Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Kada je Svetska banka prvi put pre nekoliko meseci pomenula mogućnost da godišnja stopa rasta bruto domaćeg proizvoda za Srbiju bude 7% krenuo je podsmeh, koji se pretvorio u izrazito negodovanje nakon što je Banka pre neki dan konačno objavila studiju na temu pod nazivom Serbia’s new growth agenda. To je moj utisak s društvenih mreža koji, naravno, može biti preuveličan jer najviše koristim tviter gde je obilje negativnih komentara uobičajena stvar.

Ko nije prisustvovao prezentaciji, mogao je da pogleda studiju koja već u prvoj rečenici kaže da je ekonomski rast od 3 do 4% godišnje gornja granica trenutnog potencijala Srbije. Međutim, ako nastavimo da rastemo po ovim stopama, biće nam potrebno još mnogo vremena da bismo se približili prosečnom nivou životnog standarda u Evropskoj uniji. Ukoliko bismo u narednih deset godina rasli po stopi od 7% uspeli bismo da udvostručimo dohodak po glavi stanovnika. Ukoliko bi, pak, stopa godišnjeg rasta bila 5%, dvostruko veći standard od trenutnog dostigli bismo za petnaestak godina. U tom smislu, preporuke Banke treba posmatrati kao listu zadataka koje je potrebno obaviti ukoliko želimo da ostvarimo ovaj cilj, a celokupna analiza pokazuje i koliko smo trenutno od njega udaljeni i kojom se brzinom krećemo.

Kada je lista neophodnih reformi dugačka, možemo da se pitamo koji su od ovih faktora najvažniji i gde je potrebno da se uloži najviše truda da bismo, recimo, za 20 godina imali efikasnu privredu kao što je ima Nemačka. Dodatna analiza Banke, koja nastoji da odgovori baš na ovo pitanje,1 pokazuje da na ekonomski rast najveći uticaj ima način upravljanja državom, potom kvalitet ljudskog kapitala, a onda i razvijenost finansijskog tržišta. Kod najvažnijeg faktora za ekonomski rast, koji se odnosi na efektivnost države, najviše zaostajemo za Nemačkom, pa analiza polazi od prepostavke da bi za dostizanje institucionalnog okvira poput nemačkog vremenski horizont morao da se pomeri na čak 40 godina. Oblasti državne uprave u kojima je posebno neophodna intervencija odnose se na poresku administraciju, sudske procese, javne nabake i rešavanje imovinsko-pravnih pitanja. Korist od kvalitetnijeg institucionalnog okvira bi bila najveća, u smislu da bi on godišnje mogao da doda i po 2% ekonomskog rasta.

Bolja postignuća učenika, odnosno kvalitet ljudskog kapitala, sledeći je po redu faktor koji bi najviše mogao da uveća ekonomski rast – dodatnih 1,3% godišnje. Po ovom pokazatelju smo mnogo bliži Nemačkoj nego po kvalitetu institucija. Prema Indeksu ljudskog kapitala, koji ulazi u ovu kalkulaciju, Srbija bolje stoji u odnosu na ceo region Zapadnog Balkana, a i generalno vrlo dobro, imajući u vidu nivo dohotka na kojem se nalazi. Ipak, i dalje postoji nedovoljna uposlenost ljudskog kapitala na tržištu rada. Stopa zaposlenosti stanovništva radnog uzrasta (15-64 godine) od 59% u Srbiji 2018. godine i dalje je bila daleko od prosečne stope od 68,6% u Evropskoj uniji. O rastućoj neusklađenosti kvalifikacija radne snage s potrebama poslodavaca govori podatak da je broj preduzeća koja se suočavaju s problemom angažovanja novih radnika porastao sa 14 na 29% u poslednje četiri godine. Najzad, nedavno objavljeni rezultati istraživanja PISA pokazali su da i dalje imamo visok udeo mladih koji su funkcionalno nepismeni.

Nedovoljan kvalitet ljudskog kapitala utiče na produktivnost radnika, pa su tako u Srbiji, u sektoru industrije, potrebna tri radnika da bi proizvela isti proizvod koji u Evropskoj uniji proizvede samo jedan. U malim firmama, s manje od deset zaposlenih, situacija još više zabrinjava jer su one pet puta manje produktivne od sličnih firmi u Evropi. Sektor usluga, posebno u oblasti informaciono-komunikacionih tehonologija (IKT), ima viši nivo produktivnosti od ostatka privrede, ali je i on na svega polovini prosečnog evropskog nivoa produktivnosti u oblasti IKT delatnosti.

Na ovom mestu nije loše pomenuti privatni sektor, i to posebno domaće firme za koje Svetska banka tvrdi da predstavljaju glavne izvore rasta produktivnosti poslednjih godina. One čine 53% zaposlenosti u formalnom privatnom sektoru i odgovorne su za 60% nove zaposlenosti koja je kreirana u periodu od 2014. do 2017. U istom vremenskom intervalu su i inostrane firme otvorile nova radna mesta, ali pošto su novi igrači mahom ulazili u nisko-produktivne grane (odeća, obuća, delovi za automobile, maloprodaja) ukupna produktivnost preduzeća koja je rezultat stranih direktnih investicija opala je za čak 30% u odnosu na početak 2013. Kako sugeriše Banka, ovaj podatak bi trebalo da podstakne razmišljanje kreatora politika o promeni sistema podsticaja stranih investitora ukoliko želimo da udvostručimo rast produktivnosti, jer jedino tako možemo da se približimo magičnoj cifri od 7% ekonomskog rasta. Deo subvencija koji ide stranim firmama trebalo bi, prema mišljenju Banke, usmeriti ka onima iz visoko-produktivnih delatnosti i s većim potencijalom da koriste domaća preduzeća u nabavci svojih inputa, što doprinosi takozvanom efektu prelivanja.

S obzirom na to da se u javnosti često sreću zahtevi da država treba da smanji podršku stranim firmama i da tu podršku preusmeri ka domaćim, raspodela subvencija pokazuje da ona to već čini, jer 17% ukupnog iznosa ide strancima, 23% domaćim firmama u privatnom sektoru, a ostatak javnim preduzećima. Subvencije stranim firmama su do sada bile pre svega usmerene na novo zapošljavanje i pokriće bruto troškova zarada. No, imajući u vidu trenutni sistem oporezivanja rada koji posebno opterećuje niže plate, pitanje je da li bi neki sektori koji su bili na izdisaju (tekstilna industrija, na primer) mogli drugačije da ožive. Dodatno, subvencije su otišle u ekonomski nerazvijenije delove Srbije i delovale su u pravcu ublažavanja regionalnih razlika. Zato bi pre bilo kakve promene kursa politike subvencija trebalo razmisliti o promeni sistema oporezivanja rada. S tim u vezi i Banka, kroz izveštaj Serbia’s new growth agenda, po prvi put eksplicitno preporučuje kreatorima politika da razmisle o uvođenju progresivnog sistema oporezivanja rada, dakle, poreza na plate i doprinosa koji bi rasli s rastom zarada.

Vratimo se na priču o produktivnosti, jer je upravo ona motivisala poređenje Srbije i Nemačke, zemlje koja se može smatrati modelom za ugledanje u Evropi kada se radi o efikasnosti upotrebe rada i kapitala po jedinici proizvoda. Svetska banka skreće pažnju da su naša izvozno orijentisana preduzeća dvostruko produktivnija od onih koja se ne bave izvozom. Međutim, iako je naš izvoz značajno porastao tokom poslednje decenije, u istom periodu uspeli smo da izvezemo svega 47 novih proizvoda, za razliku od Hrvatske koja je izvezla 201 ili Litvanije – čak 312. Veoma mali broj proizvoda koje smo izvezli tokom prethodne decenije nastao je kao rezultat angažovanja visoko-kvalifikovanog rada i naprednije tehnologije, a vremenom je i njihova složenost opala s obzirom na dominaciju sirovih materijala i proizvoda koji u sebi sadrže malo dodate vrednosti (jabuke, smrznute maline, duvan, pšenica, čelik).

Poređenje Srbije i Nemačke treba shvatiti kao vežbu kojoj ekonomisti pribegavaju kada žele da pokažu koliko je neko udaljen od granice proizvodnih mogućnosti gde, u ovom slučaju, Nemačka predstavlja idealni prototip zemlje koja izvlači maksimum iz svojih raspoloživih resursa. Podatak da smo od nje najudaljeniji u pogledu institucija, čak 40 godina, može da deluje obeshrabrujuće. Ipak, od svih navedenih faktora koji utiču na ekonomski rast mehanizam preko kojeg to čine institucije, posebno političke, u najvećoj meri predstavlja crnu kutiju. Recimo, Ačemoglu i Robinson, uticajni autori o ovoj temi, tvrde da jedino inkluzivne političke institucije – vladavina prava i široka politička participacija – mogu da vode dugoročnom ekonomskom rastu. Međutim, iskustvo Južne Koreje, Čilea i Kine govori da su ekonomski uspesi mogući i u uslovima nedemokratskih političkih institucija. I obrnuto – inkluzivne političke strukture ne garantuju ekonomski uspeh. Primer je Indija u kojoj razvijene demokratske institucije nisu uspele da izrode ekonomski prosperitet ni nekoliko decenija nakon izlaska iz kolonijalnog statusa. Na kraju, kako neki ekonomisti opažaju2 Nemačka je imala periode ekonomskog uspona i za vreme Bizmarkovog autoritarnog režima, potom Hitlerove diktature, kao i u periodu demokratije nakon okončanja rata. Što nas navodi na pitanje: možda institucije i nisu tako važne, možda je važnije biti Nemac?

Autorka je profesorka na Ekonomskom fakultetu u Beogradu.

Peščanik.net, 26.12.2019.


________________

  1. To je pozadinska studija glavnog izveštaja Serbia’s new growth agenda.
  2. Michele Boldrin, David K. Levine, Salvatore Modica: A Review of Acemoglu and Robinson’s Why Nations Fail.