U maju mjesecu 2000. godine, u vrijeme obilježavanja pedeset devete godišnjice ustaškog zločina nad Srbima iz kordunskog sela Veljun, stanovita Biserka Legradić pomokrila se po spomen-kosturnici pet stotina i dvadeset žrtava. Nije se tog dana navedena Biserka ograničila na zadovoljavanje svoje fiziološke potrebe, nego je uz to odlučila i pojasniti medijima svoje motive: “Skinula sam gaće i pišala po njihovu spomeniku. Invalid sam, muž mi je invalid, a moj sin je poginuo s 26 godina. Ovo je Hrvatska; ako ja hoću pišati na bilo kojem dijelu Hrvatske, pišat ću.” Ima stidljivih osoba koje pate od takozvanog stidljivog mjehura, pa čak ne mogu ni mokriti u javnom toaletu; Biserka Legradić nema, međutim, taj problem te joj nije smetalo da je fotografišu dok je mokrila po spomeniku. Ta je fotografija, pisala je onomad Ivana Erceg, tih majskih dana obilježila “hrvatski medijski prostor”.
U januaru mjesecu 2012. godine, jedna je snimka obilježila globalni medijski prostor. Radi se o snimci na kojoj vidimo četvoricu američkih marinaca, s definitivno nestidljivim mjehurima, dok, kako ovih dana piše Predrag Lucić, “pišaju po mrtvim tijelima trojice domorodaca, navodnih talibana”. Kao što se hrvatska javnost prije dvanaest godina ritualno zgrozila nad Biserkom Legradić, tako se i američka javnost ritualno zgrozila nad vojnim urino-kvartetom. Ipak, ni tu nije bilo konsenzusa. Gospođa Dana Loesch (djevojačko prezime – Eaton), poznata radijska novinarka, koja već skoro godinu sarađuje sa CNN-om kao politička analitičarka, navedenim je povodom ovako zborila: “Je l’ mi može neko objasniti kako može biti skandal ako neko piša po talibanskom lešu? Talibani pripadaju organizaciji koja je ubila više od 3.000 Amerikanaca. Ja bih spustila pantalone i uradila isto. Ovi momci zaslužuju milion bodova zato jer su kul, zar je to prežestoko kazati? Dajte, ljudi… pa ovo je rat. Šta ljudi misle? Nisam politički korektna, ali što bi mi trebali? Sjesti s njima i piti čaj? Pišali su po mrtvim talibanima – da li ja kao građanin SAD-a imam problem s time? Ne, nimalo.”
Kad se Biserka Legradić pomokrila po spomeniku žrtvama ustaškog zločina, Ivana Erceg ju je opisala kao “ženu u crnom, mlohave stražnjice”. Ako je suditi po fotografijama i snimcima dostupnim na internetu, stražnjica tridesetčetverogodišnje Dane Loesch je prilično zategnuta. Njezina podrška, sve sa “spuštanjem pantalona”, ohrabrila je, po svoj prilici, razotkrivene pišače i nadahnula neke još neotkrivene talente na srodne podvige. U tipičnim desno-hrvatskim balkanističko-orijentalističkim varijacijama, Hrvati su civilizacijski nadmoćni “pravoslavno-bizantinskim plemenima”. Na nekoj globalnijoj ravni, slične fantazme gaji i desna Amerika, a spram Bliskog istoka i islama. Vrijedi to zapravo za cijeli Zapad. Primitivizam i civilizacijska regresija često se ilustruju upravo primjerom prakse mokrenja na tuđu svetinju. U rimskoj Panorami, najtiražnijem talijanskom nedjeljniku, u broju od 27. novembra 2003. godine, objavljena je karikatura koje se u ovom kontekstu vrijedi prisjetiti. Na karikaturi se, dakle, kako kaže Viktor Ivančić u briljantnom tekstu “Give Piss a Chance”, vidi “hijena s licem koje nalikuje Osami bin Ladenu – ili bilo kojem srednjoistočnom muslimanu, o čemu svjedoči obavezni polumjesec iznad čela – pa se ta hijena, odnosno četveronožni Bin Laden, odnosno ušablonizirani musliman opće prakse, zlokobno ceri prema čitatelju, cinično uzvikuje “Mir!” i piša na svježu humku s križem, na “našu svetinju”. Da ne bi došlo do kakve zabune, karikaturist je imao potrebu napisati i legendu – “Iena ridens”, što bi u prijevodu značilo “nasmijana hijena” ili već nešto slično.”
U svojoj knjizi “Nelagodnost u kulturi” Sigmund Freud početke ljudske civilizacije detektira u trenutku kad se pračovjek ophrvao infantilnoj potrebi da mlazom mokraće gasi vatru: “Onaj ko se prvi odupro tome zadovoljstvu i sačuvao vatru, mogao ju je poneti sa sobom i uzeti u svoju službu. Činom suzbijanja plamena svog sopstvenog seksualnog uzbuđenja, ukrotio je prirodnu snagu vatre. Ova velika kulturna pobeda bila je, dakle, nagrada za odricanje od nagona. Izgleda da je zatim žena postavljena za čuvara zarobljene vatre na domaćem ognjištu jer joj anatomska građa onemogućava da popusti takvom iskušenju.” Ognjištarski nastrojena Biserka Legradić smatra, očito, cijelu Hrvatsku svojim domaćim ognjištem na kojem, eto, ne smije goriti ni simbolički plamen sjećanja na nevine ljude pobijene da bi Biserkino ognjište bilo što hrvatskije. Što se američkih marinaca pak tiče, njih u zapišavanju teritorije ne vodi toliko potreba da amerikaniziraju Afganistan. Naprotiv, za njih je to tek, kao za onaj dvojac iz pjesme Zabranjenog pušenja čiji jedan član ima tako znakovit nadimak, “afrička zemlja Safari” u kojoj se hladno mogu zaboraviti sve teško podnošljive zabrane i inhibicije koje ljudskom biću nameće ta, da prostiš, civilizacija. Dana Loesch, međutim, nalik Biserki Legradić, razmišlja posve ognjištarski. Popišati se po lešu pripadnika “organizacije koja je ubila više od 3.000 Amerikanaca” po njoj nije skandal. Koliko je Afganistanaca ubila američka vojska? I da li za Danu Loesch ne bi bio skandal da se, kojim slučajem, neki afganistanski vojnici popišaju na mrtve američke marince? Zašto mi se čini da bi osula drvlje i kamenje na te “smrdljive divljake”, na te “prljave životinje”? Ali ko zna, možda i griješim; možda bi samo rekla: ” Dajte, ljudi… pa ovo je rat. Oko za oko, zub za zub, mlaz za mlaz.”
Oslobođenje, 15.01.2012.
Peščanik.net, 16.01.2012.
