Nobuhiro Nakanishi
Nobuhiro Nakanishi

Dejan Ilić smatra da bi Srbija mogla da se razvija brže, recimo kao posle Drugog svetskog rata. Mislio sam da je možda najbolje da pogledamo podatke o razvoju Jugoslavije i Srbije od Drugog svetskog rata do danas. Uzeću samo rast BDP po glavi stanovnika, a podatke iz sledećeg izvora: New Madison Project Database, koji nije lišen problema, ali su podaci po zemljama i periodima relativno lako uporedivi. Pogledajmo rast Jugoslavije i Srbije po pojedinim decenijama i kako se kreće jaz prema Nemačkoj.

Dakle, u prvoj, drugoj i trećoj deceniji – od 1950. do 1979 – Jugoslavija je povećavala svoj BDP po glavi stanovnika za oko 60 posto svake decenije ili nešto više od 4 puta u te tri decenije zajedno. U sledećoj deceniji je BDP po glavi stanovnika praktično stagnirao, da bi se devedesetih godina prošloga veka u Srbiji smanjio za gotovo trećinu. U deceniji posle 2000, u Srbiji je zabeležen je rast od nešto više od 50 posto. Sve zajedno, za oko šezdeset godina, Srbija je povećala BDP po glavi stanovnika oko 6 puta. U boljim decenijama, povećanje je oko 60 posto po deceniji, dok je u jednoj privreda stagnirala, a u drugoj nazadovala. No, recimo, u Srbiji je povećanje u deceniji posle 2000. bilo nešto više od 50 posto, a u Jugoslaviji pedesetih godina prošloga veka oko 60 posto. Godine neposredno posle rata nisu bile naročito dobre zbog efekta sovjetske blokade i niza veoma rđavih mera kako kad je reč o promeni režima tako i u privrednoj politici. Zapravo, privredni rast je ubrzan posle decentralizacije (privrednih subjekata) i praktično ukidanja centralnog planiranja uz postepeno povećano oslanjanje na tržišnu mobilizaciju investicionih sredstava, ali to je tema koja zahteva zaseban tretman.

Uzmimo sada pitanje smanjenja razlike između razvijenih privreda i jugoslovenske i srpske. Imajući u vidu stanje nemačke privrede posle Drugog svetskog rata, a potom i efekte ujedinjenja, možda je upravo ta zemlja dobar izbor za poređenje. Ništa se bitno ne menja ako se uzme neki skup razvijenih evropskih zemalja.

Dakle, jugoslovenski BDP po glavi stanovnika u stalnim dolarima je 1950. bio negde oko 35 posto nemačkog, dok je 1979. dostigao nivo od oko 44 posto; 1989. se smanjio na oko 38 posto. Srbija je uglavnom bila na jugoslovenskom proseku, a Slovenija je imala dvostruko veći BDP po glavi stanovnika od Srbije i od jugoslovenskog proseka. Dakle, u periodu od oko 30 godina, ostvareno je približavanje nemačkoj privredi od oko 15 procentnih poena. Nešto manje od deset procentnih poena je izgubljeno u deceniji pre raspada zemlje. Sada je Srbija otprilike tamo gde je bila pred raspad Jugoslavije, ili gde je Jugoslavija bila na početku pedesetih godina prošloga veka, dok je Slovenija negde na oko 80 posto nemačkog BDP po glavi stanovnika. Što je manje nego 1979. godine, ali više nego 1989, za nekih desetak procentnih poena (1952. je slovenački BDP po glavi stanovnika bio oko 50 posto nemačkog). Ili, ako se hoće preciznije videti odnos Srbije i Nemačke, 1952, prva godina za koju ovaj izvor daje podatak, srpski je BDP po glavi stanovnika bio oko 27 posto nemačkog, da bi 2010, što je poslednja godina u ovoj bazi podataka, bio negde oko 35 posto. To je promena u periodu od šezdeset godina.

Ovde bi još možda moglo da se ukaže na nešto o čemu sam pisao i ranije. Naime, u jugoslovenskom periodu, razlika između razvijenih zemalja i Jugoslavije i njenih pojedinih republika se smanjivala, ali se razlike između tih republika nisu bitno menjale. Drukčije rečeno, Srbija i Slovenija su smanjivale razliku u odnosu na, primera radi, Nemačku, ali ne i međusobno. Posle raspada, međutim, razlike između bivših republika su se značajno promenile, posebno u odnosu na Sloveniju, ali i u odnosu na Hrvatsku.

E sada, gledano unapred, šta bi se moglo postići u sledećih šezdeset godina? Ja mislim da je moguće za četrdesetak godina (zašto za toliko možda drugi put) praktično biti u odnosu na razvijene zemlje tamo gde je do ove krize bila Slovenija, dakle negde oko 80 posto njihovog, tih razvijenih zemalja, BDP po glavi stanovnika. Može li brže? Nije ni logički niti istorijski, recimo kada je reč o nekim drugim evropskim zemljama reč, nemoguće, ali tu su tih prethodnih šezdesetak godina Jugoslavije i Srbije, da ne idemo dalje u prošlost. Stoga, moja je ocena o generacijskom zadatku zapravo optimistična i trebalo bi da je podsticajna. Jeste, potrebno je četrdesetak godina upornog i možda bi se čak moglo reći prosvećenog rada, i održivog rasta, o čemu u sledećem napisu, i to je to.

Peščanik.net, 25.07.2013.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija