Probudio sam se dok je voz (Peterburg – Vologda) polako prolazio pored ogromnog hemijskog kombinata. Sivo-zarđale hale sa razbijenim prozorima, zarđali dimnjaci, među halama železnički koloseci sa zarđalim, prljavim cisternama i crno blato, pa magla ili dim, beo od sumpornih oksida, žut od azotnih. U detinjstvu sam živeo pored hemijske fabrike koja je zapošljavala više hiljada radnika. Govorili su da je šabačka “Zorka” – “gigant”. Ali u poređenju sa ovom naizgled napuštenom, a ustvari i te kako aktivnom fabrikom, bila je minijatura. Čini mi se da smo se pored fabrike vozili bar pola sata. U svakom slučaju dovoljno da mi se raspoloženje prilagodi okolini. Nema ništa mračnije od stare hemijske fabrike koja se raspada. Najbolji ambijent za filmove užasa.

Onda su u hladnom i maglenom jutru sledili prizori jezera, reka i kanala okovanih ledom. Desetine kilometara topolovih i brezovih nasada na drugoj obali. Na obalama samo pokoja drvena kućica. Belina i tišina. Po koji dim nad krovom. Redak. Inače – bela pustinja. Dospeli smo u Vologdu. Bilo je već kasno jutro. Grad još uvek u sivom, iz oblaka provejavaju retke pahulje. Ali, i njima je dosadilo. Kada sam se autobusom dovezao do vijugave reke s istim imenom kao i grad, nebo je već bilo skoro vedro. Mraz i smrznut stari sneg (novog nije napadalo skoro ništa). Idem belim parkovima, manje belim bulevarima, gde su se so i sneg i automobilska prljavština već odavno pomešali u crnu bljuzgavicu, prelazio sam trgove šire i duže, čini mi se, nego što su Place de la Concorde i Les Champs Elysees zajedno. I druge, “manje” ulice, još široke kao aerodromske piste, duž kojih su raspoređena zvanična i manje zvanična zdanja, oko kojih se prostiru hektari sada belih poljana. U samom centru grada, sa obe strane svake stare ulice sa klasicističkim jednospratnicama ili čak prizemljušama – nepregledna dvorišta, kroz koja su ljudi sproveli pešačke staze. U uglu jednog takvog dvorišta oveća je pijaca. Zar je moguće da je centar grada velikog približno kao Novi Sad toliko razvučen u beloj ravnici? Ima li to ikakvog smisla? (Nema – imao sam prilike da uvek iznova konstatujem, kada smo gubili sate ne bismo li iz jednog dela grada stigli u drugi.)

Da, Vologda je veoma razvučen grad, kao i toliki drugi u prostranoj Rusiji, gde se stolećima nije štedelo sa prostorom, jer njezina teritorija obuhvata “šestinu zemaljske kugle”, na šta su Rusi toliko ponosni. Teritorija je u Rusiji uvek bila najveće, ako ne i jedino bogatstvo, koje je, bez obzira na to šta su sadržala zemljina nedra i šta se u tom trenutku eksploatisalo – drvo, žito ili nafta – omogućavala opstanak države. Ne samo što je zbog svoje beskonačnosti ta teritorija bila teško osvojiva – to je banalni aspekt vojnih neuspeha Francuza i Nemaca u Rusiji – nego je bila skoro neiscrpna riznica iz koje su bili plaćani vojni i administrativni upravljači (što u Rusiji i danas znači skoro jedno te isto: pogledajte samo kako je Putin sastavio svoju ekipu administratora – sve general do generala). Što je na nekom drugom mestu bilo izvor strašnog rivalstva i neprestane borbe unutar elite, u Rusiji se lako i olako davalo za nekoliko godina državne službe. Ne svakome, naravno. Ruski generali, administratori, trgovci i fabrikanti su išli u široke stepe. Gradili su “pomestja” (spahiluke): drvene vile i štale i ambare sa nepreglednim dvorištima, usamljena, daleko jedna od drugih, koja su se širila kao gas: više ima prostora, više će ga gas zauzeti. A ako je tako postupala elita države, nije čudno da se takav odnos prema prostranstvu preneo i u gradove, administrativna središta provincija. Prizemne i jednospratne drvene kuće, gigantska dvorišta i tome primereno široke ulice, to je bio i ostao izgled ruskih provincijskih gradova. Drukčije izgledaju samo falansterizovani industrijski gradovi dvadesetog veka. Ali, falansterizacija je posledica urbanizma druge epohe i drugih prohteva, političkih i tehnoloških, koji nemaju ništa zajedničkog sa potrebom za štednjom prostora. Ne samo u Rusiji, i u Sovjetskom Savezu sa prostranstvom se postupalo kao sa Alajbegovom slamom.

Dakle, prostrana Vologda. Što sam se više približavao geografskom središtu grada, to jest obalama zamrznute vijugave reke, više je bilo drvenih kuća sa bogato izrezbarenim fasadama, veselih jednostavnih ruskih brvnara opšivenih daskom, velikih mračnih jednospratnih stambenih baraka, klasicističkih vila sa kolonadama dorskih stubova, sličnih slonovskim nogama, takođe drvenih, naravno.

 
Dopisnica – Vologda (1)

Danas, 06-07. 05.2006.

Peščanik.net, 06.05.2006.