Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Na Sajmu knjiga koji je za nama redakcija Danasa organizovala je tribinu na temu Reč tajkuna – odjeci i reagovanja. Ovaj tekst predstavlja moja razmišljanja na teme koje smo otvorili i o kojima smo razgovarali tom prilikom. Teme su proizašle iz Danasove kolumne Reč tajkuna koja je aktuelna poslednjih nekoliko meseci.

Kako se zove sistem u kojem živimo? Da li je to kapitalizam ili neka perverzna forma socijalizma poput recimo onog peronističkog u Argentini, kako tvrdi Miša Brkić, jedan od učesnika tribine? Kao tamo i kod nas, prema njegovim rečima, cvetaju klijentističke grupe. Poslednji su nas na svoje postojanje podsetili taksisti, dok su pre njih to bili ratni veterani i tzv. švajcarci, zatim Partizan i Zvezda. Po mom mišljenju, sistem u kojem živimo jeste kapitalizam i, s obzirom na to da smo sedeli na Sajmu knjiga, podsetila sam prisutne na novu knjigu Branka Milanovića naslovljenu Capitalism, alone. U toj knjizi, kao i u tekstu koji sažima neke od njenih osnovnih ideja, a koji je nedavno preveden na Peščaniku, Milanović pokazuje zašto je kapitalizam danas dominantni sistem u celom svetu i kako se širi ne samo na nova geografska područja, već ulazi i u sfere života u kojima ranije nije bio prisutan (slobodno vreme ili društvene mreže) na kojima gradi nova tržišta i komodifikuje stvari koje dosad nisu bile predmet tržišnih transakcija. Tako on navodi da zaposlenost u privatnom sektoru čini najveći deo ukupne zaposlenosti – od Švedske (70%) preko Sjedinjenih Država (85%) do Kine, gde privatni sektor proizvodi 80% dodate vrednosti. Srbija se dobro uklapa u ovaj obrazac, imajući u vidu da privatni sektor kod nas zapošljava do 75% radne snage. Zanimljivo je i da orijentacija ka tržišnoj privredi ima relativno snažno legitimacijsko uporište u vrednosnom sistemu srpskog društva. Drugim rečima, kako kažu sociolozi Mladen Lazić i Jelena Pešić u njihovom najnovijem istraživanju o stepenu prihvatanja liberalnih vrednosnih orijentacija – kapitalizam i u političkom i u ekonomskom pogledu za značajan broj građana u Srbiji predstavlja „jedinu igru u gradu“.1 Ipak, uz ovo idu i drugi elementi vrednosne matrice. Isto istraživanje na primer pokazuje da građani smatraju da je državni intervencionizam poželjan oblik regulacije kapitalističkog poretka. Među ispitanicima u Srbiji takođe postoji nedvosmisleno prihvatanje redistributivnih vrednosti, odnosno podrška nastojanju države da kroz politiku javnih rashoda preraspodeljuje od bogatijih ka siromašnijim građanima.

Težnja ka egalitarizmu bi mogla da sugeriše da srpsko društo naginje ka socijaldemokratskom tipu kapitalizma. Međutim, ukoliko se težnja ka redistribuciji ukrsti s nalazom Lazića i Pešić da u okviru svoje vrednosne matrice ono istovremeno snažno podržava autoritarnu orijentacija u političkom poretku, onda bismo mogli da pomislimo da je to matrica koja je preneta iz ranijeg, socijalističkog perioda. Sličnog mišljenja bili su i neki učesnici tribine, kao i Danasov tajkun u svojim kolumnama, s obzirom na to da razlog za mnoge trenutne nedaće traže u socijalističkom nasleđu. Tako se recimo javlja stav da država nikako ne treba da se meša u pregovaranje zarada između radnika i poslodavaca, jer je cena rada uvek odraz relativne produktivnosti radnika. Jednostavno, smatra Danasov tajkun, kao što ponuda i tražnja paradajza određuju njegovu cenu, tako ponuda i potražnja fiksiraju cenu za svaku vrstu rada. On dalje u istom tekstu tvrdi da su radnici u privatnom sektoru pravedno plaćeni, jer da nisu, oni bi odmah napustili firmu u potrazi za boljom prilikom. Tako da svako ko smatra da radnici nisu dovoljno plaćeni i traži veće plate za njih priziva „diktatorski režim, odnosno povratak titoističko-marksističkog poretka, gde slobodu aktera zamenjuje centralizovano odlučivanje“. Tajkunu se ne dopada ni ideja sindikalnog organizovanja i delovanja u „tamo nekom“ Socijalno-ekonomskom savetu koji preispituje rad agencija za lizing radnika i „traži neke budalaste ustupke“. Na taj način, smatra tajkun, sindikat kao da nastoji da spreči ljude da pronalaze nove prilike za posao, da što više rade i zarađuju. Najzad, tajkun ima odlične ideje kako da uredi godišnji odmor radnika tako da bude sadržajniji i smisleniji. Trenutno, kako stvari stoje, odlasci na more i slične aktivnosti koje se praktikuju tokom odmora po njemu su čisto gubljenje vremena i veoma besmislene.

Krenimo redom. Da zarada i produktivnost radnika nisu uvek u tesnoj vezi svedoče enormna povećanja zarada onih na vrhu lestvice dohodaka koja su zabeležena u razvijenim zemljama, a posebno u Sjedinjenim Državama, poslednjih nekoliko decenija. Piketi je to pokazao u svojoj knjizi Kapital u 21. veku, navodeći istraživanja prethodno objavljena u prestižnom časopisu American Economic Journal. Na osnovu podataka koji se odnose na primanja menadžera firmi listiranih na berzi u svim razvijenim zemljama, dobio je rezultate koji pokazuju da se vrtoglavi skok ovih primanja prilično dobro može objasniti modelom pregovaranja i promenom poreskih pravila (smanjenje marginalne poreske stope podstiče menadžere da se ozbiljno posvete pregovaranju unutar firme i dobijanju veće nadoknade) i da taj skok nema mnogo veze s hipotetičkim povećanjem produktivnosti, odnosno zasluga menadžera o kojima je reč. Tako da ako Danasovom tajkunu ne smeta da top menadžeri firme uzimaju više od njihovog realnog doprinosa preduzeću, onda bi mogao da ima i malo više razumevanja za radnike, odnosno za njihova nastojanja da kroz sindikalno delovanje obezbede za sebe što je moguće veću zaradu i bolje uslove rada. Delovanje kroz sindikate je neophodno, jer pregovori između radnika i poslodavca o uslovima rada nisu pregovori između strana koje imaju jednaku moć. A ako strane nisu ravnopravne, ne možemo da očekujemo pravedan ishod pregovora. Najzad, kada govorimo o ulozi države, ona se meša u pitanja uređivanja zarada pre svega kroz određivanje minimalne zarade, koja je civilizacijska tekovina a ne relikt našeg „titoističko-marksističkog“ perioda. Jedino što u sebi ima elemente diktatorskog ponašanja jeste ideja osmišljavanja godišnjeg odmora radnika od strane poslodavca.

Pomenuto je i da je socijalistička matrica razmišljanja krivac za to što Srbija prosto ne podnosi uspeh, pa ni tajkune kao uspešne poslovne ljude. Gospodin Drakulić je na pomenutoj tribini podsetio prisutne da reč tajkun potiče iz japanskog jezika, gde ima pozitivnu konotaciju i da bi nam svima bilo mnogo bolje kada bi Srbija imala na hiljade tajkuna. Da ne ulazimo u etimologiju ove reči, ono što je činjenica jeste da tajkuni u većini bivših socijalističkih zemalja, pa tako i u Srbiji, označavaju ljude koji su iskoristili insajdersku poziciju bliskosti vlastima, često stečenu još u komunističkom periodu, da bi dobili privilegovan tretman u privatizacijama ili, generalno, u pristupu javnim resursima. I tako su, kolokvijalno rečeno, zaradili prvi million. Kako je tranzicija odmicala, neki od njih su indirektno uticali na politička dešavanja, a nekad i direktno uzimali učešće u političkim tokovima, što se takođe odražavalo na veličinu njihovog imetka. Dakle, činjenica da penjanje uz društvenu lestvicu nije bilo ravnopravno i da su tajkuni na nju na samom početku tranzicije već stupili sa izvesnim političkim i ekonomskim kapitalom, utiče na odnos prosečnog građanina prema njihovom poslovnom uspehu.

U jednom zanimljivom tekstu koji daje novi pogled na poslednjih 30 godina od pada Berlinskog zida, kritikuju se dominantne predstave o revoluciji kao u osnovi tranziciji od tiranije jednopartijske države ka slobodnom i demokratskom društvu. Autorka teksta skreće pažnju na to da je u Centralnoj i Istočnoj Evropi (CIE) značajan deo elite nakon 1989. formiran od članova bivše nomenklature koja je konvertovala svoj politički kapital u ekonomsko bogatstvo. Potom je uspela i da prilagodi dalji tok tranzicije sopstvenim interesima, što je među njenim sugrađanima stvorilo duboki osećaj nepravde. U agendi političkih partija zagovaranje pravičnosti kao sastavnog dela koncepta tranzicije gotovo je sasvim marginalizovano. Citat bugarskog politikologa, Ivana Krasteva, upečatljivo ilustruje kako je posle 1989. došlo do toga: „Bivši komunisti su bili protiv egalitarizma jer je to više odgovaralo njihovim interesima, a liberali zbog svoje ideologije“. Pobednici tranzicije u ovim zemljama mahom su pripadnici nekadašnje komunističke elite koji su zajedno sa raznim pridošlicama izvršili masovnu zloupotrebu moći, prevare, krađe, nameštene stečajne postupke i reketiranje koje je cvetalo u odsustvu jakih institucija. Tako da, prema mišljenju autorke teksta, neliberalni populistički talas u ovim zemljama nakon 2006. nije posledica narasle nejednakosti već pre svega načina na koji je ona kreirana.

U odnosu na zemlje CIE, srpska tranzicija bila je otežana događajima iz 90-ih kada je zemlja iskusila razaranje svih važnih formalnih institucija (od tržišta rada, preko finansijskih, obrazovnih do mreža socijalne podrške koje su zamenile sistem socijalne zaštite), prošla kroz ratove, ekonomske sankcije i izolaciju od međunarodne zajednice, divlju privatizaciju, zloupotrebu društvene/državne svojine u procesima stvaranja privatnog kapitala i prve generacije kapitalista. Nejednakosti su već uzele maha, a početno stanje od koga su krenule reforme nakon promene vlasti 2000. učinilo je zadatak uspešne tranzicije težim nego u zemljama CIE. Sudeći prema nalazima nedavne studije Svetske banke, građani Srbije svesni su rastuće polarizacije u društvu. Čak 80% ispitanika smatra da je tokom poslednje decenije jaz između najbogatijih i najsiromašnijih stanovnika Srbije porastao, da se srednja klasa smanjuje, a da su koristi od ekonomskog rasta u najvećoj meri išle bogatima. Tako da ne iznenađuju nalazi Lazića i Pešić da u vrednosnoj orijentaciji srpskog društva postoji veoma snažna podrška redistributivnoj ulozi države ka nižim društvenim slojevima. Ona je pritom posebno izražena u starijoj populaciji. S druge strane, podrška tržišnoj ekonomiji i privatnom vlasništvu se povećava sa rastom materijalnog položaja pojedinca. Najzad, ovo istraživanje pokazuje da u okviru političkog sistema najveću podršku, od gotovo 40% ispitanika, ima neliberalni pluralizam. To bi, prema Laziću i Pešić, bio sistem koji je „samo nominalno demokratski (višepartijski), ali u kojem jedna stranka s neprikosnovenim vođom na čelu ima dominantni položaj na dugi rok“. To je nama naša tranzicija dala.

Autorka je profesorka na Ekonomskom fakultetu u Beogradu.

Peščanik.net, 07.11.2019.

PAD BERLINSKOG ZIDA

________________

  1. Lazić, M. i Pešić, J. 2019. Stabilizacija kapitalističkog poretka u Srbiji i prihvatanje liberalnih vrednosnih orijentacija. Stratifikacijske promene u periodu konsolidacije kapitalizma u Srbiji, urednici Lazić, M. i Cvejić, S. Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet. s. 187-215.