Molitva pred hramom, na koju se aplaudira, sa sve svećom i cigaretom u ruci i žvakom u ustima, molitva – evropska pobednička pesma, koju izvodi Marija-Sa-Samo-Jednom-Kesom; svetski režiser koji se okomio na miševe, najviši govornici kojima su nešto mnogo gadno stavili u kafu, jedan ugljenisan, dve fotogenične kradljivice; svi smo sa Kosova, samo NIKO od zvaničnika u testoteronskoj groznici još nije uradio osnovni korak – da se kod zaista odgovarajućih i odgovornih instanci zahtevaju garancije za prava Srba na Kosovu.

Ne mora se priznati nezavisnost Kosova da bi se radilo korisno – čak se može i komunicirati sa kosovskim vlastima. Čemu inače služi diplomatija, koji je smisao postojanja ministara i ministarstava? Da džedže na granici i čekaju zaštitu, umesto da su obavili tajne razgovore iz svojih kabineta, pripremili teren a ne kamere, uradili svoj osnovni posao, za koji bi jedino smeli da budu plaćani? Pa ako je već premijer onesposobljen teškim napadom alergijske bećkijavice, zašto predsednik Tadić već uveliko tajno ne pregovara sa svojim takoreći prezimenjakom a svakako generacijskim parnjakom, Tačijem?

Istorija uči da ovakve komunikacije nisu bog zna šta: zajedničko iskustvo iz teretane, recimo, za početak… Naravno, uvek se može desiti da neko ispadne Čemberlen. No iza svih banalnosti politike koje sam upravo navela, i koje iz srpske prespektive izgledaju savršeno neshvatljivo i neprihvatljivo, stoji mali i žalosni zahtev osnovne pameti. Politika molitve ju je nepovratno ispržila.

Ni Čeda se nije usudio da u skupštini pomene decenijama negirana i brutalno ugrožavana ljudska prava Albanaca, koja su ipak njihov osnovni motiv. Ulazak Srbije u Evropu je dakako dobar pragmatički cilj, ali neko se od onih u stvarnoj vlasti konačno ipak mora odlučiti da kaže da je Srbija 1999. vojno napala sopstvenu teritoriju, ne pobunjenike, ne teroriste, ne separatiste, već SVE koji su tamo živeli.

Pre toga je kojih dvadeset godina divljao rasizam protiv Albanaca, koji su širili i mediji i “visoka” kultura, zatim su bili srpski upadi na susedne i nesusedne republike koje su Albanci mogli pretvoriti u ranu katastrofu, da su ikada napali sa leđa, i drugi predmeti i pojmovi prisilnoga srpskoga zaborava. Ne može se rešiti stvar koja se ne imenuje. Cenzura je uvek kratkonoga, kratkovida, i jalova. Popravka: nije, rađa čudovišta.

Prva stvar koja može pasti na pamet posmatraču ove zemlje u masovnome hormonskome grču, koji je direktno i bestidno izazvala vlast te zemlje, jeste da su izbori poslednja stvar koja joj je sada potrebna. Jer na dan izbora, podsetimo se, ne sme se nositi oružje, ponekad ni uživati alkohol: izbori su dan razuma. Pravilo ne vredi mnogo, ako se na izbore ide u mamurluku posle, recimo, tromesečnoga opijanja i šenlučenja. Razumljivo je što je srpski premijer jako uvređen nejedinstvenošću vlade, posle onakvoga govora. To se može rešiti samo legalističkim gromom u koprive, posle čega može da počne naredna faza vanrednoga stanja, poznata kao predizborna kampanja.

Ključno strateško mesto u predizbornome programu imaće takmičenje za pesmu Evrope, obogaćeno nasrtajima spontano motivisanih i lako naoružanih grupa uz podršku policije, na sve što nije pravoslavno ni sa Kosova, među ubogim evropskim trećerazrednim pevuljcima. Akciju će iznutra voditi Marija-Sa-Mnogo-Više-Kesa-Koje-Je-Dobila-Od-Radikala. Uz mnoge molitve, pevane, guslane i aplaudirane, teći će izborna kampanja, u kojoj će razmišljanje biti strogo zabranjeno, kao prava neprijateljska, a naročito izdajnička aktivnost. Već sada normalan glas kada se govori o Kosovu zvuči nekako izdajnički – on mora biti uznesen, sa jaucima, uzvicima, opsesivan, u svakome slučaju ne normalan, nego svedočanstvo pravednih patnji i besa koje pojedinac doživljava.

Intervjuisani u Srbiji i dijaspori, od Ljubljane do Toronta na protestnim skupovima izvode patriotski program kako znaju i umeju: prestonički performans se ne može tako brzo i lako naučiti.

Sedela sam u izbornoj komisiji tokom prvih slobodnih izbora, 1990: nekoliko puta sam tokom dana primetila starije žene koje su dolazile plačući, a i ponekoga starca. To nisu bile suze radosnice što su doživeli demokratiju: straci i starice su se tresli od straha, pokušavali na sve načine da jasno daju znak za koga su glasali, neki od njih su mi i glasno objašnjavali da će glasati “kako treba”. Pedeset i više godina uterivanoga straha eksplodiralo je u novom osećanju nesigurnosti, izazvanom medijski organizovanom mržnjom i nagoveštajima obračuna. Većina tadašnjih staraca sada je mrtva. Zastrašivanje i sluđivanje nije – nikada nije bilo jače i veće, horizontalno i vertikalno, kroz društvo u Srbiji.

Postoje dakako “šačice”, koje će iz očajanja glasati više protiv nego za, a i za koga bi. I Srbija će imati većinu za rat ili dalje sluđivanje, razvijene mehanizme zastrašivanja i kažnjavanja drugačijega mišljenja, sa perspektivom čekanja da se Evropska zajednica raspadne. Možda i hoće! Ostaje ipak zastrašujući zaključak da Srbija ne može bez totalitarizma i jednoumlja, i da to ostaje prevladavajući istorijsko-politički model i u trećem veku moderne srpske samostalnosti.

Zbog svega toga, može se okrenuti jedino molitvi. Molitvi, recimo, da samo za trenutak zastupnici kosovske ideje dožive, a na licima im se ocrta, isti strah koji je iskazao pokojni Milošević kada su ga okružili, sa ciljem da ga biju, onomad na Kosovu, pa je, dok ga je osiguranje sramotno izvlačilo sa scene, promrmljao sebi u bradu da niko ne sme da bije…vas? Nas? Mene? Iz toga su patriotski mediji, pjesnici i ostali načinili nacionalnu poemu sa tenkovskom pratnjom. Ali kamere su nemilosrdne: gledajte još jednom, pa ćete se uveriti u vulgarnu realnost ove “vuna bato” situacije.

Koja bi bila korist od toga? Nikakva, samo gorko zadovoljstvo. A i to je nešto kada se posmatra država u kojoj upravo optužuju Karlu del Ponte da je svojom knjigom ugrozila napore srpskih tajnih službi u njihovom uspešnom trasiranju kretanja Ratka Mladića na putu hapšenja, koje se efikasno izvodi već trinaest godina, samo što nije!

Peščanik.net, 11.03.2008.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)