Politička upotrebljivost pokojnika u Crnoj Gori

Kult mrtvih u Crnoj Gori je oduvijek bio važan segment života. Tokom posljednjih dvadesetak godina pokojnici za dnevnopolitičku upotrebu su postali obavezni dio crnogorske političke stvarnosti. Oni su nosioci svakojakih krivica, i ćutke podnose periodična prizivanja živućih političara pod sumnjom i penzionisanih obavještajaca koje, kao nekad Krcuna, mori to što svoje žrtve sanjaju “onako džumle”. Šta god ružno da se desi, glavni krivac je, gle čuda, ili davno preminuo, ili sebi upravo skratio muke na grobu voljene osobe. Od okrivljavanja Slobodana Miloševića za crnogorsku agresiju na Dubrovnik, pa do najnovijeg sudskog uznemiravanja posmrtnih ostataka bivšeg ministra Pavla Bulatovića povodom optužbi za deportaciju bosansko-hercegovačkih izbjeglica do višegradske brane, vladajuća struktura u Crnoj Gori je uvijek nalazila krivca negdje drugdje. Naravno, odgovornost ove dvojice je mjerljiva i u najvećoj mjeri dokumentovana, ali oni ne mogu poslužiti kao opravdanje za sva nepočinstva.

Sudija podgoričkog Višeg suda, Milenka Žižić, je donijela oslobađajuću presudu za devetoricu bivših pripadnika policije Crne Gore, kojima je suđeno za deportaciju izbjeglica – građana BiH vlastima Republike Srpske u maju 1992. Sudija je svoju presudu obrazložila tvrdnjom da su devetorica optuženih obavljali svakodnevne dužnosti na osnovu uputstva, odnosno, telegrama tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, Pavla Bulatovića. Ono što je sudija zaboravila da pomene jeste postojanje moralne odgovornosti, pošto je teško, ako ne i nemoguće, prihvatiti tvrdnju da oni koji su tada hapsili izbjeglice da bi ih vratili u ratom razorenu Bosnu i Hercegovinu nijesu pretpostavljali šta može zadesiti te ljude. Ona je, nadalje, ustvrdila da optuženi nijesu bili pripadnici oružanih snaga tadašnje SRJ, pa nijesu ni mogli da se ogriješe o pravila međunarodnog prava. Drugim riječima, Crna Gora nije bila u ratu, pa njeni policajci nikako ne mogu biti odgovorni za ratni zločin. Od nas se sada zahtijeva da vjerujemo da je ministarska odluka da se izbjeglice vrate dželatima donešena bez konsultacija sa tada omnipotentnim predsjednikom crnogorske vlade, Milom Đukanovićem! Nadalje, ubjeđuju nas da čim je saznao za tu ministarsku samovolju i njene tragične posljedice, crnogorska britva je, kako mu nadimak i nalaže, zaustavio čitavu operaciju. Ministar Pavle Bulatović je odavno počivši, pa nemamo priliku da njegovo objašnjenje suprotstavimo zvaničnoj verziji kojom nas već godinama bombarduju režimski mediji. Ministarska odgovornost je neosporna i ona će biti odmjeravana u knjigama istoričara. Ipak ne treba zaboraviti ko je tih godina bio vlast u Crnoj Gori.

Oslobađajuća presuda optuženim za deportaciju bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore predstavlja dio napora da se takozvana crnogorska ratna nevinost, odnosno, naivnost tokom 90-tih, ozvaniči sudskim pečatima, novinskim tekstovima, i filmskim kamerama. Već duže vremena se u Crnoj Gori vodi kampanja protiv bivšeg policajca, Slobodana Pejovića, koji je odbio da učestvuje u zločinu deportacije, i o tome javno progovorio.

Jedan od Pejovićevih zaštitnika i autor knjige svjedočanstava o deportaciji pod naslovom Kobna Sloboda, je bio i novinar Šeki Radončić. U intervjuu od novembra 2005 koji je dao za nedjeljnik Dani, Radončić je deportaciju nazvao crnogorskom Srebrenicom i, nakon trinaestogodišnjeg istraživanja ovog zločina, direktno optužio crnogorsku policiju, crnogorski parlament i tadašnjeg predsjednika Momira Bulatovića. Osim toga, on je naglasio značajan doprinos koji je utvrđivanju istine o deportaciji dao Slobodan Pejović. Nešto kasnije ga je nazvao herojem kojem treba odati sve počasti. Radončić je ustvrdio da je nakon deportacije tadašnji predsjednik crnogorske vlade, Milo Đukanović, “sa moralne i političke tačke gledišta” trebao odmah da podnese ostavku.

Nakon što je, koju godinu kasnije, vlada Crne Gore izvršila finansijsko poravnanje sa nekim od porodica deportovanih, Radončić je tvrdio da je Crna Gora time priznala krivicu, platila odštetu i procesuirala odgovorne za ovaj zločin. Sudeći po izvještajima crnogorske štampe, Radončić je prije par dana sa kamermanom presreo Slobodana Pejovića u Herceg Novom i nazvao ga ratnim zločincem. To je potvrdio par sati kasnije pred policijskim službenicima u Herceg Novom. Radončić je nedavno najavio svoju novu knjigu i novi dokumentarni film kojim će otkriti punu istinu o deportaciji i imenovati pravog zločinca: Slobodana Pejovića! Nikakvi dokazi za ovako tešku optužbu još uvijek nijesu ponuđeni.

Mislim da je ovim zaokretom Radončić doveo u pitanje valjanost svojeg trinaestogodišnjeg istraživanja deportacije i donekle problematizovao valjanost onoga što planira da ponudi u novoj knjizi i filmu. Današnje izjave gospodina Radončića sobom povlače mnoga pitanja. Da li je ovaj prvak istraživačkog novinarstva bio prevaren i zavedem onda kada je pisao o kobnoj slobodi? Da li je i on, poput Novaka Kilibarde po pitanju agresije na Dubrovnik, bio izmanipulisan medijskom halabukom o odgovornosti crnogorske vlasti za deportaciju, pa je naivno upao u medenu klopku? Kako objasniti šta se desilo sa trinaest godina mukotrpnog istraživanja? Da li je gospodin Radončić spreman da nam objasni ovu misteriju? Da li je, možda, poput onih nevoljnika iz pljevaljske Bukovice, i on napravio svoj ugovor s đavolom? Da li je i gospodin Radončić, kao i nekolicina bivših demokratskih prvaka, postao kosbaša na mobi ratnicima za mir? Da li je ovo, možda, nova faza kampanje konačnog ućutkivanja svjedoka zločina, kako bi se oprale ratne biografije današnjih crnogorskih evro-atlantičara?

Okrivljujući pokojnike (bivšeg ministre Pavla Bulatovića) i blateći hrabre svjedoke zločina (bivšeg policajca Slobodana Pejovića) crnogorska ratna elita sebe zakriva od optužbe koju svi šapuću, ali se još uvijek ne usuđuju da je prezentiraju u sudnici: utvrđivanje političke odgovornosti crnogorske vladajuće elite za dešavanja tokom 90-tih. Uz rijetke izuzetke među opozicionarima i medijskim radnicima, u Crnoj Gori se od te priče bježi kao đavo od krsta.

Kao kontrabalans ovoj neizgovorenoj optužbi pozicioniran je obavještajno-politički igrokaz o tangentualnoj umiješanosti Crne Gore u ratove 1990-tih. Ova priča je davno plasirana i konstantno je podržavana od strane onih koji Mila Đukanovića još uvijek vide u svijetlu njegove borbe protiv Slobodana Miloševića, i kao nekoga ko je u najtežim trenucima krize pružio utočište srpskim opozicionim prvacima. Ah, šta reći na sve to, osim: Oči širom zatvorene. Da se, eto, i ja oslonim na jednog od mojih omiljenih mrtvaca kojega često izrabljujem: Stenlija Kjubrika.

Ovakvoj odbrani ide na ruku činjenica da utvrđivanje političke odgovornosti crnogorske elite nije dio ni jednog proklamovanog napora ka pomirenju. Oslobađajuća presuda je, izmedju ostalog, proizvod širokog i pogubnog kompromisa koji je dio nevladinog sektora i takozvane suverenističke inteligencije napravio sa vladajućom strukturom u Crnoj Gori. Bio je to svojevrstan pakt o nenapadanju. Ovo što se danas događa su konsekvence tog pakta o nenapadanju.

Možda bi u duhu pomirenja u koje se svi u Crnoj Gori zaklinju, sada trebalo organizovati skup na kojem bi, pored članova porodica onih koji su završili na dnu vještačkog jezera, o svojim patnjama svjedočili i upravo oslobođeni crnogorski patrioti, koji su na sudu završili kao žrtve samovolje i nacionalizma pokojnog ministra Pavla Bulatovića. S obzirom da je sudija koja je izrekla oslobađajuću presudu crnogorskim policajcima odbila da u sklopu procesa sasluša Mila Đukanovića i Svetozara Marovića, bilo bi pravo da oni budu ‘keynote’ govornici na ovakvoj sesiji i iznova nam objasne da je za zločin deportacije kriv neko drugi. Njihova svjedočenja bi bila edukativnog karaktera. Publika bi, između ostalog, naučila kako se efektno i potpuno mogu oprati ratne biografije.

 
Peščanik.net, 30.03.2011.

Leave a Reply