to već pominjali, dakle, u jednom bukvaru za prvi razred osnovne škole piše „crkva je najvažnija čovekova kuća, ko ide u crkvu imaće Boga za pomoćnika sebi, ko ne ide u crkvu neka ide kod doktora, možda mu roditelji nisu zdravi“. E, tako se znači obraćaju našim prvacima i onda sve tako do fakulteta.

Kao drugo, otkrili smo da se pojavio i jedan potpuno novi lik. U stvari, ne čitam ove tabloide pa i ne znam da postoji, ali Filozofsko društvo Srbije izdalo je jedan zbornik, u kojem je svoj filozofski rad objavio i Aleksandar Gordić, docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kada ga čita čoveku staje dah od svega što pišu i govore ljudi kao Gordić, koji treba da obrazuju najelitniji deo naše mlade populacije. Prvo, u tom tekstu on Rome naziva isključivo CD-Romima – čovek je sarkastičan sve vreme, a ja ću pročitati samo nekoliko delova da vidite šta kaže. „Koliko se oštro Srbi protive najvišim oblicima civilizacije vidi se i po bezočno maloj konzumaciji hamburgera, holivudskih filmova, kokaina, inter-njeta i tako dalje.“ Potom: „Šta se drugo može očekivati od popovskog unuka Žarka Almolija“ – koliko znam ovo je u stvari Žarko Korać, a gospodin Gordić nas upućuje na poreklo majke gospodina Žarka Koraća. „Šta se drugo može očekivati od popovskog sina Božidara Jakšića i od Karadžićeve rođake Biljane Srbljanović?“

I na kraju, u skladu sa parolom „Jevropa ili smrt“: „Ko je protiv Jevrope treba ga ne samo odmah poslati kod psihijatra, nego i primereno kazniti. Oni luđaci koji nikako ne žele u Jevropu moraju biti kažnjeni Tanjom Miščević ili makar Milicom Delević-Đido. Srbija ne sme biti primljena u Jevropu dok u njoj ne bude postojalo bar pet gej-stranaka za koje glasa makar 40% biračkog tela. Uopšte uzev, malo koji Srbin je učestvovao u istinskim, jevropskim manifestacijama kao što su gej-parade, kokainske žurke ili svingerski balovi.“ Raznih idiota ima, ali je zanimljivo da je ovo štivo izdalo ni manje ni više nego Srpsko filozofsko društvo, a sponzorisala gospoda iz Ministarstva kulture Republike Srbije i Ministarstva za nauku i životnu sredinu Republike Srbije.

U stvari, dok ovo govorim, dok ovako mucam, razmišljam o tome kako veoma često oštricu okrećemo na pogrešnu stranu, ka polusvetu koji se valja ulicama, po fudbalskim stadionima i razbija po Beogradu. Zapravo, mnogo više pažnje bi trebalo posvetiti ovima koji su u bukvaru pisali slovo C, filozofskim društvima Srbije i Ministarstvima koja ovo đubre finansiraju. Ali da nastavimo mi sa ovom emisijom, u Peščaniku dalje govori Velimir Ćurguz Kazimir iz Ebart dokumentacije.

VelimirĆurguz Kazimir: Ne morate u Srbiji baš ni imati vlast i većinu poslanika, dovoljno je da ih imate taman toliko da možete da blokirate Skupštinu i da diktirate neke uslove. To liči na cirkus u kojem su u suštini blokirane sve institucije i to je neka vrsta pretpolitičkog vremena kad čekate da u Skupštinu upadne neki Kromvel i kaže: a sad marš napolje, sad ću ja da uvedem red! Ne bih komentarisao opsesiju odbranom Kosova, to ide po nekom defaultu, to je zadato. Evo, sad smo izvojevali jednu veliku diplomatsku pobedu, većina članica Ujedinjenih nacija jeste glasala za srpski predlog. Naravno, u praktičnom smislu ne verujem da će to išta promeniti, da će ijedna od tih pedesetak zemalja koje su do sada priznale nezavisnost Kosova povući svoje priznanje. Ja imam utisak, i možda je to i dobra strana svega ovoga, da i na Kosovu i u Srbiji taj problem statusa postaje sve manje važan. Pa, evo, prave se pasoši na Kosovu, i novi u Srbiji, i biće sve više zemalja, čak mnogo više od onih koje su priznale Kosovo, koje će prihvatiti njihov pasoš, pa će se na taj način prihvatati i stvarnost. Čujem da DSS i Koštunica sad spominju da ništa nije urađeno, da se Kosovo napušta. Bio bih vrlo radoznao da kažu šta bi oni, da su sad na vlasti, do sada uradili bolje i značajnije.

Oseća se strašna apatija, u stvari, ja to više ne bih nazvao ni razočarenjem. Kažem, sve veći je broj ljudi koji nemaju svest ne o 5. oktobru, nego nemaju svest o tome kroz šta smo uopšte prošli. Dolaze mlade generacije koje ne samo da ne znaju ko je Tito, nego ne znaju ni ko je Mira Marković. Pade mi na pamet obeležavanje Vidovdana na prvoj strani Politike – datum koji se u naslovu ne pominje, ličnost koje nema u naslovu, ali koja prolazi kroz jedno 4-5 tekstova – reč je o Slobodanu Miloševiću i datumu njegovog isporučenja u Hag. Ispada da je to vrhunac izdajstva, zločinstva i to je odraz srpskog karaktera, to je ponavljanje priče o prokletstvu kumstva, o tome kako Srbi ne umeju da budu ni kumovi, ni prijatelji, ni braća, ni solidarni. To je čitav jedan pokret, ja imam utisak, koji širi tu ideju. Ama, brate, unapred odredite ko su izdajice, koji su to potencijalni zli kumovi, pa ih sve pokokajte i mi ćemo da živimo jedinstveno i ispravno kao što bi trebalo u skladu sa svojom istorijom i tradicijom. Ta priča o izdajstvu, prodanim dušama, o plaćenicima i tako dalje, ona je nekako u kontinuitetu. I kletve koje se čuju u Skupštini, taj mitski jezik nije slučajan, on mora da ispuni prostor ove praznine i apatije. Znači, pošto nemamo više nadu, pošto više nemamo očekivanja, hajde malo da pročeprkamo sami po sebi, da vidimo ko će nas pre izdati, prodati i napustiti i tako dalje, i koga treba na krst da stavimo. Ono što je posebno zanimljivo jeste da se na krst ne stavljaju aktuelni političari, nego se stavljaju ljudi koji su, hajde da kažem, iz trećeg ili četvrtog ešalona javnih ličnosti, bilo da su u pitanju ljudi iz Helsinškog odbora, bilo da su iz nekih drugih nevladinih organizacija, pisci. To je takođe odraz ove dosta deprimirajuće atmosfere i situacije.

Ja osećam tu mrežu korupcije na svakom nivou. Imam utisak da je ovde napravljen jedan sistem u kojem se država izdržava putem vrlo razrađenog sistema reketa. Mi u stvari moramo po zakonu da korumpiramo svoju državu da bismo dobili dozvolu da nešto sazidamo, da nešto kupimo, da nešto prodamo, šta god. To nisu samo takse, ceo jedan sistem počiva na tome. Evo, daću vam primer: da biste podigli ličnu kartu u starom obliku potrebne su vam samo dve sveže fotografije i neka taksa, neka uplata, nije vam potrebna potvrda o državljanstvu, o prebivalištu, ne znam, ima tu nekoliko papira. Postavljam pitanje: a zašto je to potrebno za novu ličnu kartu, zar ti podaci koji se koriste za stare lične karte nisu dovoljni i za novu ličnu kartu, u čemu je razlika? Mislim, to su zaista nebulozne stvari, a u stvari iza svega toga stoji novac, stoji uticaj, stoji moć. Neko može da interveniše da vi nešto brže i lakše dobijete, da ne stojite u redu. A to ima svoju cenu. Čovek se oseća apsolutno nemoćnim pred svojom državom i na neki način uniženim. Prosto bi poželeo da ode negde u neku pustodolinu gde nema ničega i da živi od svoje okućnice, da ne mora da plaća ni televiziju, ni struju, ništa, stvarno da živi kao pustinjak i da kaže: ja sam celim svojim životom i radom namirio ovoj državi koliko treba, a sad me ostavite na miru.

Ovo što mi, evo, već šestu godinu radimo, novinsku i video-arhivu, to niko u regionu nema. To je jedinstvena digitalna arhiva, znači, online-arhiva kojoj može da pristupi svako ko je pretplatnik. Ja pet godina pokušavam to da uguram u Narodne biblioteke, u mrežu od, po njihovoj evidenciji, 150 biblioteka. Hajde, neka bude i samo 50, ali ja to ne uspevam, iako sam u svakom ministarstvu kulture koja su se smenjivala dobijao ogromno razumevanje i veliku verbalnu podršku, i svako mi kaže da je to sjajno, i svako mi kaže da bi to trebalo. A ja želim samo jednu stvar, da to postane standardna usluga u svakoj biblioteci. Danas svaka biblioteka ima kompjuter i ima konekciju sa internetom, u čemu je problem? Pa, problem je u tome da oni treba to da standardizuju, da kažu: pored nabavke časopisa i knjiga imaćemo i nabavku online-arhiva. To je nešto što postoji u celom svetu, prošle godine je u Americi prvi put procenat korisnika online-arhiva u bibliotekama prevazišao procenat ljudi koji su koristili klasične usluge pozajmljivanja knjiga i časopisa, znači 53% korisnika biblioteka, javnih biblioteka u Americi danas dolazi u biblioteke pre svega da bi koristio ove online-arhive.

Ja se sećam kako sam te daleke 1988. kad sam došao u Politiku bio zbunjen veličinom kuće, brojem ljudi i tako dalje. Naravno, tu sam naučio i da se sa opremom može uraditi šta god hoćete, kako se preko noći menjaju novine, kako se lome ljudi, ali isto tako i kako su ljudi solidarni, hrabri i kako se ne daju. Sve ono što se dešavalo posle toga ličilo je na jedno konstantno i strašno propadanje. Dolaskom Ljilje Smajlović u Politiku neke stvari su se sigurno izmenile. Kao prvo, Politika se izmenila vizuelno, što je vrlo značajno. Ono što se, nažalost, nije promenilo i čini mi se da je otišlo u jednu drugu krajnost, to je sadržaj, a novine ipak pre svega čini sadržaj. Ali moj najjači utisak o Politici u vreme mandata Ljilje Smajlović je neka intenzivna malicioznost, koja nije samo političke prirode. Znači, vi možete biti simpatizer i podržavalac i poštovalac određene političke opcije, stranke, možete to pokazivati na ovaj ili onaj način, ali postoji nešto što je meni mnogo više smetalo od povezanosti sa vladajućom strankom, a to je upravo zloba. Daću vam jedan primer: radi se intervju sa ćerkom pokojnog Slavka Ćuruvije, ćerka je glumica, priča o svom filmu, drami i tako dalje, o svom profesionalnom uspehu, intervju radi novinar Trošen. I u jednom trenutku počinje pitanje o ocu koje se pretvara u pitanje o Branki Prpi. I ta mlada žena optužuje svoju maćehu, premda nisu nikada živele zajedno, za razne stvari, i ceo tekst koji je počeo kao intervju mladog glumca pretvara se u maliciozni, odvratni tekst protiv Branke Prpe. To je primer uređivački, ne novinarski, nego uređivački, primer za to kako se vodila Politika u vreme Ljilje Smajlović. Ja ne tvrdim da je ona lično odobrila ovaj tekst, da ga je naručila, da je rekla „pitaj je za Branku Prpu“ i tako dalje, uopšte ne, ali znate, tu se stvorila atmosfera u kojoj su takve vrste tekstova, takve vrste podmetanja postale uobičajene.

Povodom nasilja koje više nema nikakve veze sa sportom, nego ima veze sa okupljanjem ispričaću vam anegdotu koju sam čuo od jednog istraživača. On je bio na fudbalskoj utakmici, baš među ovim malim ludacima, i u jednom trenutku je pitao koji je rezultat, a mladić do njega je rekao da pojma nema, oni i ne prate rezultat, oni nisu došli da navijaju. Oni su došli da se potuku, da razbiju nešto, da divljaju, da daju sebi oduška. Oni to guraju kao sportski problem, a to uopšte nije sportski problem, to je društveni i politički problem. Te razne organizacije, Dveri, 1389, i tako dalje, pa one su posledica pre svega jednog strašnog neznanja. To je naš proizvod, ta deca takva kakva su, to je naš proizvod i mi se njih sve više plašimo. To više nije pitanje kako da im pomognemo, nego je pitanje da li uopšte smem da im priđem.

Stalno sebi ponavljam: pa valjda sam zaslužio da se malo i odmorim od svega, ne mogu više. Uključim nekog svedoka na suđenju, recimo, bila je ona žena koja je strašno svedočila o Zvorniku na suđenju Milanu Lukiću – ja to posle pet minuta ne mogu više da gledam. Mislim, ja znam šta se tamo desilo, ali kad još slušam nekog ko je preživeo, meni postaje nepodnošljivo, moj nervni sistem više to ne prima. Ne samo da takve stvari više ne mogu da podnesem, ja ne mogu više da podnesem bilo kakvu svađu. Ja ne mogu da idem na diskusije gde ćemo mi i oni ukrstiti koplja, ja to više ne mogu. Ja se izvinjavam, ali moj nervni sistem je već postao takav da se ja posle toga razbolim, osećam se bolestan sledećih nekoliko dana, nesposoban da bilo šta radim. Hoću, brate, ljudi, da pišem neku lepu priču ili da nacrtam neku sliku! I mislim da ćemo biti srećniji i ja i oni koji to pročitaju, nego da učestvujem u takvim borbama.

Svetlana Lukić: Ali ima nešto što tebe, u stvari, najviše rastužuje. Evo, sad smo imali osam godina od 5. oktobra.

Velimir Ćurguz Kazimir: To me ne rastužuje toliko, rastužuje me kad se setim ljudi kojih više nema, to mi je prosto strašno. Od Jelene Šantić, pa mojih najbližih i mojih prijatelja kojih više nema, rastužuje me osećanje da u stvari kao generacija ne samo da smo sve manji, nego imamo sve manje zajedničkog. To je u stvari tužno, jer onda vidite da smo i odrastali pod drugim zvezdama, različitim, čak i kad smo bili zajedno oko nekih političkih stvari, mi volimo različitu muziku, ili ima ljudi koji uopšte ne slušaju muziku. A mene kad vidim da ljudi nikad ne slušaju muziku nešto preseče i kažem – nešto nije u redu sa njima. Ljudi koji ne čitaju knjige, ne gledaju filmove, a ista smo generacija, i nekad su išli u bioskope i čitali knjige, šta se to desilo? I ako odemo u prazninu – Rasel, koji je veoma voleo život, uživao u njemu, dugo živeo, i odbijao da bude religiozan do kraja, on je rekao: pa, milijardama godina pre nego što smo se rodili bili smo u praznini, i to nam nije smetalo. To je naravno dosetka, odgovor na jedno mnogo ozbiljnije i temeljnije pitanje, o kojem međutim ni religiozni ljudi ne umeju da pričaju. Ja znam samo jednu osobu, u stvari, s kojom mogu na taj način da pričam, to je Pavle Rak.

Znači, nedostaju mi ljudi koji su religiozni, vernici, s kojima bih mogao da razgovaram normalno, a da ne gledaju u meni sotoninog sina ili ne znam šta, zlikovca nekog koji nije vernik, jer većina naših vernika, većina nažalost, a verujem i sveštenika, posmatra ateiste na taj način. Za njih kanon i ritual postaju svrha, a ne biti dobar čovek, kod njih deset božjih zapovesti nije namenjeno tome da se čovek prodobri, nego da se oboži. Ja u te vrednosti ne verujem. Mislim da je usamljenost postala naš strašan problem, mi ne komentarišemo, prelazimo preko toga da je Srbja, čini mi se, treća ili četvrta zemlja po starosti. Mi smo sve stariji i stariji i, hteli mi to da priznamo ili ne, mi se sa godinama sve više plašimo kako će ta naša starost izgledati. Da li će biti neko tu da nam pomogne da se pokrenemo ili ćemo morati sami, da li ćemo biti na ivici egzistencije ili ćemo imati dovoljno para za jedan pristojan i dostojanstven odlazak? To su strašna pitanja o kojima često uopšte ne pričamo zbog ovog… ovog sranja u kojem živimo.

Svetlana Lukić: Rusija je, naravno, u vezi proglašenja nezavisnosti Kosova na našoj strani u Ujedinjenim nacijama. Dakle, to ostaje po starom. Predsednik, odnosno sada predsednik Vlade, Vladimir Putin, ima dve aktivnosti ovih dana. Izdao je kasetu na kojoj demonstrira džudo – Rusi su jedno vreme bili pomahnitali za njegovim golim prsima kad su videli njegove mišiće dok je pecao ribu, a sada kažu da mnogi vežbaju džudo gledajući svog predsednika, to jest premijera Vladimira Putina. Sem toga, on je našao malo vremena i da se sretne sa liderom komunista Zjuganovim, i zajedno su ocenili da je poverenje u Ameriku kao lidera slobodnog sveta i slobodne ekonomije, poverenje u Wall Street kao centar tog sveta, podriveno zauvek. Sahranili su, dakle, kapitalizam, Zjuganov je rekao da su Amerikanci upali u zamku u koju su sami sebe oterali pretvorivši svoju ekonomiju i finansije u veliki svetski kazino. Zjuganov je naslednik Vladimira Iliča Lenjina koji je svojevremeno predlagao da se bodljikavom žicom ogradi Sovjetski Savez da ne bi radnici iz kapitalističkih zemalja, koji teško žive, nahrupili u Rusiju tražeći bolji život i bolju zaradu.

A pokušavam sve vreme da nekako pomognem ovim savetnicima predsednika države, za koje znam da slušaju Peščanik, da se setim šta još sadrži onaj famozni Akcioni plan – i setila sam se da sadrži zabranu našim diplomatama da prilaze stranim diplomatama onih zemalja koje su priznale nezavisnost Kosova. Sećate se, ne smeju da zovu ambasadora, čim ga vide moraju da beže na drugu stranu ulice. I videla sam malopre Dačića sa nekim strancem, međutim, on nije prekršio Akcioni plan, to je bio Batler, predsednik Fudbalskog saveza sveta, ovog svetskog, Fife. Pošto je Dačiću očigledno propala priča o dvojnom državljanstvom sa Crnogorcima, bacio se na Fifu, verovatno je Batler došao da ga upozori da neće moći dugo da se toleriše ovo rasističko divljanje na fudbalskim stadionima po Srbiji.

Inače, žao mi je što večeras neću biti ovde na B92 da lično vidim, da pipnem Vuka Jeremića, da vidim je l’ to postoji, a nisam bila ni sinoć da vidim ministra Svetozara Čiplića koji je gostovao u Poligrafu, i koji je izjavio da država ima zakone da zabrani rad neonacističkim organizacijama, ali da je problem kako u praksi sprovesti zakon. Žalio se ministar. Problem je u tome, kaže on, što za sada Srbija nema zakon koji bi utvrdio proceduru za zabranjivanje tih udruženja građana, citiram, „s obzirom na to da one kad se osnivaju ne dobijaju odobrenje, već se same prijavljuju, a one nisu nikada formalno nastale, onda vi ne možete formalno ni da ih zabranite“. Samo da vas podsetim da je taj ministar Čiplić zanimljiv lik, još ćemo slušati o njemu. Na početku svog mandata predlagao je da se uvedu posebne odgovornosti narodnih poslanika koji krše Ustavom zajamčena prava i slobode.

On je smatrao da treba da budu sankcionisani, da im se oduzme poslanički mandat, i onda mu je profesor Zoran Ivošević održao kratko predavanje iz prava, i rekao mu da propisi o tome već postoje i da postoji nešto što se zove Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava koji je donet još 2003. godine. I naravno, bilo bi logično da se ministar pozabavi sudbinom Zakona, ako već postoji, a ne da se pravi lud i da nalazi objašnjenja za nerad i neodgovornost Vlade kojoj pripada. Sad sam odužila, izvinjavam se, ali zato vam kao nagradu donosim glavu na panju jednog pripadnika Helsinškog odbora. Na’vatali smo jednog koji je priznao da je učestvovao u izradi ovog izveštaja zbog kojeg već nedeljama ganjaju gospođu Sonju Biserko, a taj čovek se zove Ivan Kuzminović.

Ivan Kuzminović: Antonić je, dakle, napisao tekst u Pečatu, onda je Ljilja Smajlović to pokupila u Politiku, to je krenulo tako nekako ciklično i svi ti desničari su se odjednom pojavili, znači, Antonić, Ljilja Smajlović, i svi prozvani i neprozvani. I na kraju se to završilo Legijom. U stvari, učinili su nam najveću uslugu svih vremena, jer znači da smo definitivno bili u pravu što smo u svom izveštaju prozvali Legiju. Tačno je da taj izveštaj u izvesnom smislu proziva ljude, on podseća na ono što su uradili. Njihova reakcija nije ništa novo, to je sa izveštajima Helsinškog odbora urađeno osam puta u poslednjih osam godina, ali mislim da je dobro što je ovog puta Legija tako lepo napisao što je imao, lepo je podsetio na to da smo mi u stvari prozvali njegovog omiljenog reditelja, njegovog omiljenog pisca, njegovog omiljenog pesnika… Nije nama bila namera da diramo Legijine omiljene likove, ali eto, usput se i to dogodilo, pa je taj Legijin izlazak u javnost ogolio celu tu stvar i mi napokon u stvari znamo koga smo takli. Jer, nemoguće je da je Antonić bio povređen, povređeni su izgleda neki drugi ljudi.

No, Antontićevo pisanje i ova medijska hajka imaju mnogo ozbiljnije posledice nego što je to bio slučaj sa ranijim reakcijama. Rekli su mi ljudi koji su duže od mene na ovim poslovima da ni 1999. tokom intervencije nije bilo baš ovako histerično. Znači, oni napišu nešto u novinama, a onda to uzme Ljilja Smajlović i objavi u Politici, i onda oni kažu da to što neki tabloid posle piše nema nikakve veze sa njima. Da se slučajno nekome nešto desi oni bi ljudi bili iznenađeni, kada bismo ih, recimo, mi pozvali na odgovornost i rekli: pa, čekajte, vi ste ovo započeli. U stvari, to je Smajlovićkino geslo još od sarajevskog Oslobođenja – nije ona započela rat, nije ona učestvovala u tome, ona je samo pisala o položaju Srba u Bosni. Znači, ne možeš ti njima dokazati da nešto nije u redu sa njihovom biografijom. A ovo sa Sonjom se završilo u stvari tako što su se stvarno pojavili neki ljudi ispred njenog stana i zgrade, to je već počelo da podseća na tridesete godine u Nemačkoj. Mislim, već polako ne znaš kome će da skinu glavu. Tako je počelo i tamo sa njima, prvo je Gebels analizirao i prozivao knjige, pa spaljivao knjige, a onda je došla kristalna noć i onda je praktično svaki njegov javni govor, nastup ili tekst mogao da skine deset glava na ulicama bilo kog grada u Nemačkoj, ili sto, ili hiljadu. Prosto, posle ovih izbora u maju oni jesu otpali u izvesnom smislu, oni nisu više mejnstrim i zato su sada takvi kakvi su, sad su najbesniji i sad najviše ujedaju.

Ali što se samog izveštaja tiče, tu je samo par stvari ostalo nerazjašnjeno. Vidim da je i na sajtu Peščanika neko pitao što nije potpisan izveštaj, znači, neki od tih ljudi koji pišu taj izveštaj bi imali zaista problem da im se desi ovo što se sad Sonji dešava sa Antonićem i sa tim prozivkama. Mi smo u toj kancelariji nekako već navikli u ovih 14 godina postojanja na taj mehanizam da sve ide na Sonju. I mnogi od tih ljudi koji su pisali određene delove izveštaja su mladi i anonimni ljudi, i ideja je bila da ako treba neko da primi udarce zbog toga neka to bude Sonja, pošto je prosto predsednica tog Odbora. Ko hoće, neka se javno javi da je potpisao neki deo. Evo, ja ću da se javim, i da dodam objašnjenje koje ne bi trebalo i uopšte ne bi smelo da se daje, objašnjenje zašto u tekstu postoje hrvatske reči, kako je Antonić rekao. Ja sam, na primer – to je upravo jedan od Antonićevih primera – ja sam negde u izveštaju upotrebio reč „razina“. I sad, gledaj koliko je stvar u stvari smešna. Ja sam kod Antonića spremao ispit, na sociologiji, a učili smo po knjigama iz šezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka. I ja se sećam da je jedan autor koristio tu reč, odatle mi je to i ostalo, a on sad mene proziva, čovek koji me je u stvari naučio toj reči. Još jedna od zamerki, odnosno pitanja, bilo je i to da li je uopšte u mandatu jedne nevladine organizacije da se bavi, hajde da tako kažem, društvenopolitičkom pozadinom stvari u ovoj zemlji. I tu čujem da i Dereta i Sonja Liht smatraju da to nije, sestro, tvoj zadatak, nego da bi to trebalo da radi neki politički institut, kako je to rekla Liht. To možda može da bude tačno, ali u nekoj zemlji u kojoj politički sistem ne ugrožava osnovna ljudska prava. Polazna tačka u metodologiji koja je korišćena za pisanje ovog izveštaja jeste da ljudska prava ili uopšte društveni život u ovoj zemlji ne možete da posmatrate van političke matrice. I to je razlog zašto mi tu prozivamo i profesore univerziteta, ne praveći nikakav spisak, jer oni su sami napravili spisak i potpisali se na njemu, mi smo samo uzeli nešto što je već gotovo i prosto podsetili na to.

Dereta je, na primer, lepo rekao prošle nedelje, ja bih sa njim možda trebalo da se slažem, da nije zadatak nevladinih organizacija da se samo bave prošlošću, što je tačno, nego hajde, kao, da gradimo i budućnost. Mislim da nema na ovoj planeti ničega što bih ja više voleo da radim od, na primer, teme evropskih integracija. To je posao za deset godina, na tome svi treba da radimo zajedno, Vlada, nevladin sektor, političke stranke, čak i one van vlasti, crkva, ceo civilni sektor bi trebalo da bude na toj strani. Ja bih najviše voleo to da radim, ali ja sam napisao taj izveštaj o Škorpionima pre jedno, ne znam, pola godine, kad je još bio proces u toku, i čovek može da se zapita što sam ja proveo tri nedelje svog života radeći tako nešto, zašto sam čitao njihove biografije, tog Boce i drugih ubica Škorpiona, i biografije njihovih žrtava, pri čemu neke žrtve nisu uopšte imale biografiju jer su imale sedam godina kad su bile ubijene. Taj njihov put od Hrvatske, preko Bosne do Kosova, nazad u Srbiju, ti Škorpioni kojima je sada, by the way, smanjena kazna pred Vrhovnim sudom, to je svinjac! Samo suđenje je bilo svinjac i ta kazna koju su dobili je bila nedovoljna i ta nedovoljna kazna im je sad umanjena. Ti ljudi su, kada sagledate njihovu ukupnu biografiju, počeli tamo negde u Hrvatskoj, čuvali su one naftne bušotine i drva, mislim, jedan šljam najobičniji koji se bavio trgovinom, to su najobičniji ratni profiteri. Onda su otišli u Bosnu i počinili jedan, drugi, treći, peti ratni zločin, snimili se kako ubijaju onu decu tamo u okolini Srebrenice, a završili su svoju karijeru odmah na početku rata 1999. godine u Podujevu – to je inače mesto kroz morate da prođete ako sada iz Srbije dolazite do Prištine – i svi se čude zašto ljudi u Podujevu ne vole ljude sa srpskim tablicama, posebno beogradskim.

Zato što je na početku rata ta jedinica došla u to malo mesto i u ulici Rahmana Morine, na primer, broj 7 skupili su jednu porodicu, ali samo decu i žene, i poubijali ih, neke ranili, najmlađa teško ranjena žrtva imala je jednu godinu. Eron, tako je, devojčice od 10, 13 i 15 godina su ubijene, njihove majke su ubijene. Mislim, zašto bih se sad ja, deset godina nakon tog rata, uopšte time bavio? Zato što ti isti Škorpioni – indicije postoje – samo sedam-osam godina nakon rata postavljaju novinarima usred Beograda bombe pod prozor. Ne možeš ti da imaš demokratski proces ili evropske integracije nesmetano, normalno da ne možeš ako se nisi obračunao sa tim ljudima. Ljude u ovoj zemlji ama ni najmanje nije briga šta se desilo u periodu od 1990. do 1995. u Bosni, to je davnoprošlo vreme, prošli vek, rađaju se nove bebe, idemo dalje… To je u redu, ali ne razumem kako ljudi nemaju dovoljno makar nekakve zdrave intuicije da znaju da takve ubice, a to su stotine, verovatno hiljade ljudi koji su vršljali po Bosni, Kosovu i Hrvatskoj, sada žive s nama. Znači, s njima se voziš autobusom, s njima ćeš se posvađati sutra u saobraćaju, oni ti grade zgrade u kojima kupuješ stan. Mislim, ne možeš da ignorišeš činjenicu da ti ratovi, ti ljudi donose direktne posledice za naš život danas.

Izveštaj Helsinškog odbora – seo sam i izračunao – čini manje od tri odsto onoga čime se Helsinški odbor u stvari bavi. Mi smo tipičan watch dog, što bi rekli Amerikanci. Znači, da li je neko pitao Helsinški odbor da li smo radili monitoring ljudskih prava u zatvorima, monitoring ljudskih prava u popravnim domovima, monitoring ljudskih prava u staračkim domovima? Da li smo išli u enklave na Kosovu, godinu dana smo tabanali tamo da vidimo kako je Srbima, što ovde nikog pod milim bogom ne interesuje. Da li nas neko pita kako je u Sandžaku, da li nas neko pita kako je u Vojvodini? Znači, niko se nije ni osvrnuo na delove izveštaja koji su se bavili tim temama, nego su se bavili spiskom, možeš misliti, sa Pravnog fakulteta. Prvo, mislim da su se neki ljudi u stvari umorili od toga da ne budu mejnstrim, jer ovo… ovo nije lako, niko od nas nije ni bogat, ni srećan, ni zadovoljan, ni u društvu u kom živi, verovatno ni u privatnom životu, to je sve na klimavim nogama, ova naša strana. To je kao, na primer, da neko pokušava dvadeset godina da snimi film, nema para da snimi film, onda jednog dana dođe i kaže „ej, pa ipak je Tadić good guy“, podrži ga u kampanji i onda, tri meseca kasnije, eto ga film. Mislim, možda je glup primer, ali mislim da su shvatili, da su se umorili od ove pozicije na kojoj jesu predugo, to je tačno. Mislim da su primetili da je Tadić ono što će dugoročno biti na vlasti, mislim da su u sebi racionalizovali uverenje da on u suštini nije ni tako loš čovek, a nije ni Demokratska stranka tako loša stranka, nisu oni nekakvi zločinci, što je tačno, je li tako. Dakle, ja duboko u sebi, duboko, duboko, duboko u sebi verujem da je Boris Tadić u suštini okay dečko od 50 godina. On još raste, razvija se, ali ja mislim da su i njegov cilj i moj cilj i tvoj cilj verovatno tu negde, slično je to.

On bi verovatno želeo da vidi Srbiju kao normalnu zemlju, on bi verovatno voleo da vidi Srbiju u Evropskoj uniji, on bi verovatno voleo da vidi da se ovo nekako demokratski konsoliduje, ekonomski stabilizuje, da mladi ljudi ne odlaze, da zdravstvo bude normalno, da školstvo bude normalno kao svugde u okruženju. Ali jedino u čemu mislim da je razlika između njih i nas jeste što je Boris Tadić uveren da smo mi praktično već sada tu, da smo mi s tim ciljevima takoreći završili kad smo njega izabrali, dok mi mislimo da je ovo kilometrima udaljeno od zdravog razuma. Ja se zalažem da Srbiju prevučemo u tu Evropsku uniju silom, odmah, nekako, jako, a ne da čekamo da to bude jedan proces koji će se valjda sam od sebe dogoditi za deset godina. Oni nama kažu da postoji mogućnost da naša zemlja sledeće godine postane kandidat, a to je u najboljem slučaju moguće 2011. godine. Znači, oni nas lažu svaki dan, i to je potpuno neverovatno. Ti dobri momci iz Demokratske stranke, koji su u suštini okay, u suštini nas svaki dan lažu, od Tadića, preko Đelića do Vuka Jeremića.

Oni imaju stav da ne može da se desi da Srbija ne uđe u Evropsku uniju, ali to je netačno. I nije tu samo reč o tome da se mi razlikujemo u brzini, da bi mi Srbiju sutra u Evropsku uniju, a oni misle da nije problem da to bude i za deset godina, nego mislim da je jedna druga stvar još veća nevolja. Ti možeš očito na kraju imati zemlje koje su ušle u EU, postale su članovi, ali kada odeš tamo ti vidiš da su one još daleko ne od evropskih standarda, nego od nekih čak relativno pristojnih standarda. Kako da kažem, uz dužno poštovanje prema Bugarima i Rumunima, ja ne bih takvu vrstu države, ja bih nešto što ima malo veze sa ovim razvijenijim, ne samo u ekonomskom smislu, nego upravo u pogledu ljudskih prava, vladavine prava, pravne država – to su minimumi, da osetiš kada kao građanin odeš u neku instituciju da si poštovan kao bilo ko drugi, kao Mišković na primer, ha-ha. Znači, potrebno je da svi imamo bar minimalan osećaj da je država u kojoj živimo funkcionalno i institucionalno izgrađena. Ove zemlje, Bugarska i Rumunija, to prosto nisu. I sad, kad smo kod institucionalne izgradnje, tu sa Tadićem postoje još neke kritične tačke, koje otkrivaju da je taj čovek prosto pogrešan čovek u pogrešno vreme na pravom mestu. Mislim, ti kada posmatraš uopšte, u srpskoj modernoj državi mi smo uvek imali situaciju da kada neko generiše dovoljno moći, kao što je to sa Tadićem – on drži sve što ima veze sa parama, vlašću u ovoj zemlji, sva moć je koncentrisana praktično kod Tadića – kada god bi se pojavio tako neki vlastodržac on nije znao da tu moć pretoči u institucionalne okvire i da nekako vrati uloženo, ne narodu nego institucijama. Kao kad je, sećaš se, 1975. godine umro Franko u Španiji. Franko jeste odredio naslednika, mladog Huana, ali kralj kad je stupio na dužnost, kad je svu tu moć od prethodnog diktatora dobio na tanjiru, on je rekao: izvinite, ja ne bih da radim ovo, ja bih da moja kraljevska loza sedi ovde još jedno 200 godina nesmetano, evo, ja ću to da vratim institucijama, parlamentu, vladi, dakle, izvršnu vlast, zakonodavnu vlast, sudsku vlast. I onda je Španija mic po mic došla do statusa u kojem je sada, to je jedna od najrespektabilnijih evropskih demokratija u svakom slučaju.

Kad je Tadić trebalo da bira premijera on je očito, koliko se sećam, imao tri izbora. Imali smo ono što je htela stranka, to je Pajtić, imali smo Cvetkovića koji se čovek tu nekako našao, i imali smo Vuka Jeremića. Kada Borisu nije uspelo da proturi Vuka Jeremića kao premijera, iako je to očigledno bio plan, on je izabrao nekog Deda Mraza, Božić Batu, čoveka u sintetičkom odelu o kome mi ne znamo apsolutno ništa. Zapravo, da li se neko zapitao ko je premijer Srbije u ovom trenutku? Znači, to je jedna anonimna ličnost, ali ne u smislu da mi ne znamo njegovu biografiju – odeš pa pročitaš, je li tako. Nije da je on anoniman došao na vlast, nego će on anoniman i da ode sa vlasti, to je nevolja, zato što imaš kabinet predsednika Republike koji u stvari vodi državu. To je bila Miloševićeva taktika, Milošević je probao tako da vodi državu i to u ratu – on, vozač i sekretarica, to je bio sistem. On javi Vladi šta treba, on Vladi javi šta ne treba, on javi da treba da idemo u rat, da treba da se vratimo iz rata i to je bilo, brate mili, jednostavno. E, to ti je Tadić. Oni misle da je dovoljno to što je on tako sposoban, a on u stvari podseća na jednog kockara iz jedne knjige, čovek koji ništa nema u Americi ulazi u Las Vegas sa 20 dolara i stalno dobija, pobeđuje kuću, stalno pobeđuje kazino, ali ni sam ne razume šta to tako dobro radi, čista sreća. U stvari, hajde da budemo iskreni, to što se Tadiću desilo jeste situacija kad se ljudima sklope kockice, prosto su kockice pale na njega i moraćemo da ga trpimo neko vreme. On je naš izlaz iz ovoga, je l’? Suštinski problem sa njim je što on nema osnovni demokratski potencijal, on ne ume da uvaži da ne može on, zato što je najlepši, najviši, stalno se sunča, zato što ima dobro društvo oko sebe, sa Krletom i još tri čoveka da vodi zemlju. Boris je u ponedeljak u Njujorku, u utorak je u Berlinu, prima nagradu, u sredu je tajno na VMA na infuziji, u četvrtak je u Požarevcu, u petak je kod kuće i tako mi imamo neku dinamiku.

Hoću da kažem da mi prosto nismo stigli, možda i vremenski, da uopšte postavimo pitanje ko su ljudi koji sede u Vladi Republike Srbije. To je organ vlasti koji mora nekako da nas prevuče ka Evropskoj uniji, parlament i Vlada, nema drugih. Ovaj premijer, koji se pojavi jednom u dve nedelje, kao Koštunica… još jedan uspavanko, čoveče, je li moguće?! Znači, pojavi se jednom nedeljno, juče je primio neku malu decu, jako simpatično. Premijer ove zemlje se oglasio ozbiljno samo jedanput kada ga je prozvao valjda republički ombudsman, kada ga je pitao kako raspodeljuju službene automobile. I možeš misliti, premijer je uveo pravilnik za korišćenje 3.500 automobila. Hvala mu. Ideja je bila da se izabere neko ko je očigledno bio mnogo sposobniji, to je bio Pajtić, on deluje nekako vredno, nešto barem o njemu znamo, mnogo tu ima budalaština, ali je Tadić mogao barem da pokaže toliki minimalni demokratski potencijal i da prihvati odluku sopstvene stranke.

Kod Tadića imamo još jednu suštinsku nevolju – mi imamo ministra spoljnih poslova Vuka Jeremića, povlaka Sunđer Bob Kockalone, u daljem tekstu Sunđer Bob. Dakle, ja imam tu sreću da po prirodi posla mogu da putujem, ne mogu da kažem da ga baš pratim u stopu, jer je on električni zec, njega ne možeš stići, ali sam ga video barem 10 ili 15 puta u različitim prilikama, što je na nivou ličnosti zastrašujuće, a strašno je i načelno na nivou te politike Ministarstva spoljnih poslova. Znači, taj dečko prvo izgleda užasno verbalno agresivno, što znači da je užasno nesiguran, njegov jedini resurs je jedan vrlo tečan engleski jezik, ali gledao sam ga kako se, na primer, u Ujedinjenim nacijama ponaša pred novinarima i drugim ljudima kao da će da uđe na zasedanje Generalne skupštine da nalupa dvadeset šamara, uzme Kosovo i ode kući. Znači, to je jedna vrlo agresivna spoljna politika u pokušaju, spoljna politika jedne vrlo male zemlje sa ogromnim problemima. Osnovni, prvi i jedini prioritet Ministarstva spoljnih poslova Srbije morala bi da bude integracija u Evropsku uniju.

Taj čovek ne zna ništa o tome, ja mislim da on ne zna koji su kriterijumi za belu šengen listu, on ne zna koji su kriterijumi za pristupanje fondovima, on ne zna ništa. Ja sam uvek bio za to da se mladi ljudi nalaze na odgovornim funkcijama, ali on, on je zajednički imenitelj celokupne gluposti mladih ljudi u jednom čoveku. Govori ti nekim čudnim glasom, proizvodi ti neke zvukove koji kao da ni ne pripadaju njemu, stalno je besan, stalno se svađa sa nekim. Meni je prepričano kako se on ponašao pre dve-tri nedelje na sastanku sa Kondolizom Rajs. On je ušao, pristao je na sve, na Eulex na Kosovu, na jednu konstruktivniju ulogu države Srbije na Kosovu, pristao je apsolutno na sve, a onda je izašao sa sastanka i rekao za RTS da je on njoj objasnio šta se dešava na Kosovu, onako nadobudno. Znači, on je mali prevarant, kao uostalom cela spoljna politika ove države, kao uostalom Tadićeva politika, to je politika prevare, to je Miloševićeva spoljna politika u smislu da ćeš ti otići, obećati sve, da ćeš zaustaviti rat, da će pčelice da lete i cveće da raste, a u stvari ideš da ubiješ 2.000 ljudi, to je Milošević radio svakodnevno. A ovi rade drugu stvar – sve ćemo mi da uradimo, dajte nam samo pare. Mislim da Jeremić radi neku vrstu lične promocije u slučaju Kosova, njega baš briga za Kosovo, verovatno nikad tamo nije ni bio, možda je bio jednom, ono, u nekom manastiru, popio dve rakije i otišao. Rekao sam ti da kad vidim Tadića i Vuka Jeremića zajedno mene to stvarno podseća na Slobodana Miloševića i Ivana Stambolića sredinom osamdesetih godina. Ovo je jedan mali ekstremno zli čovek koji samo čeka da se nešto desi. I ovaj Tadić koji u stvari ništa ne razume, koji ga pušta da vršlja i po stranci…

Dobro, ne može čovek da ne kaže da su uspeli u onome što su hteli, dobili su taj dan na sudu, mi ćemo izložiti svoj slučaj i dobićemo presudu za godinu do dve dana. Ja, iskren da budem, imam čak i razumevanja za DS u ovom slučaju, jer je to u stvari samo neka vrsta izlazne strategije za Srbiju sa Kosova. Možda to na koncu nije toliko ni loše, a nije ni mala stvar što na dan kada mi dobijamo, kad smo osvojili tih 76, ili koliko već glasova, Makedonija i Crna Gora priznaju Kosovo, priznali su pasoš. To ide potpuno normalnom dinamikom, jer su te zemlje na strani normalnog života. I mislim da će za godinu, godinu i po to savetodavno mišljenje postati pasé i da će možda neke zemlje sačekati sa priznavanjem Kosova, ali mnoge i neće.

Pozvali su me da gledam Obaminu i Mekejnovu konvenciju i ja sam se osećao stvarno, ali najozbiljnije, kao potpuna budala, iz prostog razloga što sedim na Obaminoj konvenciji, a posle i na Mekejnovoj, i razmišljam o Srbiji. Ti sad gledaš kako su Amerikanci, takvi kakvi su, moćni i bogami prilično razmaženi u svakom smislu, i finansijskom i u pogledu stila života koji je nešto skoro suprotno od evropskog, ne srpskog nego evropskog načina života. Gledam ih, sedim i razmišljam – bože, ja dolazim iz jedne zemlje koja je em dvadeset godina praktično u ratu, em smo se potpuno rašrafili na svim tačkama, a ne možemo da pređemo onaj minimum, da kažemo: napravićemo konsenzus i ti i ja i Koštunica i Tomislav Nikolić da je to u stvari ono što je opstanak ove zemlje. Znači, ti imaš jednu zemlju koja je tako mala, 7,5 miliona ljudi, to je tako jednostavno, trebalo bi da bude jednostavno u praksi, i gledaš ove ljude, stotine miliona, većina njih ima apsolutno problem sa rasom i rasnim identitetom zbog Baraka Obame, ali će mnogi glasati za njega zato što im je njihov stil života, njihov način života potencijalno ugrožen čim ta zagarantovano jeftina nafta, kojom možeš da se voziš po celoj Americi ogromnim skupim kolima, poskupi za jedan dolar. Kada se tržište nekretnina uruši za 3, 5,7, 12%, kada se desi nešto kao ovo što se dogodilo sa berzom ljudi počnu da se mobilišu, kažu: čekaj, čekaj, u redu Amerika, u redu crn predsednik, ali šta je sa mojim džepom?

I gledam ove ljude ovde, dvadeset godina samo što krepali od gladi nismo, što još nije ni isključeno, i dvadeset godina ti ne možeš da se odlučiš da je strateški cilj ove zemlje zapravo nekakva Evropska unija i Brisel. Ne mogu da razumem da je moguće živeti na jednom tako malom prostoru, gde si opkoljen Evropskom unijom, gde su svi ili u Uniji ili žele da budu ili će biti sutra u Uniji, a ti i dalje sediš i štrikaš kao neka baba taj svoj džemper, koji ne znaš ni šta će ti, šta ćeš sa njim, i čekaš u stvari da neko dođe i da kaže: izvini za Kosovo, izvini za bombardovanje, izvini za sve to, evo ti 20 milijardi evra samo dođi kod nas, molim te, oprosti nam.

Samo da ne zaboravim pomirenje, ovo je sad jako zanimljivo. Znači, imamo situaciju gde je Boris Tadić osvojio vlast, čestitam. I, kako da kažem, ja sam znao, svi smo znali da će krenuti naopako još one noći kad je pobedio. Znači, on je, čovek, izašao na onu terasu i tamo je rekao onim njegovim okupljenim glasačima, fanovima DS – ne, ne, nema zviždanja na pomen SPS i Miloševića, ne, ne, sada, od sutra pomirenje. Ja sam stvarno mislio da je to neko zezanje, ne, ozbiljno, prva dva-tri dana ja sam mislio da će to biti samo nešto načelno, mi se principijelno zalažemo za pomirenje. Dobro, svi se, hajde, zalažemo, ali da će on stvarno to da baca na papir i da potpisuje sa SPS pomirenje, to mi stvarno nije bilo jasno. Zamisli da si ti mene tukla, maltretirala, opljačkala, ostavila me golog na ulici, bolesnog, nikakvog i onda jednog dana se nešto tu promeni i ja, takav nikakav, dođem kod tebe i kažem „ej, hajde da se pomirimo“. Jebi se, hajde se ti idi pomiri sa njim, nemoj mene da miriš, ja neću da se mirim uopšte, ja s Dačićem uopšte neću da se mirim! Poenta je u tome da niko Tadiću nije dao mandat da nas miri, niko. Ako je on hteo privatno da se nađe sa Mirom Marković u Moskvi, mogao je, mogli su da odu na večeru, mogli su da idu u banju zajedno, mogli su šta su hteli da urade, ali nemoj mene da mire sa njima i nemoj da mi vraća ove ljude, jer onda… To je ono što je sa njim užasna opasnost i veliki problem – pomiri me sutra sa Mirom Marković javno i onda ćeš od mene za pet godina tražiti da se pomirim sa Legijom, jer sve je to naša istorija, eto, ovi su izgubili Miloševića, mi Đinđića, možda je i Legija u stvari dobar dečko… Mislim, ne, to ne, hvala. Ne, hvala.

Imam neki organski otpor prema ideji da su oni svi jedan zajednički zločinački um, kako da kažem, to je kao kada je Vladimir Popović napravio slikovnicu sa onim slikama. Ja kad sam to gledao, rekao sam: ovaj čovek je ili potpuno lud ili potpuno u pravu. Jer on ih je u stvari dobro poređao tamo, oni svako sa svakim stoje u nekom uzročno-posledičnom odnosu. Najbolji dokaz za to je po meni bila promocija Koštuničine knjige. Tu se pojavilo sve što zna da gamiže, stvarno, tek kad sam ih video sve na jednom mestu i kad sam video njega kako drži govor, ja sam shvatio: to je Srbija u poslednjih šest godina, to su oni. Oni su potpuno ovladali sistemom. Mislim da je tamo bio, na primer, Dule Savić, Sveta Stojanović, znaš, sve neki ljudi koji ne bi trebalo nikakve veze da imaju jedni sa drugima, a u stvari su nekako svi tu, zajedno. Ta grupa ljudi je stvarno užasno mnogo investirala u Vojislava Koštunicu poslednjih šest godina, oni su ga branili iako on nije bio odbranjiv materijal. I onda je on popalio te ambasade, puk’o totalno, doviđenja i prijatno, ali bi oni i dalje da se nađu zajedno, znaš ono, eto, da promovišu jednu knjigu i da se izljube i da se podsete šta je sve moglo da bude.

Kad naiđu mračni dani, ili kad ti neko na slikovnici poveže njihove glave, pomisliš ono što ti inače ne pada na pamet gledajući Vladu, potpredsednika i predsednika Vlade: da su ti ljudi stvarno napravili neku potpuno paralelnu strukturu moći u ovoj zemlji. Plašim se da ti neki Miškovići sa svojim Deltama, sitni biznismeni, krupni političari, sitni političari, krupni biznismeni, da oni svi čine neku celinu, i ideološku. Možda oni stvarno sednu negde u neku kafanu ili neki stan, zapuše neku prostoriju i kažu: e, ‘ajmo danas da prodamo ceo energetski sistem Srbije Rusima. Znaš, to je očigledno došlo sa ubistvom Đinđića, taj hardcore se okupljao dok je on bio živ i pravio stvarno jedinu centralizovanu kampanju protiv njega. Mislim da 2002. i 2003. nisu mogli da nam priđu, da se pojave javno, a sada je jedan javni pravobranilac, drugi je u upravnom odboru… Pazi, onaj čovek iz Sartida, pamtili smo ga kao neko dno života, pokrao svašta, bio je haos kada je on otišao. Ne znam ni kako se zove… Matković, iz upravnog odbora železnice, na primer, posle toga JAT-a, šta znam. Vraćaju nam se i formalno i neformalno, i kroz upravne odbore i kroz ta neka njihova tajna udruženja i ja se plašim, ako su oni potpuno ovladali ovde, da ćemo mi mnogo veći problem imati nego što to sad uopšte osećamo. Ja mislim da bi moglo nešto da se uradi sa ovom zemljom, da bi to što je najgore moglo nekako da se popravi, ali ako ovako sistemski vraćaju one ljude koji su svojevremeno prouzrokovali smrt organizma, pa ja onda ne znam šta mi očekujemo.

Ali još nešto je gadno s demokratama. Vidi ovu dvostruku zabranu okupljanja 11. oktobra ispred Filozofskog fakulteta. Oni su rekli ovako otprilike: s jedne strane, imamo jednu osu, na toj osi skroz levo postoje neki ljudi koji su, brate mili, dosadni – to smo mi, samo se nešto žalimo, ujedamo kao komarci, što ne boli ali mnogo svrbi, ipak im prosto smetamo. A s druge strane, na suprotnoj krajnjoj tački ose imamo, na primer, neonaciste. Tu negde do njih su Dveri, Obraz, 1389, Svetozar Miletić… I sad, mi smo, znači, nekakve tačkice na toj osi, a oni zauzimaju 90% prostora u sredini, sede, gledaju nas, gledaju njih, i stvarno im je udobno. To je u suštini onaj sistem koji su dobro smislili sa Koštunicom posle ubistva Đinđića, oni su to napravili tako da je u političkom životu uvek bilo ekstrema, a Koštunica ispadao sredina, onako jadan, ljubak i pitom, najbolja opcija. Znači, tako oni grade svoju političku karijeru, i to je potpuno nenormalno. Skup neofašista, neonacista, neo-whatever, u subotu je u stvari postao tvoj i moj mali privatni fetiš, razumeš, kao 5. oktobar. Ko uopšte zna da je bio 5. oktobra, šta sad uopšte 5. oktobar predstavlja? Pa, nemoj da me podsećaš na 5. oktobar u trenutku kada se mirimo! Trebalo je na 5. oktobar u stvari da naprave i pomirenje, a da im mi kažemo: ej, izvinite što smo vas uopšte dirali 5. oktobra, mnogo smo se zajebali, trebalo je da vas pustimo, izgleda da bi bilo bolje. E, to je otprilike to.

Imamo ove neofašiste, neonaciste tamo skroz desno, a ovi ljudi sa sredine ose nam kažu da je taj problem ipak predimenzioniran, jer u Srbiji ima možda 1.000 do 1.500 neonacista. To je u redu, ali ja se plašim da ima još između 30.000 i 50.000 ljudi koji su odmah tu do njih. I pojavila se grupa prevashodno mladih ljudi koji vode tu antifašističku akciju, niko ih nije zvao ni terao da izađu i kažu: e, znaš šta, meni je neprihvatljivo da neonacisti dođu ispred Filozofskog fakulteta. I onda se oglasila policija, valjda juče, da nam kaže: jeste, jeste, ove ekstremiste neonaciste zabranjujemo, ali ove antifašiste zabranjujemo. Pa, taj antifašizam je jedina tekovina koja nam je ostala od poslednjih 50 godina a koja je na istoj strani civilizacijske ulice kao Evropa, to je jedino što nam je ostalo! Znači, ti ne možeš da sediš u sredini i piješ svoj šampanjac i čaj i gledaš nas levo, navodno levo, koji se nešto tu mnogo nerviramo, i ove skroz desno, i da kažeš – u stvari, vi ste ista bagra, vi ste ista bagra koja prouzrokuje nemir u glavama građana Srbije u kojoj je sve tako lepo, zar ne. Znači, to je za mene rezultat: i 5. oktobar i ovi neonacisti su postali moj potpuno lični problem. Pa sad, ako se ti i ja dogovorimo da ćemo se organizovati i da idemo da se bijemo sa njima u subotu, što je već dovoljno nenormalna polazna tačka, dobro je. Ako se ne dogovorimo, pustićemo ih da trče po Beogradu, da idu ljudima na kućne adrese, da rade šta hoće, da biju koga hoće.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Ivan Kuzminović. Mi smo donele, Svetlana i ja, jednu poslovnu odluku kad je Peščanik u pitanju: nećemo više praviti igračkice poput one „ubacite Srbiju u Evropsku uniju“, nego action man figure sa likom Vuka Jeremića. Njemu se preporučujem i za savetnicu; moj prvi savet bi mu bio da protera pod hitno ruskog ambasadora iz Beograda zbog dvostrukih standarda ruske diplomatije. Naime, u znak solidarnosti sa srpskim narodom i u znak prijateljstva Rusi su nas pokrali preko Gasproma, a u znak prijateljstva prema princu od Monaka Albertu Putin je ovih dana poslao tim građevinara da mu naprave daču u bašti njegove palate tamo u Monaku. I ne samo to, nego mu je Putin poklonio dve slatkovodne foke, a nama ništa, ni flašu votke. Ne znam naravno šta će biti sutra u centru grada, subota je, videćemo. Ne znamo ni šta će još Jeremić, kako će još slaviti pobedu i kažnjavati Makedonce, međutim, Tadić preko Jeremića ne pokazuje svoj stvarni bes prema Crnogorcima. On, predsednik, je kao onaj junak iz drama španskog pisca Kalderona, čiji ljubomorni muževi nisu ljubomorni zbog ljubavi i posesivnosti, nego zbog neke jogunaste i jadne časti, zbog inferiornosti. Bio je ovo Peščanik, čujemo se ponovo idućeg petka.

 
Emisija Peščanik, 10.10.2008.

Peščanik.net, 10.10.2008.