čovek u daljini

Foto: Predrag Trokicić

Večni sukob Mirjane Karanović i duha lokalne palanke je nešto toliko divno, toliko vredno da mislim da zapravo i nema sličnih primera u istoriji našeg glumišta. Mirin ples sa publikom nikad nije bio jeftino zavođenje. I dok je sama sebe otkrivala i bila blaženo nesvesna sopstvene snage i sopstvenih dometa, bilo u pozorištu ili „Petrijinom vencu“, pa i Kusturičinim filmovima, Mira nikad nije radila ono što bukvalno svi ostali rade – podilazila.

Retkost, naizgled kontraindikovana profesiji. Jer, gluma se u ovim krajevima mahom doživljava baš upravo kao podilaženje, ulagivanje publici. Taj tužni pokušaj da im se dopadneš. Glumac mora da se dopadne, da bude voljen. Zato ni po koju cenu ne sme biti osoba, još manje osoba sa stavom ili zrnom integriteta. Što je još zanimljivije, Mirino nepodilaženje nije bilo pankerska poza, nekakav generacijski bunt. Ono je imalo dublje korene, poticalo je iz potrage, iz autentične nesigurnosti, koja je zbog tog porekla bila tako uzbudljiva i uznemirujuća za gledanje, svaki put iznova i iznova, u različitim inkarnacijama.

Nije se završilo na nepodilaženju. Vrlo brzo je počela da krši i drugi sveti tabu palanke – pokazivala je slabosti. Preispitivala se. Razmišljala. Priznavala greške. Javno. Jasno, da ljudi kojima to smeta ne provode živote plašeći se za jeftine maske kojima se skrivaju sami od sebe, shvatili bi i sami da nema glume bez straha, bez bola, bez razumevanja sopstvene krhkosti. I da je posao glumca, umetnika, da to radi javno, za razliku od ostalih koji imaju luksuz da se raspadaju i sastavljaju u svoja 4 zida. Ako uopšte dođu do te faze.

Gledajte Mirin intervju u Kanu iz vremena „Oca na službenom putu“, ili čitajte razgovor sa novinarkom Danasa od prošle godine, gledajte je u filmovima ili predstavama, svejedno, videćete istu stvar. Videćete da je njena tajna vrlo jednostavna – Mira je zapravo sve vreme samo pokušavala da se ozbiljno bavi svojim poslom, i da nauči nešto o svetu oko sebe. Odskakala je jer je sopstvenu potragu za identitetom i mestom pod suncem ritualno izvodila pod reflektorima, u svetu punom foliranata i ljudi koji su od takvih potraga odustali u ranim dvadesetim. Nije teško zaključiti kako je ovo bio dalji generator sukoba i suštinskog nerazumevanja.

Međutim, treći, neoprostivi tabu koji je prekršila je politika. Glumci i politika, kombinacija za koju uvek znamo kako se završava? Izgleda ne baš uvek. U vreme kad su se istaknuti dramski umetnici, slikari, državni pesnici i očevi nacije bacali ničice i stavljali u službu nacionalističke zveri, kad su neki od njih bili direktni kreatori politika koje su dovele do ratova, krvi i ubijanja devedesetih, Mira Karanović nije ćutala, za razliku od Milene iz njenog filma „Dobra žena“. Dobrovoljno stupajući na crne liste rekla je „ne“ komadanju svoje zemlje, Jugoslavije, i trpela posledice. Uvek na strani manjine i gubitnika, nikad uz silu i zločin. Čak i danas, kada gledamo kako, jedan po jedan, na kolena padaju idoli naše mladosti i vedete Druge Srbije, Mira se drži kao stena. Zašto?

Mira nije „fina“. Zna da vas ubode u pleksus, verbalno ili emotivno, i ima jako malo autocenzure. Ali greška bi bila sve ove stvari čitati kao odraz ravnodušnosti ili grubosti. Naprotiv, to je odbrana, a ne napad. To je deo iste one potrage koja joj daje glumačku snagu. Neodvojiv. Želje za komunikacijom, emocijom, kontaktom. Ono što je razlikuje od ostalih je spremnost da se izvini i pokuša da se promeni. Zato je stamena u političkim stavovima. Jer je, kroz sve ove godine, ojačala i baš puno naučila.

Mira danas toliko suvereno vlada svojom veštinom, da je uspela da za sebe izbori najveći luksuz koji umetnik može da priušti – da konačno može da dopusti sebi da diše, da bira, ali i da i dalje bude ranjiva, da ima tremu. Zato je tri koplja ispred. Zato što, posle svega što je uradila, i dalje ima kapaciteta da se iskreno brine da li će sledeća stvar takođe biti dobra, zato što i dalje ima želju da uči. Da zastane, pogleda sebe, svet oko sebe, da prizna i razume sopstvene greške i uči iz njih. Mislim da ni sama nije svesna koliko je to retko. Uopšte, ne samo u glumačkoj profesiji. Koliko ljudi znate koji nisu odustali? Probajte da napravite spisak, iznenadićete se.

Ako je sukob kičma svake drame, možemo reći da je borba umetnice Mire Karanović i palanke za sad donela fantastične rezultate; bilo bi lepo da palanka nauči da to ceni. Doduše, tad bi možda Miri postalo dosadno, a to nikako ne želimo.

Potenciram reč umetnica, jer Mirjana Karanović nikad nije bila „samo“ glumica, iako su bile potrebne decenije da to sama sebi prizna. Sada, kad je konačno izašla iz te čaure, ostvarila se kao filmska i pozorišna rediteljka i scenaristkinja; mislim da nas čeka najuzbudljiviji i najplodniji deo njene karijere. Između ostalog, i zbog toga što ne znamo šta je sledeće, a siguran sam da ćemo biti prijatno iznenađeni.

Časopis Kinoteka #24, decembar 2018.

Peščanik.net, 15.12.2018.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Pitanja za SzS

Saša Ilić – Kome smeta Mirjana Karanović?