Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Prikaz knjige Marijane Macukato „Preduzetnička država. Rušenje mitova o sukobu javnog i privatnog sektora“, čiji prevod uskoro izlazi u izdanju Akademske knjige iz Novog Sada.

Ovo je knjiga o velikim idejama u ekonomiji. Nakon poslednje ekonomske krize i mera štednje koje su usledile u mnogim zemljama suočenim sa rastućim javnim dugom, ekonomskim raspravama i dalje dominira statična debata o veličini deficita. Knjiga Marijane Macukato „Preduzetnička država“ objašnjava zašto je važnije razgovarati o strukturi deficita i razmišljati o strateškim ulaganjima u oblasti kao što su istraživanje i razvoj, obrazovanje i formiranje ljudskog kapitala. To su ključne oblasti za uvećanje bruto domaćeg proizvoda u budućnosti (što će onda doprineti i smanjenju udela duga u BDP-u). Takve investicije dovode do rasta koji nije samo „pametniji“, odnosno vođen inovacijama, već i inkluzivan i održiv.

Macukato, inače profesorka na University College London, u ovoj knjizi preispituje ideju o tome da bi ulogu države trebalo svesti na postavljanje pravila igre i ispravljanje nedostataka tržišnog mehanizma. Ona pokazuje brojne primere koji dovode u pitanje uvreženo mišljenje da „birokratizovan“ javni sektor osujećuje rast inače dinamičnog i inovativnog privatnog sektora. Naprotiv, ona ukazuje da bez dinamičnog i inovativnog javnog sektora nema rasta u privatnom sektoru. Recimo, svaki od najvažnijih sastavnih delova ajfona, koji ga čine pametnim telefonom, od interneta i GPS-a preko ekrana osetljivog na dodir, nastao je zahvaljujući javnim ulaganjima kao i javnim institucijama koje su same stvorile ove ključne inovacije. Naravno, preduzetnički duh Stiva Džobsa i Silikonske doline je neupitan, ali je istovremeno nepravedno ni jednom rečju ne pomenuti državu i njene doprinose u ovom i nizu drugih sličnih primera.

Oni koji bi sveli ulogu države u privredi na obezbeđivanje vladavine prava i ispravljanje grešaka tržišta reći će da je to upravo i zadatak javnog sektora: da ulaže u osnovna istraživanja, jer je rizik isuviše veliki da bi se privatni sektor usudio da prvi uđe u neke od najneizvesnijih istraživačkih poduhvata. I ne samo to, privatni sektor je demotivisan jer ne može u potpunosti da prisvoji ukupne koristi od ulaganja u osnovna istraživanja. Ipak, to ne sprečava, recimo, privatne farmaceutske kompanije da, kada se optuže za neumesno visoke cene svojih proizvoda, to najčešće pravdaju pokrićem visokih troškova istraživanja i razvoja. Istina je, međutim, da najveći deo, čak 75%, najnovijih inovativnih lekova stvaraju istraživači iz državnih laboratorija. Privatna farmaceutska industrija se više fokusira na male varijacije postojećih lekova, razvojne aktivnosti poput kliničkih ispitivanja i marketing. Stoga iznenađuje kada se privatni sektor žali da ga „guše“ propisi. Citirajući izjavu nekadašnjeg direktora kompanije Glakso Smit Klajn „kako je farmaceutska industrija izuzetno inovativna i ako države budu podržavale inovacije, umesto da ih guše, ova industrija će nas uvesti u novu eru revolucionarne medicine“, Macukato podseća da upravo revolucionarni duh državnih laboratorija, koje proizvode najveći broj radikalnih novih lekova, omogućava Vitiju i njegovim kolegama direktorima da značajan deo svog vremena posvete podizanju cene svojih akcija (na primer kroz programe otkupa akcija).

Ista retorika optužuje državu ne samo da „guši“, već i da „bira gubitnike“ kada propadnu investicije (poput onih u avione Konkord), ali zato izostaju pohvale i priznanje za uspešne rane investicije u kompanije kao što je Epl. Celo jedno poglavlje Macukato posvećuje ključnim tehnologijama ugrađenim u Eplove inovativne proizvode, koje su zapravo rezultat decenija državne podrške inovacijama. Niko ne spori zasluge Stiva Džobsa i njegovog tima za izrazit dizajn i besprekornu integraciju proizvoda, ali se nepravedno zanemaruje da su sve najvažnije tehnologije u ajpodu i ajfonu uspeh istraživačkih napora i finansijske podrške države i vojske. I ne samo da je Epl imao pristup tehnologijama koje su proizašle iz velikih državnih istraživačkih programa, već je imao ogromnu podršku države i u drugim oblastima. Prvo, dobio je državni novac od agencije koja je podržavala mala preduzeća u ranim fazama nastanka kompanije. Zatim, koristio je poreske subvencije za istraživanje i eksperimente federalne vlade kao i savezne države Kalifornije. Procene su da je Epl dobio oko pola milijarde dolara poreskih olakšica od 1996. do 2011. godine. I to nije sve. Epl je imao problema u probijanju na japansko tržište 80-ih godina prošlog veka i tražio od američke države pomoć, tvrdeći da je obaveza države da mu pomogne u otvaranju ovog tržišta tako što će obaviti razgovore s vladom Japana. Kada je bio u krizi, državni tenderi su pomogli Eplu da preživi. Državne škole su kupovale računare i softver te firme svake godine počev od devedesetih godina prošlog veka.

A šta je država dobila zauzvrat? To je, kako tvrdi Macukato, možda i najvažnije pitanje koje kreatori javnih politika treba da postave u 21. veku. Izazovi poput klimatskih promena, rastuće nejednakosti ili primene veštačke inteligencije u raznim sferama života ne mogu se rešiti bez aktivne uloge države. Za ove i mnoge druge probleme potreban je novac, a njega ima manje kada poreski obveznici, i to baš oni koji zarađuju od inovacija finansiranih državnim novcem, nastoje na sve načine da umanje svoju poresku obavezu. Koliko se od vrednosti ostvarene u SAD zaista pretoči u porez? Kako bi izbegao plaćanje poreza Epl je osnovao ćerku-firmu u Nevadi, koja tada nije imala porez na dobit i kapitalne dobitke. Tako je Kaliforniji, saveznoj državi u kojoj Epl ostvaruje veliki deo svoje vrednosti (arhitektura, dizajn, prodaja, marketing itd) umanjen kapacitet da smanji inače veoma visok javni dug. Epl primenjuje sličan pristup i na globalnom nivou, osnivajući različite ćerke-firme u poreskim rajevima (Luksemburg, Irska, Holandija i Britanska Devičanska Ostrva) gde premešta profit.

Naravno, nije Epl jedina firma koja ovako posluje ali deluje, kako Macukato i sama priznaje, da se na njega najviše okomila. To je zato jer ona tvrdi da nema kompanije koja više odgovara predstavi izgrađenoj u javnosti o tome da je tržište motor kapitalizma. Američki (i britanski) poreski obveznici se kontinuirano ubeđuju da su za ekonomski rast i inovacije zaslužni pre svega individualna genijalnost, preduzetnici u Silicijumskoj dolini, venture kapitalisti ili mala preduzeća, a da im za uspešan rad najviše odgovara okruženje gde su propisi labavi (ili nepostojeći), a porezi niski. Drugim rečima, gde se država sklanja pred moćima nevidljive ruke tržišta.

Ovakva retorika lepo naleže na ideologiju mera štednje koje državi smanjuju budžet i manevarski prostor za neka od najvažnijih ulaganja, kao što su, recimo, ona u zelene industrije. Proizvodnja čiste energije, poput vetra i solarne energije, predstavlja sektor u kome su inovacije veoma važne ukoliko želimo da umanjimo sad već sasvim vidljive posledice klimatskih promena. Macukato objašnjava kako dosadašnja iskustva u razvoju drugih industrija, poput biotehnologije i IT, pokazuju da privatna preduzeća ulaze u neku oblast tek nakon što uspešne državne inicijative apsorbuju najveći deo neizvesnosti i rizika razvoja novih tehnologija. Tako da nije realno očekivati da će kapitalno intenzivne i visokorizične oblasti u čistoj tehnologiji biti predvođene rizičnim (venture) kapitalom ili da tu može da pomogne neka mala zelena investiciona banka. Privatni investitori najčešće čekaju da rana rizična ulaganja izvrši država, a oni tek kasnije zajašu talas inovacija. Mere štednje samo ugrožavaju ovu neophodnu misiju države. Zato ne iznenađuje da, recimo, Velika Britanija, koja uskoro ulazi u deceniju dugu fiskalnu konsolidaciju, izrazito malo troši na čiste energije. Državne investicije u istraživanje i razvoj energetike, kako navodi Macukato, manje su od iznosa koje Britanci troše na nameštaj. A privatni sektor nije spreman da popuni tu prazninu. S druge strane, kineska država sprovodi veoma ambiciozan plan ulaganja u razne energetski štedljive i ekološki čiste industrije. U knjizi je pored kineskog modela ulaganja u zelene industrije detaljno predstavljen i američki model, koji Macukato naziva „neodlučnim“.

Bilo bi pogrešno iz ovih primera zaključiti da Macukato zanemaruje preduzetničku ulogu privatnog sektora. Naprotiv, ona se zalaže za javno-privatna partnerstva, ali u smislu podizanja uloga svih uključenih strana, a ne umnožavnja problema u obliku socijalizacije rizika i privatizacije dobiti. Drugim rečima, da ukoliko stvari idu dobro najveću korist ima privatni sektor, ali ako krenu loše da država uskoči s programom spasavanja i tako gubitke raspodeli na sve građane. Uvreženo je mišljenje da oni koji rizikuju u privatnom sektoru treba da budu nagrađeni visokim primanjima, jer „oni to zaslužuju“. Ta logika se koristi za opravdanje veoma visokih zarada akcionara poslednjih decenija, što je još jedan od značajnih izvora porasta nejednakosti. Ali baš kao što se Epl nagrađuje za rizik koji preuzima kad razvija svoje inovacije, tako bi država trebalo da bude nagrađena za svoje. Ignorisanje preduzetničke snage koja dolazi iz državnog sektora uticalo je na prirodu dosadašnjih javno-privatnih partnerstava. Ona su više parazitska, umesto simbiotska, jer se novac uglavnom troši na neefikasne podsticaje: subvencije, smanjenja poreza, oporezivanje štetnih gasova, tehničke standarde, a mogao bi biti mnogo efikasnije uložen. Preporuke kako je to moguće učiniti nalaze se u pretposlednjem poglavlju knjige.

Na kraju, zašto bi ove teme mogle da budu važne za Srbiju? Profesorka Macukato je veoma anagažovana u debatama koje se vode o javnim politikama u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji, kao i na nivou Evropske unije. U razgovoru sa predstavnicima vlada i privatnog sektora ona prenosi svoju viziju uloge države u modernom kapitalizmu. Kod nas, nakon decenija života u socijalizmu, ideja ograničavanja uloge države delovala je veoma atraktivno. Značajnu ulogu u oblikovanju takvih stavova imale su, u skladu sa Vašingtonskim konsenzusom, uticajne međunarodne organizacije i strani savetnici koji su dolazili s njima. Te ideje je prihvatio i dobar deo intelektualaca koji su vrlo brzo s teme državnog planiranja prešli na idealizaciju tržišta i te stavove (kroz, recimo, ekonomske škole za novinare) prenosili predstavnicima medija, pa je danas teško, među onim poznatijim, naći nekog koji ne smatra da državu treba svesti na najmanju moguću meru. Slična intelektualna klima vladala je i u godinama pre i tokom sprovođenja mera štednje u Srbiji, za koje Macukato inače kaže da su više ideologija nego dobra ekonomija. U takvom okruženju, političarima postaje mnogo lakše da se zalažu za smanjenje broja zaposlenih i zarada u javnom sektoru nego da brane rizične poteze javnog sektora. Na taj način se prenebregava činjenica da je od veličine javnog sektora važnije pitanje na šta se troši državni novac. Ulaganje u funkcionalno i efikasno zdravstvo, potrošnja na obrazovanje ili istraživanja ključni su za stvaranja ljudskog kapitala i budućih tehnologija, pa samim tim i za ekonomski rast. Knjiga Marijane Macukato nas podseća na to i uvodi nas u način razmišljanja koji bi trebalo da osnaži državu, učini je hrabrijom i pripremi za rešavanje izazova poput, recimo, rastuće nejednakosti ili zagađenja životne sredine, oblasti u kojima Srbija vrlo loše stoji u evropskim razmerama. Ako vrhunski menadžeri pohađaju specijalizovane kurseve iz teorije odlučivanja ili strateškog menadžmenta i ako ih podstiču da preuzimaju rizik onda bi, kako kaže Macukato, i oni koji pretenduju na karijeru u javnom sektoru morali da nauče da razmišljaju izvan ustaljenih okvira i da deluju preduzetnički. Ali se to ne radi, jer kreatori politika i državni službenici danas sebe ne smatraju ni kreatorima bogatstva niti tržišta, već u najboljem slučaju korektorima tržišta, a u najgorem preprekama za stvaranje bogatstva. Došlo je vreme da se to promeni.

Autorka je profesorka na Ekonomskom fakultetu u Beogradu.

Peščanik.net, 04.09.2019.